Do istrage i preko nje

Do istrage i preko nje

Evo, sažimajući svoje balkanske traume, i želeći Balkanu da dobro stoji, dovršavam ove zapise za Vijenac.

Sastale se nedavno proslaviti jubilej zadarske maturantice, svake »rvacke fele, a na obzorju nam eno jope« Četiri Jahača Apokalipse, pa će jedna otočanka jednoj s kontinenta; a šta vi, svit između Kupe i Inda! Kupe i Inda? Šta ti je to? Koji smo to mi svit? Da koji ste svit; zakolji, oderi, natakni, ispeci, požderi!

A one iste 2006, malo prije balkanoidne fešte u Trstu, u Pazinu na SF-fešti, predstavljao sam velikoga britanskog SF-pisca Briana Aldissa. U predgovoru za četrdeset godina okašnjeli hrvatski (i bilo koji južnoslavenski!) prijevod njegovih putopisa po Jugoslaviji Citys and Stones, izdvojo sam ove Aldissove riječi iz 1964:

»Kad bi se pojavila neka prijetnja, unutar ili izvan zemlje – mislim da bi se Srbi i Crnogorci, a i ostali Jugoslaveni, povukli u svoja surova brda«, dodajući na drugom mjestu, ne bez tipično zapadnjačkog udivljenja, kako »muževan duh još uvijek počiva pod sjajem sunca«, i to ne samo po »surovim brdima« nego i duž dalmatinske obale.

Pričao mi Teofil Pančić kako je otišao iz Zagreba, gdje je odrastao, kada je počela Mlada hrvatska revolucija, i sklonio se kod bake u Bačkoj Palanci, i u nedjeljnoj idili bračnih parova koji idu na mise, na misu katoličku i na misu pravoslavnu; u strahu tresao se jer se zemlja pod njim tresla, a tresla se od salvi topovskih kordona oko Vukovara-tu-odmah-preko-Dunava.

Itekako smo se svi pokupili u svoja ponosita, divlja brda i – podivljali: topovske baterije s vrhova olimpijskih skijališta tukle su po Sarajevu, a Europa, s janjećom glavom prefabriciranom u krasan slowfood-složenac u ružičastom aspiku, gledala je izravne prijenose polagana umiranja Sarajeva, doduše zgražajući se. Kao što se nešto ranije grozila kolona vukovarskih ŕ la Dachau. I nešto kasnije, opet uz glavušu u želatini i umak od kapara i fino vino, gledala uživo smicanje sedam tisuća muškaraca Srebrenice.

Tu Aldissovu zadivljenost Balkanom, doduše, dijeli s njime i Rebeca West, koja ovuda putuje tridesetak godina prije, kao i Carl Jünger – koji gotovo i ne skriva razočaranje Hrvatima, jer je očekivao brkate ratnike, a (na Korčuli, doduše) sreo prijazne, umilne, radišne ljude. Jasno da i ta tri naklonjena nam autora imaju ishodište u budalastoj zapadnjačkoj antropološkoj tezi o plemenitom divljaku, glupavi mit što su lansirali enciklopedisti, utvrdili Fortis i Goethe i Heine.

Isto će tako Pierre Loti, pola stoljeća prije Aldissa, očaran opisati kako je neka bosanska laka žena odbijala novac za pruženu mu uslugu, tražeći kao honorar – nož. Dobro, donio je nož, znamenitu bosansku čakiju, i zapanjen ugledao cijeli ormar pun čakija: »Kada budem stara i ružna, svaki će mladić sa mnom leći, ako mu dam čakiju«, mudro mu je objasnila ta poslovna Kirka. Narodna izreka veli »Ne treba ti ni hljeba ni vode, kad te moja čakija ubode«, bosanski rockeri pjevaju »Krečo Hakija, presudila mu čakija, ne razumiješ ti to, druže sudija«. Jugosamoupravljačka nomenklatura, vele, za marendu je u nekoj tvornici podijelila konzerve, ali bez onih patentnih otvarača, pa kad su radnici povadili čakije jednostavno ih pokupila: Big deal! Čakije su ubrzo zamijenjene kalašnjikovom.

Balkan, turski naziv planinskog lanca, Haemus – latinski naziv. I dobroćudni, izgubljeni u zamahu jatagana koji rubi glave od Bospora do Segeta, do Beča, slavenski, bugarski naziv Stara planina…

Balkanče, ne više dobroćudan deminutiv; balkanstvo, balkanština – izrazi za nekulturno i divljačko ponašanje (jer da su tobože Balkanci takvi) – tako veli Bratoljub Klaić u svome sjajnom Rječniku stranih riječi; balkanhaft, balkanisch, Balkanland, Balkanvolk – veli germanska kultura;

»Diversi sono i gruppi etnici (greci, albanesi, valachi, ermeni, romeni, slavi, bulgari, tzigani), con diverse lingue (albanese, greco e lingue del gruppo slavo) e diverse conessioni religiose (cattolica, ortodossa, muslumana, ebraica, protestante)… …ma la pacificazione dei Balcani era fittizia e i sanguinosi conflitti, scatenatisi dopo il 1990 con la disgregazione dello stato federale, testimoniano la difficolta di convivenza delle diverse etnie« – veli recentna talijanska enciklopedistika; prevodim samo zaključak – »ali pacifikacija Balkana bila je prijetvorna, i krvavi sukobi, rašireni poslije 1990. s raspadom federalne države, svjedoče o teškoćama suživota između različnih etnosa«…

Balcan; corsia di lana greggia (fatta in casa, per coprire l’asse del pane), pannolano – fina ručno predena i tkana i valjana pokrivka za kruh, u Istri ju zovemo plaštienka, u Veneciji s’ciavina, u Dalmaciji šćavina…

Balcanizzare – balkanizirati, pobalkaniti…

I još kratka šetnja povijesnim pamćenjima; od 13. do 16. i od 26. do 29. kolovoza, avgusta 1906, na skupu južnoslavenskih studenata (Bugara, Hrvata, Slovenaca, Srba) izglasana rezolucija kojom se predlaže »širenje ideje o konfederiranju svih naroda na Balkanskom poluostrvu«, oslobođenje od Turaka i »potpuno ostvarenje Balkanske konfederacije«…

Ljuba Stojanović 1909. – »Kakav lep primer za jugoslovensku četvornu koaliciju, koaliciju Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara. Je li taj primer ostvarljiv? Jeste, ostvarljiv je. Ostvarljiv je ako ne sad, a ono ostvarljiv u daljoj budućnosti…« …

Antun Gustav Matoš, 1912, Prvi balkanski rat: »Kršćanski Balkan pade i može pasti samo s nesloge i s inata – veli historija. Naša braća ulaze u rat složni s lozinkom: Balkan balkanskim narodima, noseći na bajunetama novu eru, eru slobode i slobodnog, samoupravnog federalizma«…

Dr. Janez Krek, Slovenac, i dr. Petar Rogulj, 1916. usred Prvoga svjetskog rata, razgovaraju o udruživanju, Rogulj govori o armiji kao čuvaru zajednice. Krek; »iz vaše bi države stršali na sve strane bajuneti..., ja sam za razoružanje..., jedan narod, jedan vladar, jedna država od Beljaka do Soluna i mnogo, mnogo slobode«.

Rikard Katalinić Jeretov, u Beču 29. listopada, oktobra 1918:

Jugovići to su,

Novo gnijezdo viju,

O suncu se sreće

Probuđeni griju.

Od Triglava tamo,

Pa sve do Balkana,

Puca nova zora

Navjesnica dana!

Ali prije stotinu godina, »sred pušaka, bajuneta«, vizija ujedinjena Balkana bila je dosežna utopija. Bugarska se odijelila od nje nakon rata sa Srbijom 1913. Zamjetno se realizirala putem trojednoga naroda nakon 1918. Rasula u krvološtvu i agresiji 1941–1945. Tito je okupio rasuto na krilima oslobođenja i revolucije, dogovorio se s Dimitrovim i Hoxom, i nova balkanska komunistička zajednica od Crnoga mora do Jadrana do Alpa bila je gotova stvar, ali Hazjajin (gazda, Staljin) rekao je – njet! Rasulo se sve to u seriji novih balkanskih ratova 1991–1999.

I sada još samo birokratska EU može uspostaviti neke održive balkanske sprege…

Balkan sutra može biti interkontinentalna i interkonfesionalna karantena, oaza, limes et sinus mundi, carinarnica između Azije i Europe; ali zato nam svima treba točno samoutvrđivanje pojedinih kolektivnih interesa, iz kojih može nastati njihovo sprezanje u zajednički, regionalni, međukontinentalni interes. Upravo dramatična prisutnost različnih kultura i religija, ako se uspostavi interesno zajedništvo, može sutra biti najbolja zapreka već nastupajućim militariziranim fundamentalizmima; ovdje može možda bljesnuti iskra iluminizma koji će potisnuti mrak opskurizma; The Good & The Evil zajedno u božjem hramu, mislim da je to srž konflikta, pa valjda je okrutna generalna proba s genocidom u Srebrenici i trogodišnjom opsadom Sarajeva uozbiljila narode Balkana, a i Zapad, a i Istok? Jer ako mira na Balkanu ne bude, neće ga biti nigdje…

Milan Rakovac