Bolonja po mjeri neoliberalnog kapitalizma

Bolonja po mjeri neoliberalnog kapitalizma

U Hrvatskoj samo reforma školstva vječna jest: od bana pučanina Ivana Mažuranića, preko komesara za narodno školstvo Stipe Šuvara, do aktualnog ministra Dragana Primorca. Hrvatsko je školstvo u svim tim (ne)potrebnim mijenama prihvaćalo reformske zahvate, ali i pružalo manje ili više jak i opravdan otpor. Primorčeva pak Bolonjska reforma, koja je korjenito promijenila hrvatsko visoko školstvo, prošla je relativno tiho u akademskoj, a još tiše u široj javnosti, kao da se nije radilo o zamašnoj promjeni u sferi vitalnoga nacionalnog interesa, odnosno o »ključnom čimbeniku razvoja Hrvatske«. Zašto se za bespuća Šuvarove reformske zbiljnosti u javnosti mnogo više znalo i o njima debatiralo nego o (ne)uspjesima Primorčeve reforme visokog školstva? Možda i zato što smo ideološku platformu Šuvarove reforme plebiscitarno odbacivali, dok se Bolonjska reforma prihvaća gotovo bez kritike jer dolazi iz Europske Unije i donosi „društvo znanja”. Kako god bilo, srednjoškolska šuvarica dobila je povijesno negativnu ocjenu, a sad je na ispitu akademske i šire javnosti Primorčeva visokoškolska bolonjica.

Pročelje Zagrebačkoga sveučilišta

Studentska gibanja

U međuvremenu se dogodila živost, pa i gibanje na hrvatskim sveučilištima. Dugo je, naime, studentska populacija mirno prihvaćala »implementiranje europskih visokoškolskih standarda« na hrvatske fakultete, a onda je s proljeća prošle godine na hrvatskim sveučilištima došlo do prosvjeda, najprije na internetskim portalima, potom i na ulicama i trgovima. Na Zagrebačkom sveučilištu gnjevni su studenti (premda, valja reći, ponajprije ogorčeni plaćanjem školarine) bili naoružani i transparentima s porukama poput: Bolonja na faksu, čir na želucu, Ugazio sam u Bolonju, Zar do društva znanja preko mnoštva sranja, Prva bolonjska degeneracija, Bolonja EpiCentar Traljavog Sustava, Gospodo, naši roditelji skupo plaćaju vaše eksperimente. S tim su sloganima studenti krenuli do zgrade Rektorata pa preko Jelačićeva trga do Ministarstva na Trgu hrvatskih velikana. Tako je i tada studentski impuls za preispitivanje Bolonje na sva zvona izišao u javnost.

»Način na koji se Bolonjski proces trenutno implementira u Hrvatskoj ne vodi u ‘društvo znanja’ nego u propast«, provlačilo se u porukama studenata s desetak zagrebačkih fakulteta. S prosvjeda organizirana ispred Muzeja Mimara poručili su da traže reviziju uvjeta studiranja u Bolonjskom procesu, a u raspravama koje su uslijedile čula su se i mišljenja da je Bolonjski proces već propao.

Studentski su prosvjedi otkrili javnosti da je među studentima i profesorima mnoštvo onih koji se kritički odnose prema Bolonji. Danijela Kokotovića, studenta Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, izneseni podaci nisu nimalo iznenadili. »Mi se samo igramo Bolonje. Sustav je zamišljen kako bi studentima olakšao studiranje, no na većini fakulteta malo se toga promijenilo u organizaciji nastave«, tvrdi Kokotović u izjavi za medije i dodaje: »Ključni je problem u tome što Sveučilište i Ministarstvo nisu napravili kvalitetnu edukaciju za profesore i studente o tome što je Bolonja i kako bi je trebalo primjenjivati. Dodatan je problem manjak prostora i nastavničkog kadra.« U sličnom su tonu nakon izlaska studenata na ulice govorili i drugi studenti.

Resorni ministar Primorac, međutim, nije bio impresioniran studentskim prosvjedom, kao u slučaju paralelnih demonstracija srednjoškolaca (kad je odustao od državne mature), te je za tjednik Nacional izjavio: »Bio sam sretan kad sam po transparentima studenata vidio da nitko od njih zapravo nije protiv ‘bolonje’, već da imaju prigovore na način na koji se provodi, odnosno na ljude koji proces provode. Problem je zapravo u pojedincima i sastavnicama Sveučilišta koji nisu uspjeli na dobar način uvesti promjene.«

Dragan Primorac

Važne su europske pohvale

Primorac je podsjetio da se, otkad je uveden Bolonjski proces, u Hrvatskoj događaju dramatične promjene u sustavu visokog obrazovanja i to naprosto tjera sve, od ministra preko najuglednijih profesora, do studenata, da rade više i drukčije. Država za provođenje Bolonjskoga procesa osigurava sredstva, zapošljava nastavnike, izgrađuje prostorne kapacitete i nadzire zakonitost poslovanja, a za implementaciju procesa u nastavu zadužena su visoka učilišta. Primorac je dodao: »To je ključ svega. A probleme koji postoje treba jasno imenovati, ‘locirati’ one koji su krivi i rješavati.«

Primorac je u više navrata „locirao” instance u Bruxellesu koje hvale njegova reformska postignuća, a voli spomenuti da je u Londonu u proljeće 2007. održana dvodnevna Ministarska konferencija o Bolonjskom procesu, na kojoj su sudjelovale delegacije iz 46 država potpisnica Bolonjske deklaracije. »Prema izvješću o provedbi Bolonjskog procesa za 46 zemalja, Republika Hrvatska je iznimno napredovala, te je ocijenjena prosječnom ocjenom 4.1. Za čak pet područja, od ukupno 12, dobili smo najvišu ocjenu«, ističe Primorac.

No, ma što „najuspješniji Sanaderov ministar” mislio, prvi studentski prosvjedi, neprilagođeni profesori, kadrovski i prostorni deficiti, opća nepokretljivost i indolentnost cjelokupnoga sustava visokog školstva, precijenjeni ili podcijenjeni kolegiji, neizvjesnost zvanja, a time i posla, i nakon tri, odnosno pet godina studija, neintegrirana sveučilišta i neorganiziranost ukazuje da su u Bolonjski proces hrvatska sveučilišta doista nespremno ugazila, a lakonska studentska procjena da je Bolonja već ionako neslavno propala dobiva notu kredibiliteta.

S druge strane, neki ugledni sveučilišni profesori tvrde da se ne može nikako govoriti o propasti Bolonje, iako svi priznaju da problema ima. U posljednje tri godine, otkako se Bolonjska deklaracija primjenjuje u našem sustavu visokog obrazovanja, mnogo je toga učinjeno, smatra Pero Lučin, prorektor Riječkog sveučilišta i voditelj pregovaračke skupine s EU za područje znanosti i obrazovanja: »Sve te probleme koji postoje ne bih protumačio kao propast, Bolonja je proces, i to vrlo kompliciran, te je samo po sebi jasno da se ne može provesti u dvije-tri godine, nego u fazama. Prije tri godine završena je prva faza promjenom strukture programa. To nije napravljeno onoliko dobro koliko je trebalo, ali svi su programi inovirani, mnogi su poboljšani, što ipak nije dovoljno da bi se osigurala efikasnost studiranja, te više akademskih profila«, objašnjava. Lučin nadalje tvrdi da naš sustav nastave nije dovoljno promijenjen, niti usklađen s ciljevima Bolonje, nego da smo izvukli i primijenili samo ono što nam se sviđa te predviđa da »posao koji slijedi nije ništa manji, a ni lakši«.

Bolonjski proces formalno je započeo 1999. Deklaracijom u kojoj je osnovni cilj promicanje mobilnosti studenata i profesora uspostavljanjem tzv. Europskog prostora visokog obrazovanja do 2010. Naziv Bolonjski proces dolazi od Bolonjske deklaracije, koju su u proljeće 1999. potpisali ministri zaduženi za visoko obrazovanje iz 29 europskih država. Formalni naziv Bolonjske deklaracije je Europski prostor visokog obrazovanja. Hrvatska je Bolonjsku deklaraciju potpisala na Rektorskoj konferenciji 2001. u Pragu i nakon toga Bolonjski proces postaje obvezan za hrvatska sveučilišta.

Neki su od ciljeva za europska sveučilišta: stavljanje studenta u središte obrazovnog procesa, uvođenje dodatka diplomi, uvođenje dva ciklusa studija – diplomski i poslijediplomski, uvođenje ECTS-bodova, razvoj mobilnosti, osiguranje kvalitete te razvoj europske dimenzije obrazovanja.

Sveučilište po mjeri neoliberalnog kapitalizma

Bolonjski proces i Bolonjska deklaracija u potpunosti su oblikovani prema diktatu ekonomskog tržišta neoliberalnog tipa, a prema profilu tzv. aplikativnih (primjenjivih) znanosti, koje uživaju prednost u odnosu na društvene znanosti. To se opisuje kao plod trilateralnog braka iz interesa politike, znanosti i neoliberalnog kapitalizma. Europskoj je Uniji, naime, strateški cilj uz pomoć „društva znanja” osposobiti se za globalnu tržišnu utakmicu sa Sjedinjenim Državama i drugim velikim globalnim igračima.

S Bolonjskim procesom konačno u petoj brzini ulazimo u eru globalizacije visokoga školstva, gdje je znanje ponajprije samo jedna od roba na tržištu, a zakonima tržišta postaje reguliran i pristup tom znanju. Sve je podređeno diktatu jačanja konkurentnih sposobnosti gospodarstva Europske Unije u vrlom novom globaliziranom svijetu.

U takvu kontekstu nije nelogično da je hrvatska politika, koja je u pristupnim pregovorima s Europskom Unijom, kao nacionalni interes odredila „društvo znanja”. Za ostvarenje toga cilja zasad Hrvatska, sa svojih sedam posto visokoobrazovanoga kadra, ne može biti uistinu konkurentna.

No pod kišobranom „društva znanja” nametnut je Bolonjski proces, kao vrhunac kvalitete visokog obrazovanja u europskim tokovima. Pritom nije provjereno što u dosadašnjem hrvatskom modelu vrijedi, a da bi bilo sačuvano. Nakon što je sve staro izbačeno, a novo uvedeno, recenzenti studijskih programa pitaju se kako su novi studijski programi uopće dobili dopusnice za izvođenje.

Fascinacija Bolonjom odavno je prošla. Sada javnost cijeli proces, kao i u drugim državama Europe, stavlja pod povećalo. Jedna je od nuspojava procesa put u privatizaciju školstva, što jest i europski trend. Dakle, pitanje novca. Za visoko obrazovanje države Europske Unije u prosjeku izdvajaju 1,15 posto, a Hrvatska izdvaja 0,88 posto, što znači da za Unijinim prosjekom zaostajemo za 31 posto. Stoga bi hrvatsko izdvajanje za visoko obrazovanje moralo rasti po stopi od 17,6 posto godišnje (uključujući nominalni rast BDP-a 7,6 posto) da bismo barem u postotku sustigli EU. Bruxelles je objelodanio da će Unija kvalitetom visokog obrazovanja vjerojatno sve više zaostajati za Sjedinjenim Državama, ako se dodatno ne poveća ulaganje u visoko obrazovanje. No, budući da se u EU za visoko obrazovanje već izdvaja državnih sredstava kao i u SAD-u, razliku neće biti moguće nadoknaditi samo iz državnih proračuna.

Zato se poseže u džepove roditelja. Cilj: iz školarina dopuniti prihod sveučilišta povrh državne apanaže. Sveučilišna je zbilja u Zapadnoj Europi posljednjih godina da se, unatoč žestokim studentskim prosvjedima, uvode školarine. Čini se da je uzalud u takvim globalnim trendovima zapomaganje da se na obrazovanje ne smije gledati kao na priliku za dobit i da je obrazovanje jedno od temeljnih ljudskih prava koje je država dužna omogućiti građanima i tako ih pripremiti za život i opstanak na tržištu rada.

Testiranje Bolonje

Upravo je spomenuto tržište rada i ključan test za (ne)uspješnosti Bolonjske reforme u Hrvatskoj i Europskoj Uniji. Hrvatsko se tržište rada pokazuje nespremnim za reformu školstva. Ne samo u Hrvatskoj. Nedavno donesen Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju doduše uspostavlja ravnotežu odnosa starih i novih akademskih titula. No, Zakon je donesen bez prethodna pripremanja ili istraživanja na tržištu rada. U Sloveniji su, primjerice, gospodarstvenici bili među ključnim konzultantima pri sastavljanju bolonjskih nastavnih programa. U Hrvatskoj pak poslodavce nitko ništa nije pitao. Time su, bez vlastite zasluge ili krivnje, automatski i zgodno oslobođeni od odgovornosti, iako je pitanje bi li HUP, ovakav kakav jest, donio za pregovarački stol kakav uistinu konstruktivan prijedlog. Bilo kako bilo, poslodavci su jedine informacije o Bolonji dobili na razini Nacionalnoga vijeća za konkurentnost, post festum.

S fakulteta je izišlo oko devet tisuća bolonjaca za koje se pretpostavlja da neće nastaviti studij, nego će odmah potražiti posao. Svi imaju završene tri godine studija, zvanje prvostupnika i visoku stručnu spremu. No postoji opravdan strah da će posao teško naći, a ako se i zaposle, bit će to uglavnom slabije plaćeni poslovi za koje se dosad tražila srednja stručna sprema.

S tim u vezi očito je da reforma školstva u sebi, osim same strukturne i sadržajne promjene staroga sustava obrazovanja te odgovornosti za sudbinu budućih prvostupnika, magistara i znanstvenika, mora biti primjerena nacionalnom gospodarskom i kulturološkom kontekstu.

Hrvatska objektivno nije za to, kao ni za mnoge druge aspekte Bolonje, nikada ni bila spremna. Uostalom, čudo bi bilo da je Hrvatska bila spremna, kad se za uspješnu provedbu Bolonjske reforme pokazao nespremnim i stanovit broj jačih članica Europske Unije.

Kako god bilo, Bolonjski proces proveo je usklađivanje (često tek puki glajhšaltung, tako mio hrvatskom provincijalnom duhu) našega visokoobrazovnoga sustava s onima u Europi kako bi se došlo do očekivanih dobrobiti budućega „društva znanja”. Čak i ministar Primorac priznaje »da je daleko od toga da je sve idealno«. Vrijeme preispitivanja dolazi. Bolonja, naime, istupa pred kritički sud akademske i šire javnosti, kako u Europskoj Uniji, tako i u Hrvatskoj, i dobiva sve lošije ocjene. Znači li to da je uskoro moguća reforma reforme u Hrvatskoj? Plodna smo, naime, zemlja za reforme reformi... Ne strepite, to je malo vjerojatno, jer – sudeći po dosadašnjem kolonijalnom implementiranju Bolonje (premda ona nije propisala svako slovo reforme visokoškolskog obrazovanja nego samo njegov duh) u kojoj se iskazala sva kreativnost vrlih hrvatskih reformatora – oni bi se upustili u svježe promišljanje hrvatske inačice Bolonje samo ako se prije toga u „metropoli Europi” donese čitava nova Bolonjska deklaracija.

Branko Madunić