Tmurna klinička slika nacije

Tmurna klinička slika nacije

U formativnim godinama Slađane Bukovac – i onim životnim (Glina, 1971), pa onda i spisateljskim – kao uostalom i u još nekih njoj generacijski bliskih pisaca, presudan pečat ostavio je rat. Moglo se to uočiti već u njezinu prvom romanu (Putnici, 2003), kao što se vidi i u ovom upravo tiskanu, pomalo nespretno naslovljenu Rodu avetnjaka. Doduše Putnicima je u žarištu ljubavna priča, i još k tome bjelosvjetska, ali korijeni nestabilnosti i frustracija mlade protagonistice koja iz Sarajeva preko Zagreba stiže, makar i nakratko, do Pariza proizlaze iz njezine zavičajne iskorijenjenosti prouzročene ratnim okolnostima. U tom romanu sjena rata neprestano je prisutna u svijesti junakinje, bez obzira na njegovu prostornu i vremensku udaljenost. U ljubavnoj vezi s mladim Šveđaninom ta sjena upravlja njezinim osjećajima i raspoloženjima, potencira razlike u životnim navikama i emocionalnim svjetovima – ukratko, djeluje kao neprijateljska, korozivna sila.

Rat se dakle – kao sudbonosno surova senzacija, kao rastrojitelj pojedinca, obitelji, društva, kao agre-sivna i opaka sila – pet godina nakon spisateljičina premijernog istupa javlja i u njezinu roma-nu Rod avetnjaka (ur. Seid Serdarević). I to onaj oblik koji govori o posljedicama što ih je rat ostavio u svijesti i u psihi ljudi koji su u njemu sudjelovali, oblik s kojim se posljednjih godina prečesto i na dramatičan način susrećemo u svakodnevici. Autorica je dakle zahvatila u živo tkivo suvremenoga hrvatskog društva, pa logiku svoga romanesknog (fiktivnog) svijeta mora stalno ovjeravati upravo logikom funkcioniranja zbilje na koju se oslanja. Vrijedi stoga ovdje citirati lucidan ulomak gdje glavni junak psihijatar Pavel razmišlja o granicama svijeta u kojem se kreće:

»Pomislio je kako je zapravo čudno što ne poznaje ni jednog jedinog muškarca koji rabi parfeme. After shave da, ali parfem? Njegovo je okruženje sasvim lišeno detalja. Nema šalova, mirisa, ručnih satova, lijepih metalnih kutijica za vizitke, kravata. Nikakvih ukrasa, život je pojednostavnjen do granice podnošljivosti, samo elementarna biološka činjenica. Živjeti, ne živjeti. U toj odluci gotovo da više nema nikakve radosti. Kao da se donosi isključivo iz inata. Kaže se da je netko ‘izdržao’, ‘bori se’, da se ‘ne da slomiti’. Ni riječi o tome da bi življenje eventualno moglo biti ugodno, ako već ne posve ispunjeno, i da bi i to mogao biti razlog zašto ljudi od njega ne odustaju baš tako često.

Malo ugode. To bi efektnije popravilo stvari od tisuću sati psihoterapije, rezonirao je Pavel. Večera s prijateljima, nekoliko puta mjesečno u pristojnom restoranu. Tečaj jahanja. Ukrasne svjetiljke po pristupačnim Ikeinim cijenama. Vikend-aranžmani. Natruhe građanstva.«

Protagonist romana Pavel zaposlen je u psihijatrijskoj bolnici, gdje ispisuje potvrde o PTSP-u bivšim ratnicima i pruža »psihološku potporu rodnim i spolnim manjinama«. Susreti s pacijentima donose mu stalnu nelagodu, s jedne strane zato što mnogi od njih dolaze samo da bi dobili potvrdu da su oboljeli od posttraumatskoga stresnog poremećaja (dokument nužan za vojnu mirovinu), a s druge što je svjestan da za neke od njih kojima je stručna pomoć doista nužna jednostavno nema dovoljno vremena. Živeći tako »poluživot, između svoje otužne stambene zgrade i beznadnih pacijenata«, on je razapet između objektivno bijednih mogućnosti na radnome mjestu i problema koji mu se pojavljuju u privatnom životu. Izvori su tih privatnih problema različiti: od majčine bolesti i smrti, preko samoubojstva jednog od njegovih pacijenata s dijagnozom PTSP-a, pa do neugodnih informativnih razgovora na policiji o prijatelju iz mladosti koji je, završivši na drugoj strani i optužen za više ubojstava i oružanih pljački, pobjegao iz zatvora.

Predodžbu o tom rašomonskom vremenu autorica je osnažila uvođenjem antagonista, koji se u romanu pojavljuje pod nadimkom Stari Lisac i predstojnik je odjela na kojem radi Pavel. U tom liku kumulirane su mnoge nelijepe osobine – karijerizam, koristoljublje, nekolegijalnost, korumpiranost, neetičnost, podilaženje moćnijima. On primjerice ne radi s povratnicima s ratišta (a tamo ih je svojedobno slao), njegove usluge »stručnjaka i patriota« prilično su izdašno nagrađivane, a po svoju dijagnozu PTSP-a pojedinci »čija su prezimena neodoljivo podsjećala na ona pojedinih političkih figura« dolazili su isključivo njemu. Taj lik nipošto se ne doima pretjeranim negativcem ili nevjerojatnom pojavom, niti ga treba takvim smatrati; uostalom svaki se dan u to možemo uvjeriti u crnim kronikama naših novina. Ali treba dodati da se upravo na toj pozadini još uvjerljivije ističu neke dvojbe glavnoga lika romana. Tako će Pavel osjetiti krivnju nakon samoubojstva bivšeg ratnika »iako to vjerojatno ne bih mogao spriječiti«; izdajom Uroša »stradao bi moralno i emocionalno«; a na jednu pojednostavnjenu interpretaciju Starog Lisca reći će da je stvarnost »malo slojevitija od te podjele na ‘naše’ i ‘njihove’«.

Slađana Bukovac po zanimanju je novinarka (televizijska), i u njezinoj se prozi osjete i loše i dobre strane toga posla. Loše je npr. to što se u romanu povremeno vidi ona specifična novinarska brzina-lakoća-površnost – nestrpljenje da se što prije stigne do stanovita rezultata – tamo gdje je potrebno dubinsko ili potanje zabadanje u sirovu građu; dobro je to što autorica sigurno razlikuje važno od nevažnog, što vješto montira prošlo i sadašnje i što joj je tekst sigurno vođen i pregledan. Kao i Putnike, i Rod avetnjaka karakterizira fragmentarnost, vremenska i prostorna nejedinstvenost, suzdržana emotivnost, vrlo zanimljiva zapažanja. Moram ovdje dodati, jer sam to autorici svojedobno bio zamjerio, da se sada oslobodila pomalo nasilna intelektualiziranja i želje da pokaže učenost i upućenost. U cjelini, s obzirom na to da su Putnici bili vrlo dobra prva knjiga (nagrade Slavić i Kiklop za debitanta godine), može se reći da je i ova druga (ako zbirku pjesama Nijedan pauk nije savršen, 2005, izuzmemo, jer ne pripada istoj književnoj vrsti) na vrlo pristojnoj razini.

Strahimir Primorac