Banana (i život naš svagdanji u njoj)

Banana (i život naš svagdanji u njoj)

Potkraj Drugog svjetskog rata, kada sam rođena, nisu se u bezuba usta novorođenih Hrvatica i Hrvata gurale banane kao voćni obrok, jer ih u ovaj zabačeni dio svijeta (tada još na »brdovitom Balkanu«) nitko nije dopremao. Kako mi taj egzotični okus nije „sjeo“ dok sam se tek pridizala na sve četiri u ratom okovanom Vukovaru (jer takvih je situacija bilo ondje i prije Domovinskog rata), bez banana mogu mirne duše i danas. Mogu ih pojesti, no ne čeznem za njima. Moji sinovi pak sprijateljili su se s plodovima toga tropskog stabla upravo u dobi kad ja to objektivno nisam mogla, pa su banane, uz naranče, česta »mrtva priroda« na njihovim stolovima. A čujem da su ih (ne baš gojazne) Japanke upravo podigle na japanski uvozni proizvod br. 1 zbog neke dijete.

Banana je kao riječ prošla kroz španjolsko-portugalski filtar (banano) i tako se ustalila u više-manje svim europskim jezicima, npr. u engleskom, njemačkom, talijanskom (s tim da je banana plod, a banano stablo), francuskom (banane), češkom (banán), pa tako i u hrvatskom (banana i plod i stablo). No korijen je (riječi, ne biljke) prilično nejasan i povezuje se s nekim jezikom gvinejskih crnaca. Međutim, jak podupirač mogla je biti i arapska riječ banân, što znači prst (jer plod je zaista sličan prstu). Za divno čudo, u turskom jeziku, u kojem ima mnogo arapskih riječi, banana se ne kaže ni slično tome nego muz. U južnoj Turskoj rastu male, vrlo slatke i ukusne (vjerujte mi na riječ) banane, a ime muz nije zapravo nimalo neobično. Naime, latinsko ime te voćke Srednje i Južne Amerike te Zapadne Afrike jest Musa paradisiaca i Musa sapientium, pa tur. muz može izgledati čudno samo neupućenima. Razlika u lat. imenu odražava više vrsta banana (k nama, recimo, ne dolaze one vrste koje se peku).

Dovde (a ne dovdje, kako misle novopečene Hrvatine) išlo je glatko, premda s korom od banane može biti i preglatko, jer je pogibeljno skliska. Banana, dok je sama, nije ni pravopisni ni bilo kakav drugi problem. No čim se s nečim udruži, eto ti belaja (tur. belâ, ar. bälâ’, tuga, jad, nevolja, nesreća, kazna Božja)!

Kako su izvoznice banana mahom politički nestabilne zemlje, stvoren je politički žargonizam banana-država ili banana-republika, no ni za Rječnik hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje), a ni za Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša, to očito nije bio predmet interesa jer takvih primjera uopće nemaju. U nekim pak drugim rječnicima ima takvih rješenja da npr. u dva retka istoga rječnika piše isti primjer i sa spojnicom i bez nje, pa se ti u tome snađi. Pravopis MH (L. Badurine, I. Markovića, K. Mićanovića, 2007.) dobro i dosljedno sve polusloženice u kojima sudjeluje banana kao prvi član piše sa spojnicom (pa se odmah i zna da se sklanja samo drugi dio polusloženice). Takva država potpuno ovisi o izvozu samo jednoga proizvoda, a zahvaljujući klimi, Bog ih je nadario baš bananama. U banana-državi (najviše ih je u Srednjoj i Južnoj Americi) velike se sile mogu neograničeno miješati u njezine unutarnje poslove, smjenjivati vlade i dovoditi na vlast sebi sklone režime, pa takva mala i industrijski nerazvijena zemlja ubrzo počinje ovisiti o velikim ekonomskim i vojnim silama. U današnjoj sve izrazitijoj globalnoj podjeli na bogate i siromašne (zemlje i narode) svjedoci smo uznapredovaloga procesa bananizacije, koja će se (i bez izvoza banana) zacijelo brzo proširiti svijetom (kao i zlo s vampirima, kojima su današnji kapitalisti bez ljudskog lika tako nalik).

Banana je kumovala i banana-utikaču, i udarcu u košarci, kad igrač blokira protivničkog igrača visokim skokom i ispruženom rukom („prilijepiti“ ili „skeljiti“ komu bananu), i banana-filmu, što je metoda dugoročnoga konzerviranja manjih predmeta i rezervnih dijelova, kad se nakon uranjanja u rastopljeno zaštitno sredstvo i hlađenja stvara oko predmeta električni zaštitni sloj koji se pri dekonzervaciji lako skida, i banana-sjedalu. Neki misle da je banana poslužila i u globalnom reklamiranju grada Splita, pa u mnogim slastičarnicama diljem Hrvatske piše (za uveseljavanje stranih turista) banana-Split, no kad se to isto, doduše kao banana-split, vidi npr. i u Beču i u Amsterdamu, pametnom mora biti jasno da smo (po tko zna koji put) u „zemlji znanja“ ispali i opet neznalice. Naime, banana-split (engl. split, raskoliti, rascijepiti, kalati se) jest slastica koja se sastoji od banane prepolovljene cijelom dužinom, sladoleda, čokoladnoga preljeva i šlaga.

Sa šlagom ili bez njega, sve je to još u domeni „pristojnih“ značenja. Budući da se i u mnoge takve riječi banana uplela prije svega svojim oblikom, nije nikakvo čudo što je i vrlo izdašan element u razgovornom, šatrovačkom jeziku. Banana npr. i u engleskom znači muški spolni organ (znači i crnac), a oguliti bananu spolni čin, pa to znači i u hrvatskom. Otkako je 2009. cijeli svijet zapao u recesiju, zlatousti predsjednik Vlade Republike Hrvatske (to je sada dr. Ivo Sanader), želeći se valjda dodvoriti širokim narodnim masama da ga svi dobro razumiju, poručio je naciji da (još) nismo u banani. Kad se zna što je banana u tom kontekstu, rekao nam je zapravo da (još) nismo u qrcu (kako taj organ duhovito piše u knjizi Igora Mandića, jer mi čitamo se). Biti u banani i biti u k... znači isto (biti u nezavidnu položaju, biti loše volje, imati mnogo problema). Danas je život u banani postao novi modus vivendi u Hrvatskoj. Naoko finim građankama (možda ipak samo glu-pim guskama koje sve što čuju ponavljaju kao papige) banana je u svim uličnim anketama stalno u ustima, reklame su se smjesta priklonile prostoti hrvatskoga premijera, a u TV dnevniku, nakon ozbiljnih rasprava o ekonomskoj situaciji u zemlji, kao zaključak na ekranu piše i opet neizbježna banana (koliko smo joj se približili i sl.). Budući da je nakon jednoga sastanka s privrednicima (čitam u novinama) isti gospon doktor rekao jednom čovjeku sa skupa kako je lako s tuđim k... gloginje tući, a i to je (opravdava ga profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, S. Botica) učinio zato što je valjda »želio da ga razumiju i Dalmatinci i Slavonci i Baranjci...«, ispada da svi koji se u Hrvatskoj ne služe razgovornim prostotama vjerojatno neće »od svih« biti shvaćeni. Kako qrac sa svojim bližim i daljim okruženjem zauzima npr. u Sabljakovu Rječniku hrvatskoga žargona (2001) puna dva stupca, ne sumnjam da će na njegovo mjesto, uz blagoslov hrvatskoga političkog vrha i vjernih im (jednako finih) podrepina, uskoro zasjesti sveprisutna, gotovo već autohtona, banana (koju bananu znaš, boli me banana – valjda će se od te najčešće boljke u Hrvata moći liječiti i preko HZZO-a – ma dam ti bananu, fala banani, glup ko banana, ideš mi na bananu, goni se u bananu, esteti neće propustiti reći u krasnu bananu, puca mi banana, rđavoj banani i dlaka smeta, banana--palac, što se bananiš itd., itd.). Pitanje je tek kako će narod, uronjen do grla u bananu, ubuduće razumijevati riječi kao što su bananijer ili bananac (brod za prijevoz banana na velike udaljenosti). Vjerojatno na tragu jednog mlata Vesne Parun. Pa tko me razumio – razumio.