Feminizam, zaboravljeni, narkomani, politika

Feminizam, zaboravljeni, narkomani, politika

Raznolike teme prikazane su na ovogodišnjem ZagrebDoxu, no moramo priznati kako su nas ženski filmovi osobito zaintrigirali. Izraelski film Lady Kul el-Arab zasluženo je osvojio Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji, čime je postao pobjednikom 5. ZagrebDoxa. Redateljica Ibtisam Mara’ana u filmu prati Duu Fares, pripadnicu Druza (muslimanske zajednice koja uglavnom živi u Izraelu, Siriji i Libanonu) na pripremama za izbor za Miss koji se organizira za Arapkinje u Izraelu. Situacija se zakomplicira kad Duah odustane od natjecanja shvativši da će tek na prestižnijem izboru za Miss Izraela dobiti šansu sudjelovati na međunarodnom izboru ljepote, kako bi potom pod umjetničkim imenom Angelina dospjela u Hollywood. Jer će na natjecanju za Miss Izraela morati prošetati pistom u kupaćem kostimu, čime će unijeti nemir u svoju konzervativnu islamsku zajednicu. Iako joj obitelj pruža beskrajnu potporu, dalja rodbina i suseljani pokušat će je ubiti kako bi je onemogućili u pokazivanju vlastitog tijela.

Kadar iz filma Lady Kul el-Arab

Film je nagrađen na brojnim filmskim festivalima diljem svijeta, pa tako i na ZagrebDdoxu, zbog slojevitosti, odvažne ženske perspektive i važnih pitanja o ljudskim pravima. Naime, Duah/Angelina naivnošću je i ambicijom pokušala razbiti konvencije konzervativnoga društva koje podjarmljuje ljepši spol, istovremeno propitujući feminističke konvencije koje smatraju da je diskriminatorno prikazivati žensko tijelo kao robu. Duah se predstavlja kao Angelina, pretpostavljamo, nesvjesno želeći biti žena sa Zapada, pripadati društvu u kojem se ženski snovi lakše ostvaruju. Iako u početku Duah izaziva komični efekt jer pretendira postati Miss i holivudska glumica po uzoru na Angelinu Jolie, ubrzo se gledatelj počinje diviti nekonformističkom duhu nje i njezine obitelji. No taj duh ipak naposljetku uspije slomiti zajednica, koja navodno brani njezinu obiteljsku čast. Na osnovi toga čini se kako su najzanimljiviji filmovi na ovogodišnjem ZagrebDoxu, uključujući i Lady Kul el-Arab, bili oni dokumentarci koji su posjedovali sve dijelove fabule nekog igranog filma, a ne tek puko izlaganje tema u razgovorima s protagonistima.

Kadar iz filma Akademija za sponzoruše

Još jedan ženski film, Akademija za sponzoruše Aline Rudnickaje, u sklopu programa Socijalkapitalizam duhovito prikazuje žene u Sankt Peterburgu koje odlaze na obuku kako bi naučile izgraditi samopouzdanje te postati kučkama i sponzorušama. U poplavi svakojakih akademija, koje se srame riječi tečaj, ta akademija nudi gotovo nemoguće: u jednoj školskoj godini preokretanje stečenih moralnih vrijednosti, promjena karaktera stidljivih i nesigurnih polaznica zajedno s promjenom modnog stila, gesta, (ne)seksepilnosti, gotovo bismo mogli reći – ljudskog identiteta. Tako one uče puzati za muškarcem kako bi izmuzle što više novca iz svog sponzora/supruga, odijevati se što oskudnije iako taj stil možda same preziru… Film gradi snagu na psihološkom učinku muškarca predavača na senzibilne i neiskvarene učenice koje se, paradoksalno, srame svoje neiskvarenosti. Film je prikazan u sklopu programa Socijalkapitalizam jer na tragikomičan način govori o novoj društvenoj tendenciji koja se u očekivanju svjetske krize priprema na preživljavanje bez skrupula.

Kadar iz filma Patti Smith – san o životu

Suprotno tim načelima, dokumentarac Patti Smith – san o životu Stevena Sebringa ženskost punk-rock ikone promatra kroz karizmatičnost protagonistice uobličenu crno-bijelom fotografijom. Iako je Patti Smith iznimno zanimljiva kao buntovna izvođačica sada već u kasnim godinama, koja u poderanoj majici i nemarno obješene kose spaja beat-poeziju i punk-glazbu, u stvarnom životu u tih jedanaest godina koje film prati, ona djeluje pomalo iščašeno. Tek u jednom trenutku u filmu Patti nam se učini zanimljivom i duhovitom; u razgovoru s basistom Red Hot Chilli Peppersa, Fleaom, kada se na plaži tijekom zajedničkog druženja nadmeću u muškosti. Patti Smith se, prema vlastitim riječima, jednom u zrakoplovu silom prilika pomokrila u bocu, baš poput muškarca. Pattina androginost, koja je uostalom i karakteristika mnogih rock-zvijezda, prikazuje posve drukčiju ženskost od prethodnih…

Zaboravljeni

Dojmljiv Mikuljanov dokumentarac Sam iznosi zanimljivu društvenu činjenicu: žene su otišle iz žumberačkoga kraja pa su tamošnji momci koje je redatelj intervjuirao svi odreda ostali neženjama. Tužna je to priča o kraju koji izumire zbog nebrige poslijeratnog društva za selo i o njegovim protagonistima koji na različite emotivne načine doživljavaju gotovo identičnu životnu situaciju. Neki od njih hrabro priznaju da su osamljeni, drugima je samoća vlastiti izbor, dok treći to isto tvrde, no iskusno oko kamere bilježi (ne)pritajenu tugu na njihovim licima. U Drugom Dubrovniku predstavljena je još jedna društvena studija o Hrvatskoj nakon Domovinskog rata, o odbačenom peteespeovcu i njegovoj obitelji koji žive u napuštenoj i ruševnoj bolnici u Dubrovniku, zajedno s drugim stanarima, također protagonistima s margine društva. Svi oni, beskućnici, izbjeglice iz BiH, narkomani, majke koje su pokopale djecu, pričaju svoje priče živeći u nehumanim uvjetima, držeći se bespomoćno za postojeće stanje, za bolnicu kao jedini dom, koji će uskoro biti srušen. Redatelj Petar Krelja provokativno je kontrapunktirao njihovu patnju i natruhe optimizma kadrovima premijere Grižule, koja se dogodila u neposrednoj blizini bolnice, na kojoj je u publici u prvim redovima sjedio sam politički vrh, potpuno nezainteresiran za ljude koji su s prozora bolnice tužno promatrali tu društveno pretencioznu predstavu.

Zatvorenici i narkomani

Društveno su angažirani dokumentarci koji su se na ZagrebDoxu bavili temom narkomanije Vajt Nikole Strašeka i Tupilo Dražena Majića. U Strašekovu filmu Vajt je bio jedan od prvih skatera na ovim prostorima, idol mlađoj generaciji te subkulture s Mimare. No odao se heroinu i postao likom kakav okolina, ljudi koji su mu se nekoć divili, zaobilaze u široku luku, uvidjevši da to nije onaj isti Vajt, koji je sada već postao urbana legenda. No ovo je film sa sretnim završetkom pa se tako on u međuvremenu izliječio, vratio se skejtu, napisao roman, oženio se i dobio dijete. Strašek je protagonista smjestio na željezničku prugu, kao zagrebačku referenciju na Trainspotting, ali i mjesto na kojem je Vajt tijekom svoje mračne prošlosti čuvao zalihu za idući šut.

U Tupilu je protagonist Tinčo, koji izdržava kaznu zatvora u kaznionici Lepoglava zbog pljački motiviranih drogom. Opisujući tupilo zatvorske svakodnevice, Tinčo se nada skoru izlasku iz zatvora, a potom i normalnom životu: »Pao sam mlad, kada izađem, bit ću još mlad, što je možda i sreća u nesreći.« Kao gledatelji, i mi gajimo nade za nabildana mladića koji bi zahvaljujući izgledu, pod drukčijim okolnostima, mogao ostvariti uspješnu karijeru manekena ili glumca. No nedugo nakon snimanja filma u novinama je izašao članak o tome kako je Tinčo, unatoč iznesenu optimizmu, pobjegao iz zatvora. Recidivist René redateljice Treštikove, koja je snimala film s naslovnim antijunakom dvadeset godina, dok su se u pozadini u Češkoj odvijali povijesni događaji poput Baršunaste revolucije i primanje Češke u EU, također osjeća zatvorsko tupilo. No za njega više nema nade, kao da nam poručuje redateljica koja je stvorila prisan odnos sa svojim glavnim glumcem još otkako je bio maloljetni delikvent. Nakon dva desetljeća Treštikova se oprostila od zreloga kriminalca, koji je u međuvremenu uspio i nju nasamariti.

U službi politike i pravde

Za svjetsku premijeru dokumentarca U potrazi za Olujom tražila se karta više. Film je okupio iznimno raznoliku publiku pa se tako među studentima, kulturnjacima, bivšim braniteljima, radoznalim građanima i novinarima, u SC-u našla i obitelj pokojnoga predsjednika Tuđmana. Ipak, takva se publika mogla očekivati nakon same najave filma, koja je spominjala afirmativan, napokon pravedan pristup generalu Anti Gotovini i ratnoj operaciji Oluja. Jack Baric nam je u neformalnom razgovoru dan prije filma rekao kako očekuje svakojake reakcije, čak i ideološke napade, no kako je on kao dijete hrvatskih iseljenika odrastao u multikulturalnom Los Angelesu, on s različitostima nema problem. Dodao je i na simpatičnom hrvatsko-američkom kako je on ipak seljak i da će to rado biti i dalje ako ga takvim budu smatrali ovdašnji kritičari.

Kadar iz filma U potrazi za Olujom

U potrazi za Olujom film je koji ne želi biti visokoestetskim umjetničkim djelom, nego dokumentom o nepravdama koje su se zbivale za vrijeme rata i danas, kada Haški sud optužuje Antu Gotovinu za zločine. Naime, osnovna je ideja filma da su Ujedinjeni narodi dopustili rat pasivnim promatranjem, umjesto da zaustave Miloševića, a onda osnovali Haški sud kako bi oprali ruke – pronašli žrtveno janje i proglasili rat na ovim prostorima građanskim ratom. Film doista uspijeva biti objektivan, podsjećajući nas na ne tako davne događaje koji su danas nadglasani nekim apstraktnijim idejama. Iako su te činjenice poznate hrvatskoj publici, a međunarodnoj ipak manje, zanimljivi su detalji koji pojašnjavaju unutrašnje motive protagonista cijele priče. Gotovini je majka još dok je bio dijete umrla na rukama, on je kao general učio vojnike da nikad ne ostavljaju ranjene suborce makar žrtvovali vlastite živote, i čak su ga srpski časnici poštivali kao iznimno sposobna i moralna vojnika. Hillary Clinton je, saznajemo iz filma, nagovorila supruga Billa da pomogne Hrvatima i Bošnjacima nakon što je ugledala fotografiju na kojoj se žena koja je izgubila obitelj u Srebrenici objesila… Film je prikazao mišljenja sa svih političkih strana koje su uključene u ovaj slučaj, a na kraju je pokazao kako Srbi, Hrvati i Bošnjaci danas žive mirnim suživotom nakon neuspjele Miloševićeve politike te kako su čak jedni drugima pomagali tijekom rata. Govoreći o toleranciji, redatelj je u epilogu citirao Bibliju.

Nakon premijere, o filmu su se raspisali internetski forumaši, dok su ga hrvatski filmski kritičari zaobišli, gotovo bismo mogli reći – prešutjeli. Tek je poneki kritičar napisao kako je Gotovina u filmu prikazan kao romantizirani junak, iako je činjenica kako je, uz objektivnost, to zapravo adut filma. Zanimljivo bi bilo još samo usporediti nedavno viđen Katyn redatelja Andrzeja Wajde, u kojem je prikazan zločin nad tisućama poljskih časnika zarobljenika sovjetske tajne policije za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Sovjetska propaganda prebacila je odgovornost na naciste, a svakoga tko bi o tome progovorio istinu kažnjavala bi dugotrajnim i mučnim zatvorom. Za Katyn nitko nikad nije odgovarao i pravu istinu Kremlj je priznao tek 1990. Nadamo se kako će Baricev U potrazi za Olujom pomoći da se istina o Oluji u međunarodnim krugovima ipak nešto brže sazna – barem do čitanja presude Anti Gotovini.

Ana Srzić