Vraćanje u sedamdesete godine

Vraćanje u sedamdesete godine

Kad je riječ o Gotovcu zanimljivo je primijetiti kako u Gotovčevu obranu nakon devedesete godine staju baš oni koji su ga prije sahranjivali i kojima se nikako nije svidio njegov govor pred komandom JNA 1991.

U prošlom broju Vijenca vidimo kako je čitatelj Dinko Telećan odustao od pretplate na ovaj list, rasrđen njegovom novom uređivačkom politikom. Smeta mu podgrijavanje hrvatstva, »hračkanje« Europe, »latentni nacizam«, veličanje Domovinskog rata… Smeta mu i usporedba Thompsona s Vladom Gotovcem, koju je učinio autor ovoga teksta. Dugujem stoga dodatno objašnjenje.

Doista između Thompsona i Gotovca postoje velike razlike i po području djelovanja, po svjetonazoru i po intelektualnom i estetskom habitusu. Usporedba se i ne odnosi na njih same, nego na odnos sredine prema njima u ono vrijeme sedamdesetih prošloga stoljeća i na vrijeme današnje. Telećanova je reakcija po mnogočemu znakovita za vrijeme u kojemu živimo, u kojemu kao da se ponovno vraćamo u doba žestokih obračuna s nacionalizmom i kao da taj politički ključ postaje dominantan u procjenama ljudi, događaja i pojava. I Gotovac i Thompson žrtve su protunacionalne histerije i političkih zabrana, s tom razlikom što su političke diskvalifikacije u ono doba praćene formalnim zabranama i sudskim progonima, što danas ipak nije slučaj. Kad je riječ o Gotovcu, a ja sam, što je Thompsonu bliža prispodoba, spomenuo i Vicu Vukova, no zanimljivo je primijetiti kako u Gotovčevu obranu nakon devedesete godine staju baš oni koji su ga prije sahranjivali i kojima se nikako nije svidio njegov govor pred komandom JNA 1991.

Vlado Gotovac

Thompson i Lepa Brena

Zapovjednik zagrebačke policije smijenjen je jesenas nakon što je zaustavio Thompsonovo pozivanje na informativni razgovor, a neke antifašističke, srpske i židovske udruge podnijele su kaznenu prijavu protiv pjevača zbog njegovih tobože fašističkih pozdrava. Jedan koncert u Umagu, uz posredovanje predsjednika države, zabranjen je. Protiv njegova zagrebačkog koncerta i protiv gradonačelnika Milana Bandića, koji je taj koncert potpomogao, napisana je i dobro medijski popraćena peticija 27 „lijevih“ intelektualca, a u njegovu obranu i u obranu njegova prava na javne nastupe stala je jedna druga momčad od osamdeset osam imena sa zvučnim titulama, što je pak jedva zabilježeno. U isto vrijeme dok se Thompsona progoni u njegovoj vlastitoj zemlji, na sva se zvona slave Lepa Brena, Momčilo Bajagić, Ceca Ražnatović i slični, koji su, blago rečeno, koketirali s Miloševićevim režimom.

Zvonko Bušić, čovjek koji se nakon 32 godine tamnice u Sjedinjenim Državama vratio u domovinu, za jedne je borac za slobodnu Hrvatsku, a drugi ga uspoređuju s teroristima tipa Bin Ladena. SDP je svojim posebnim priopćenjem prosvjedovao zbog načina na koji je državna televizija popratila njegov dolazak. Dok vodeći ljudi u državi, posebno Stjepan Mesić, imaju potrebu još jednom osuditi Bušića zbog terorizma, dotle onemogućuju istrage o partizanskim i Udbinim zločinima, ne pokazavši nikakvo zanimanje za proces koji je pred njemačkim sudom vođen protiv Krunoslava Pratesa zbog mučkog i s najvišega vrha bivše države naređenog ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića. Mediji su sramežljivo pratili to suđenje, ni blizu, primjerice, kao slučaj Lora.

Nije potrebno pjevati o Jasenovcu i Gradiški Staroj, pozdravljati sa za dom spremni ni održavati koncerte na kojima će skupina mladića biti viđena u crnim odorama i s fašističkim pozdravima, nije uopće potrebno zvati se Marko Perković, dovoljno je biti novinar Gojko Borić da bi te proglasili ustašom, prokazivali u bijelom svijetu i tražili zabranu javnoga nastupa.

Na prošlogodišnjem šezdesetom po redu međunarodnom frankfurtskom Sajmu knjiga Hrvatsku je predstavljao Gojko Borić sa svojom prošle godine objavljenom knjigom Hrvati izvan domovine – sjećanja političkog emigranta. Borićev je izbor izazvao niz upravo patoloških reakcija u hrvatskom medijskom prostoru. Za Renata Baretića, Borisa Dežulovića, Juricu Pavičića i Miljenka Jergović on je ljubitelj Ante Pavelića, predstavnik nacionalističke diktature, kolumnist i emigrant s ekstremno desničarskoga političkog spektra, NDH-nostalgičar, novokomponirani ustaša.

Hrvatsko je ustaško

Pretprošle godine Ivan Aralica nije uvršten u hrvatsku izabranu vrstu jer ga je selektorica Alida Bremer ocijenila politički nekorektnim pa je tako taj naš ponajbolji suvremeni prozaik drugi put u životu postao politički nepodobnim i to u doba kad to zacijelo nije mogao očekivati. U osporavanju pak Gojka Borića nitko i ne pokušava posegnuti za estetskim, publicističkim, znanstvenim i sličnim argumentima, već se ide isključivo na političke diskvalifikacije i najobičnije uvrede, s izrazitim primjerima govora mržnje (»čovječja ribica«, »maloumne kolumne«, »dalmatinski tovar«). Sasvim dovoljno da nekoga objesite. Danas metaforički, nekada i doslovce.

Borić je cijelog života kritičan prema ustaško-fašističkoj kao i komunističko-jugoslavenskoj tradiciji i njegovanju Titova kao i Pavelićeva kulta. Tu možda treba i tražiti razloge neraspoloženja i uznemirenosti koju je izazvao izbor njegove knjige za jedan sajam. Za mnoge, koji su nekako navikli i odgojeni sve što je hrvatsko jednostavno sotonizirati kao ustaško dovoljno je da je bio politički emigrant pa da ga se stavi na vješala. Slavenka Drakulić Hrvatsku opisuje, a Pavičić joj daje za potpuno pravo, kao fašističku zemlju, dok Jergović tri društva hrvatskih pisaca vidi kao stjecišta »rasnih šovinista«.

Niz pisaca i drugih umjetnika, poput Rade Šerbedžije, Mire Furlan, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, ili Predraga Matvejevića, koji su se u presudnim danima za ovu zemlju i državu sklonili u druge zemlje, gdje su bili prihvaćeni kao tobožnji disidenti, potvrđujući predrasude određenih međunarodnih krugova prema Hrvatskoj, nakon dvije tisućite godine doživljavaju u samoj zemlji neviđenu rehabilitaciju. Nerijetko primaju visoka državna odličja i potpore, njihova se djela nagrađuju i hvale na sva zvona, njihove projekte sponzoriraju velike javne firme. Miljenko Smoje, baštinik orjunaške ideje, ponovno se uzdiže na razinu kulta.

Lustracija bez zakona

Izjava o stanju hrvatske kulture i nacije koju je 2004. potpisalo pedesetak istaknutih hrvatskih intelektualaca (Aralica, Hitrec, Zidić, Bogović, Međimurec, Vitez, Šunjić, Mihanović, Botteri, Kovačić, Jelčić, Pečarić i drugi) bila je izvrgnuta žestokim napadima, pa je tako Zvonko Maković njezinim potpisnicima prišio i ove pogrdne epitete: iskonski barbari, retrogradna politička margina, zadah mračnih vremena, autarkična, ksenofobična i ekstremna desnica, pir pomahnitalih stereotipija… Posebice je s tih pozicija žestokim napadima neko vrijeme bio izložen predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić. Slavko Goldstein od njega je čak zatražio da se ispriča u ime Matice i javno ogradi od Filipa Lukasa, predsjednika Matice u doba NDH. Velimir Visković zadarsku je profesoricu Helenu Peričić nazvao fašistkinjom, Aralici je nakon prethodnih brojnih pohvala porekao svaku vrijednost, a nad spisateljskom darovitošću Anje Šovagović čudio se kako jedna desničarka može biti talentirana. U Zagrebu je 2004. održan skup o lustraciji pod patronatom Centra za demokraciju i pomirenje iz Soluna i uz sudjelovanje predstavnika nevladinih udruga iz balkanskih zemalja, na kojemu je zatraženo donošenje zakona kojim bi se iz javnoga života isključili svi koji zagovaraju vjersku i nacionalnu nesnošljivost.

Taj lustracijski zakon, istina, nije donesen, ali je lustracija provedena i bez njega. Državna je televizija rezervirana za službene tumače istine, bilo da je riječ o pravosuđu, Haškom sudu, ekonomiji, ljudskim pravima, regionalnoj i europskoj politici, zabavi ili povijesti. Uvijek ista dosadna imena i snobovske teorije. Takozvanim nacionalistima prolaz je zabranjen, njihove su riječi prigušene i ignorirane. Nakon dvije tisućite učinjena je prava čistka na HTV-u, u Vjesniku i Slobodnoj Dalmaciji uz gromoglasan aplauz „demokratske javnosti“ i udruga za zaštitu novinarskih sloboda i ljudskih prava. Ni haški progoni nekolicine novinara nisu izazvali naročite prosvjede, sve dok na red nisu došli istomišljenici. Postavljena su saborska pitanja zašto se u Novom listu ne objavljuju tekstovi dvojice novinara angažiranih iz ugašenog Ferala, dok je Odbor za ljudska prava raspravljao o smanjenju plaće Denisa Latina i miješanju glavne urednice u njegov izbor gostiju te o opomeni izrečenoj Aleksandru Stankoviću, koji je osumnjičio svoje šefove za kumovanje korupciji. Nitko se nije zapitao zašto je ukinuta kolumna Tihomira Dujmovića. On je, za razliku od prije spomenutih, valjda, rijedak primjerak istrijebljene vrste pa je to zaslužio.

Veliki uspjeh knjige Dunje Ujević i velečasnoga Zlatka Sudca dočekan je s omalovažavanjem. Knjiga je označena paraliteraturom, a njezin uspjeh deformacijom knjižarskog tržišta, sam je Sudac uspoređen s Nives Celzijus i prozvan kao milijunaš. Isti su izvori s podcjenjivanjem i neskrivenom odbojnošću pratili rad najuspješnijih sportskih trenera u cijeloj našoj povijesti sporta Ante Kostelića i Lina Červara, naravno opet zbog njihovih deklariranih političkih stavova. Oko pitanja rada nedjeljom, istospolnih brakova i umjetne oplodnje biju se neke sasvim druge bitke.

Vladimir Šeks

Potpuni revanš

Veliko je uzbuđenje izazvalo skidanje u Zadru i spaljivanje u Zagrebu srpske zastave za minuloga svjetskog rukometnog prvenstva, dok paljenje hrvatske zastave u Poreču nije nikoga uzbudilo. Šeks je lažno svjedočio, kriknuše složno četiri nevladine udruge, zatraživši njegovu smjenu, a Boljkovac je sa svojom tezom kako je Hrvatska počinila agresiju na Jugoslaviju istinoljubiv.

Postoje čak i naši i njihovi kriminalci. Našima je sve oprošteno, a njihovima se traži i dlaka u jajetu. I odnos prema prošlosti posredovan je ideologijom. Jasenovac je grozan zločin, a na Bleiburg se gleda s velikim razumijevanjem i opravdavanjem. Sve su ustaše automatski zločinci, a partizani su posvećeni antifašizmom. Zločini nad Hrvatima u BiH ne postoje jer oni moraju biti krivi. A kako bi se netko uzbuđivao zbog vrijeđanja Domovinskog rata, osim samih branitelja i njihove rodbine, kad je to već odavno postalo kurentno, kad svi filmovi s takvim pristupom dobivaju državne dotacije, dok još čekamo filmove koji bi govorili o stradanjima Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika ili Osijeka od ruke srpskog agresora. Odlazak na drugi svijet Kate Šoljić, epske tragične junakinje, nikoga nije inspirirao ni na kurtoazan osvrt, prijedlog o proglašenju narodnih heroja glatko je odbijen jer bi bilo nezgodno da se herojima proglase i oni koji su u zatvorima.

Estetski, pravni, gospodarski kriteriji zamijenjeni su ideološkim, i to kakvim. Ako je ratno, Tuđmanovo vrijeme nakratko otvorilo prostor nacionalnoj, konzervativnoj ideologiji, onda se razdoblje nakon Tuđmana može označiti potpunim revanšom. U medijima, glavnim političkim strankama i državnim strukturama, pod dirigentskom palicom globalnih centara moći, koji žele i naše društvo oblikovati prema svojoj volji i potrebama, dominiraju ideolozi ljudskih i manjinskih prava, poklonici euroatlantskih i balkanskih integracija, koji s krajnjim prezirom gledaju na naciju, crkvu, Domovinski rat, generale, euroskeptike, protivnike balkanskih reintegracija, iseljeništvo. Tradicionalistički dio Hrvatske još se ne da, još je u većini, ali je, bez svojih masovnih medija i stranaka, izvrgnut silnim manipulacijama i pritiscima. Ni ponovni dolazak nominalno konzervativne stranke nije ništa promijenio. Naprotiv, njezin predsjednik će se na predavanju u Oxfordu pohvaliti kako je tek s njim u Hrvatskoj dobivena bitka protiv nacionalizma.

To je taj novi stari duh vremena koji iznova vlada Hrvatskom. Ideološki podmladak ostao je vjeran svojim uzorima, svojim ideološkim i biološkim očevima. Kroatofobija sada nije umotana u jugoslavensku zastavu bratstva i jedinstva, nego globalizacije. Na svjetskom je tržištu negacija nacionalnoga postala kurentnom ideološkom modom kojom se može doći čak i do Nobelove nagrade.

Jedno s drugim živi u sretnoj simbiozi. Ideološki monopol u ovoj zemlji izloženoj stranim hegemonijama i domaćim namjesnicima, kako prije tako i sada, imali su domaći i strani politički protivnici narodne volje, vjere, ideala i težnji za slobodom.

Josip Jović