Bolonja je „glupa” sa stajališta naše tradicije

Bolonja je „glupa” sa stajališta naše tradicije

Žarko Puhovski

Je li Bolonja „glupa”?

Bolonja je „glupa“ sa stajališta onih vrijednosti zbog kojih naša tradicija uspostavlja i potrebuje sveučilište kao ustanovno poprište slobodnog istraživanja i poučavanja. Ona je, naprotiv, posve „pametna“ sa stajališta koje teži izvanjskome discipliniranju univerzitetskoga pogona (i njegova, doslovnoga, svođenja na sve-učilište). Bolonja teži reduciranju univerziteta na (bitno nekritički postavljenu) školicu (koju najveći mogući broj studentica/studenata treba završiti u najkraćem mogućem roku, neovisno o kvaliteti), s danonoćnim prozivkama i ispitivanjem učenik(c)a (negdašnjih studenata/studentica), s administrativno neinteligentnim onemogućavanjem suvisle strategije poučavanja obvezatno uglavljenim kurikulom (koji, određen godinu dana unaprijed, načelno onemogućuje prenošenje rezultata recentnih istraživanja u nastavu), sa zadanom redukcijom ispitne literature i sl.

Kako je hrvatska politika provodila Bolonju?

Hrvatska je država – fundamentalno u skladu s formativnim vrijednostima Bolonje – na podražaje iz inozemstva reagirala tipično štreberski, htijući se ulizivati eurokratima, neovisno o realnoj situaciji u društvu. Zato i »nije bilo vremena i prostora« za ozbiljnije rasprave (osim za one pedagoge koji su – u svim vremenima – nekritički prihvaćali invektive vlastodržaca).

Kamo onda ide hrvatsko visoko školstvo?

Ono nezaustavljivo klizi ka sveučilištu, dakle vašaru učenja o svemu (još valjda jedino frizeri nemaju svoj studij, zasad). To, možda, može biti i „društvo znanja“ (na elementarnoj, pučkoškolskoj razini), no nikako i društvo kritičkih potencijala.

Mnogi već govore o potrebi reformi reforme?

Reforma reforme sada – kao mnogošto drugo – ovisi o Bruxellesu. Bez njihove odluke nikakvih ozbiljnijih promjena očito neće biti – u staroj Europi raste nezadovoljstvo Bolonjom, no pitanje je koliko će vremena trebati da se ono probije kroz koloplet eurokracije.

Posljednja reforma školstva koju pamtimo je Šuvarova. Možete li je usporediti s Primorčevom?

Šuvarova je reforma bila ideologiziran pokušaj da se socijalni problemi riješe tamo gdje se tek iskazuju (naime u naobrazbi), no bila je barem „domaća“ (i nestala je s nestankom ideo-političkoga konteksta koji ju je omogućavao). Ministar Primorac zastupa pak neprijeporno uvezenu pomodnu robu, ono što se danas nosi (i) u Parizu; zato će s tim nesuvislostima hrvatsko društvo, nažalost, još godinama morati živjeti.

B. MADUNIĆ