Životvorna slika Grada

Životvorna slika Grada

Knjigu priča I sve pustiš niz rijeku doživljavamo kao uspio spoj starog i novog svijeta bez izražene autorove namjere da nas iznenadi ekscentričnostima, da nam se nametljivo uvuče pod kožu, nudeći nam dobronamjerno neke globalne recepte po kojima bismo trebali funkcionirati. Već samim poetski koncipiranim naslovom I sve pustiš niz rijeku osmišljena je autorova težnja da svoj doživljaj svijeta i ljudskih sudbina prepusti našoj duhovnosti, kojom ćemo svoje unutarnje prostore slobode suprotstaviti vanjskim pojavnostima. Iz toga sraza i dobrodošlog kontrapunkta bljesnut će iskrice nekih bliskih spoznaja i približiti nam autorov postupak.

Odupirući se fenomenu prolaznosti Josip Cvenić knjigu kratkih proza obogatio je pričama iz knjige Pričanja Heraklitovog kušača i druga pričanja objavljene u Osijeku 1982. Tomu gotovo povijesnom odmaku od dvadeset i pet godina pridružio je priče nastale u posljednjih desetak godina. I sve su one povezane životvornom slikom grada uz rijeku, Osijeka. Taj grad, kojemu je autor duboko odan, živi svakodnevicu u kojoj se utapaju takozvani mali ljudi što se prepuštaju svojim opsesijama, nekim paradoksalnim situacijama, kojih se apsurdnost, besmislenost i gotovo banalan nesklad očituje u postupcima prema drugim osobnostima. Ti Drugi nehajno su i nonšalantno uvučeni u događanja u kojima se emocije rasplinjuju i njihova je perspektiva ravnodušje i konačni – poraz (»portret knjižničara b. u čijoj desnoj ruci počiva sudbinska strast«).

Egzistencijalna pitanja u pričama Josipa Cvenića teku niz rijeku života, rekla bih nekako sartrovski, kao da su likovi zatečeni tim životom i onim što im on nosi. Nedostaje im perspektiva, smućeni su i kolebljivi. Kolebljivost Cvenićevih likova proizlazi iz svakodnevnosti vegetiranja, kad se i ono erotsko što zapažaju (ili nesigurno nose u sebi) banalizira, kad su duhovne (i tjelesne!) inhibicije jače od žudnje za životom.

Josip Cvenić zna ispričati priču. On promatra svijet, uočava zbivanja i odnose uz specifičan ironijski odmak kojemu se utječe ne očekujući sudbinska rješenja.

Posebna priča koja nadrasta trivijalnosti života poetizirana je Ljubav od pijeska. Doimlje se ugodno zbog postojanosti emocija, zbog odricanja ljubavi radi, zbog pouzdanja u životnu snagu i izdržljivost. Zlatni medaljon u obliku srca simbol je osjećaja koji nisu opsesija i trauma, nego ljubav, istodobno romantična, lucidna i nježna. Za pamćenje:

…»Polako sam ga otvorila i u srcu sam našla pijesak, obični pijesak. Naravno, za mene je to bio običan pijesak, ali shvatila sam, bio je to pijesak s one obale na kojoj su se voljeli dvoje zaljubljenih. Premda su me učili da rijeka sve odnosi, meni se te večeri učinilo kao da sam njihovu ljubav ponovno našla i osjetila.. Ali, njih više odavno nije bilo, samo pijesak u potamnjelom srcu. Mislila sam da sam im dužna vratiti njihovo.

Otvorila sam srce i ispustila pijesak u rijeku.«

Rijeka u ovoj priči povezuje ljubav i stradanja iz 1991. Ona je i nesustali poziv na suživot.

Ljerka Car Matutinović