Drugi, prvi put

Drugi, prvi put

Izložba Gledati druge u Umjetničkom paviljonu krajnja je točka koju je zasad dosegnulo četiri godine dugo kustosko istraživanje Radmile Ive Janković u području manifestacija umjetničkih refleksija na svijet u sebi i svjetove oko sebe. Počevši izložbom U prvom licu jednine (2004, Dom HDLU), koja se bavila autorefleksijom umjetnika, preko izložbe 1:1 među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti (2006. Dom HDLU, u suradnji s Evelinom Turković), kojom je obrađena prva razina interakcije s drugom osobom određena zamjenicom mi, analizu kurentna statusa trajnoga ljudskog zanimanja za specifičnu problematiku svoje vrste unutar suvremenog umjetničkog stvaralaštva Jankovićeva je ovaj put usmjerila na zahtjevno područje percepcije drugih ljudi, štoviše, ljudi s onu stranu bilo kakva oblika intimne relacije s autorom. Bavljenje životima drugih u središte stvaralaštva koje ih promatra postavlja problem odgovornosti prema objektu umjetničke pažnje i procesa, pa taj specifičan oblik izraza publici jasno i slijedom mogućnosti jednostavne empatije zorno pokazuje da je etičko stajalište pojedinca i društva ključna dimenzija kako suvremene umjetničke prakse, tako i suvremenoga civilizacijskog diskursa.

Glava s potiljka, 2007. Čovjek odostraga, 2007. Glava s potiljka, 2007.

Kao i svi dobro utemeljeni projekti, cjelokupno istraživanje Rade Janković razvija se iz dvadesetogodišnjeg uvida i aktivnog rada unutar kurentne umjetničke i galerijske prakse te dobra poznavanja prateće teorije. Ciljana umjetnička praksa u kojoj se manifestira prelijevanje estetskoga područja u etičko, njihova interakcija i izražajni kvalitet novonastalog zajedništva izložbom Gledati druge predstavljena je za naše produkcijske uvjete iznimno pregledno jer je kustosica kao ozbiljna stručnjakinja u segmentu svog posla transmisije stvaralaštva drugih drugima primijenila isto etičko načelo odgovornosti koje je pretpostavila izabranim radovima. Stoga na razini selekcije izložba publici Umjetničkog paviljona, bez obzira na izabranu temu, omogućuje pregled kurentnog statusa vizualne umjetnosti u njenim multidisciplinarnim, transgeneracijskim i internacionalnim obilježjima, pa će se postavom jedno pored drugog predstaviti sve od inačica tradicionalnih disciplina do onih utemeljenih na tehnološkom posredovanju slike, i to u djelima domaćih mladih, afirmiranih i legendarnih umjetnika uz one inozemnih široj publici nepoznatih, a relevantnih umjetnika i zvijezda. Sumarni pregled dobro orkestrirane cjeline počinjemo portretom, povijesno najzastupljenijim formatom predstavljanja drugih. Na izložbi Gledati druge portret je u segmentu tradicionalnih medija predstavljen empatijskim slikarskim postupkom L. Artukovića, ciničnim I. Kožarića, te kulturološkim dijalogom u kompozicijama S. Šandraka. Dokumentarno fotografska varijanta portreta naglašene socijalne osjetljivosti predstavljena je radovim B. Cvjetanovića i B. Mikhailova, a tema interpersonalne disfunkcionalnosti fotodokumentacijom performansa B. Končić Badurina. Varijacije uporabe videomedija u portretnom žanru predstavljene su u visokoestetiziranu procedeu T. L. Nedreaas, dokumentarističkom K. Leko, emotivno nabijenom E. Matan, kronološkom N. Hewitt, humorističnom S. Capes ili duhovitom koncepcijom zamjene uloga u Promatračima V. G. Hjartardóttir, odnosno, medijskom istraživanju K. Turčić. I dok se etička dimenzija navedenih radova razrješava u relaciji umjetnik – model(i)/medij, kritički odnos umjetnika prema stvarnosti drugih manifestira se u mediju videa dokumentiranoj performativnoj umjetničkoj praksi O. Asherya, M. Bajević, M. Kheirkhah, M. Nakazaki, multidisciplinarnu projektu L. Raščić, odnosno aktivizmu S. Siere, J. Rudeliusa, O. Mananteaua ili P. Lascha. Najzanimljiviju razradu teme opservacije drugih pruža multimedijalna instalacija Nike Radić, čije ambijentalno djelovanje rekreira kompleksne razine subjektivne uvjetovanosti koje je autorica detektirala u procesu prosudbe drugih na slučaju kulturološke analize Islanđana. I dok ovaj rad temu drugih vraća na pravu adresu propitivanja sebe, konceptualni uradak Kristine Leko Što mi je činiti na drugom kraju spektra u dvanaest jednostavnih pravila kodificira etiku umjetnika koji svoje stvaralaštvo zasniva na drugima, ne bi li se izbjegle zamke koje subjektivizmi ili još gore politikantske agende postavljaju pred umjetnost koja se upušta u pustolovinu relacije prema drugom, drukčijem ili drugima. U ovom trenutku cijeli se projekt pretvara u kritiku formalizma suvremenoga umjetničkog angažmana koji pod egidom borbe za egzistencijalna/politička prava drugih najčešće rješava tek profesionalne umjetničke i kustoske ambicije te političke platforme njihovih financijaša.

Vraćajući se prosudbi cjeline projekta uz pohvalu široku rasponu predstavljenih pristupa i medija omogućenu strategijom izbora dvadeset dvoje umjetnika, valja istaknuti kako dojmu o promišljenosti pridonosi i sav popratni materijal izložbe, počevši od muzeoloških komponenti postava s iscrpnim informacijama o umjetnicima i radovima do strukture kataloga koji izjavama svih sudionika o vlastitim razlozima i postupcima pri radu s drugima transparentno utvrđuje etičku osnovu cjelokupna koncepta. Samo temu promatranja drugih duhovito interpretira i dizajnersko rješenje vizualnog identiteta cijelog projekta i kataloga koji potpisuje Ante Rašić.

Na lokalnom kulturološkom planu iznimno je važno da je izložba Gledati druge postavljena upravo u Umjetničkom paviljonu, ustanovi koja se smatra konačnim stupnjem afirmacije estetskih postignuća. Pozdravni govor ravnatelja Davora Vukovića svjedoči o namjeri organizatora da se ugošćavanjem ovakvih kustoskih projekata u život institucije i dijela javnosti koji joj vjeruje i u njoj se formira postupno uvode odrednice koje konstituiraju suvremeno shvaćanje estetskog. Važnost te misije ublažava činjenicu da sam postav u Umjetničkom paviljonu ne funkcionira najbolje. Problem sigurno proizlazi iz nedostatne financijske konstrukcije, koja naposljetku može zatamniti i najpreciznije kustoske zamisli. Prevaga videoprodukcije postavu je nametnula parcelizaciju prostora na raster boksova. Iako njihov raspored logično slijedi dispoziciju Paviljona, u cjelini se doima poput labirinta i ne korespondira s njegovom najvažnijom osobinom – grandioznom cjelovitošću prostora. Ovo je jedini segment u kojemu projekt ne uvažava proklamirano načelo o uvažavanju drugog. Za naše standarde po kojima radimo ono što možemo, a ne nužno i ono što bismo htjeli, to je vjerojatno primjedba previše.

Branko Franceschi