Vijenac 392

Kazalište

Premijera: Kazališna družina Kufer, O iskrenosti ili odgovornost kapitala, redatelj Mario Kovač

Hoće li koga zaboljeti Kovačev Trenutak istine?

Angažiranost i socijalna, pa i politička osviještenost postala je osnovom za demistificiranje načina dodjele sredstava na natječaju za predlaganje programa javnih potreba u kulturi

Premijera: Kazališna družina Kufer, O iskrenosti ili odgovornost kapitala, redatelj Mario Kovač

Hoće li koga zaboljeti Kovačev Trenutak istine?

Angažiranost i socijalna, pa i politička osviještenost postala je osnovom za demistificiranje načina dodjele sredstava na natječaju za predlaganje programa javnih potreba u kulturi

slika Prizor iz predstave O iskrenosti ili odgovornost kapitala

Premijera projekta O iskrenosti ili odgovornost kapitala dogodila se 5. ožujka u Dramskom kazalištu Gavella, koje je Kufer (Kazališna udruga frustriranih redatelja), producent toga kazališnog događanja, zakupio za tu večer. Jednokratni projekt režirao je i dramaturški osmislio Mario Kovač. Angažiranost i socijalna, pa i politička osviještenost kao koncept nekadašnjega Kovačeva Schmrtza postao je ovdje osnovom za demistificiranje načina dodjele sredstava na gradskom Natječaju za predlaganje programa javnih potreba u kulturi grada Zagreba. U vrijeme kada se, u skladu s predizbornim kampanjama na teret poreznih obveznika, govori o novoj gradskoj participativnoj strategiji kulturnog razvoja kojom bi se povećao utjecaj korisnika kulturnih programa na njihovu produkciju, razotkrivanje funkcioniranja dosadašnjeg sustava raspodjele novca u kulturi u obliku »financijski i idejno najtransparentnije predstave u povijesti hrvatskog glumišta« zanimljiva je umjetnička akcija. Na samu početku gledatelju je jasno da neće vidjeti predstavu – na sceni su dva obična stola, na jednom je oprema iza koje se jedva nazire tehnički voditelj predstave (poslije saznajemo da je njegovo ime Ivan Golić), a na drugom prijenosno računalo. Na scenu ulazi Mario Kovač u kostimu Graška iz predstave Grašak na zrnu kraljevne redateljice Anice Tomić i Tvornice lutaka. Poput kakva meštra ceremonije, Mario Kovač pozdravlja publiku upoznajući je s namjerama izvedbe te sudionicima predstave, nabrajajući redom Deana Krivačića u kostimu iz predstave Mirana Kurspahića i Rone Žulj Carstvo radosti te Anu Franjić i Zrinku Kušević u kostimima Zvrcana i Džepana iz predstave Zvrcan i Džepan Ive Marije Bitanga i Lea Vukelića. Odmah potom s Anom Franjić, novinarkom Transfera, radi kratak razgovor. Čitava je predstava vođena prema upitnicima koje umjetnici trebaju ispuniti na gradskom natječaju, dakle od ideje, preko koncepta, sve do realizacije.

Mario Kovač stavlja u središte predstave sebe i svoj rad, ali i rad kolega glumaca te razlike u njegovoj procjeni, ovisno o tome kojoj interesnoj skupini umjetnici koji se prijavljuju na natječaj Gradskog ureda za kulturu pripadaju. A pripadnost interesnoj grupi, osobna poznanstva i veze često su dovoljni da – usprkos ocjeni koju je nekom projektu dalo vijeće – taj projekt dobije sredstva koja mu Vijeće nikada ne bi dodijelilo. Budući da je Mario Kovač s publikom podijelio svoje iskustvo rada u Vijeću za urbanu kulturu mladih pri Gradskom uredu za kulturu, spomenuvši i svoj razgovor s Duškom Ljuštinom i Željkom Udovičić nakon što je svoja iskustva počeo objavljivati na portalu Javno.hr, događanje je dobilo i političku težinu. Posljedica Kovačeve želje za transparentnošću funkcioniranja sustava bila je otkazivanje suradnje na portalu i ukidanje njegova bloga bez posebnih objašnjenja (toliko o slobodi interneta kao medija!).

Ipak, da bi događanje doveo do svečane premijere, Mario Kovač ne zadržava ironijski odmak do kraja, nego se bavi vedrijim temama prepričavajući anegdote oko vlastita redateljskog ispita, razgovarajući sa sestrom Majom Kovač putem Skypea. Ona se naime trenutno nalazi u Španjolskoj jer se više ne želi baviti ni kazalištem ni plesom u Hrvatskoj. Konačni vedri ton kazališnog događanja izazvala je i modna revija kostima koju je vodila Ana Franjić, kostimografkinja, a izvođačima se ovaj put iznimno svidio završni obračun u kojem su, zahvaljujući rabatu za najam prostora Dramskoga kazališta Gavella odjednom, umjesto relativno malog honorara, dobili honorar za koji je i sam Kovač rekao: »Ne znam je li naš trud bio vrijedan tih novaca.«

Kazališno događanje »nisko postavljenih kriterija« napravljeno je montažom raznorodnih priloga te se koristi suvremenim medijima koji glumu i kazalište postavljaju u gotovo neprijateljsku okolinu prvo administrativnoga procesa dobivanja novca, a zatim televizijskih emisija kakvima se bavio i sam Kovač. Opčinjenost televizijskim (a i drugim medijima) ipak nije strukturu projekta dovela do razine na kojoj bi kazališno događanje moglo postati predstavom tako da će redateljev vapaj zovite nas na gostovanje i festivale, jeftini smo, vjerojatno ipak ostati neuslišen.

Lidija Zozoli

Vijenac 392

392 - 12. ožujka 2009. | Arhiva

Klikni za povratak