Teologija potrošnog

Teologija potrošnog

Nije nikakva tajna da je pjesnički postmodernizam postao pristupačni vrt uzo-raka pisanja čiju je ponudu teško odbiti. Ne postoji naime neki naraštajni pjesmo-nazor u kojemu bi se pjesnici prepoznavali pa ni pretežnost nekog poetskog idiolekta. Dok se nedavno tu još moglo orijentirati u smjeru modernizma ili antimodernizma, sada se takvo orijentiranje čini uzaludnim. Zato Pavao Pavličić kaže: »Ne samo da se alternativa više ne svodi na modernizam ili antimodernizam (osim u nekim anakroničnim epizodama), nego nitko ne vjeruje ni da smije reflektirati o pravom smislu povijesti i o njezinu smjeru.« Samo onaj tko je svjestan da je sve već viđeno i sve već napisano moći će se bez skrupula i odgovornosti kretati na tom području.

Preboljevši semantički konkretizam iz svoje prve zbirke, Marko Pogačar (1984) u svojoj novoj zbirci, Poslanice običnim ljudima, zalaže se za labavljenje i relativizaciju smisaonih vezâ među korektno sročenim, ali semantički kontrastnim sintaktičkim cjelinama. Unatoč tomu i bez ulaska u proturječje, danas mu je bliska i kasna makovićevska kritika hipermetaforizma koja njegovu stilu daje gipkost, ležernost tekućeg usklađivanja riječi i stvari. To mu omogućuje da ispisuje nizove stihova koji ne proizlaze iz jedinstvenoga govornog subjekta, nego su, točnije bi bilo reći, izraz njegove disperzije, ukoliko disperznost nije dominanta od koje biva upitno može li se krenuti prema osobnim razlikama. Dakako, i u Pogačara nazire se planetarnofolklorni koiné gdje je jedno od općih mjesta bog koje dijeli s drugim pjesnicima, primjerice sa Šalamunom, ali dakako i s Dragojevićem i Jozefinom Dautbegović. To je prazna transcendencija, ispražnjeno mjesto sve(ne)moći poetskoga govora koje on obilato iskorištava:

tržište kaže: ako govoriš o ljubavi,

govoriš o bogu, ili obrnuto.

Pogačar misli: sve je bog = bog je ništa.

bombarder prepun opasnog značenja.

(Permanentna revolucija

jezika ljubavne poezije.

Umornim trockistima)

Osjećajući potrebu situiranja svog pisma, Poga-čar ga sidri preko adresata uvodnog ciklusa, običnih ljudi kojima upućuje šesnaest poslanica. Time je stvoren živ intersubjektivni kontekst, klupko relacija, tematskih nabačaja i asocijativnih metafora. Na sličan način on to čini obvezatnom pop-nomenklaturom – Vesna Pisarović, Iggy Pop, Mingus, Monk, Charles Manson, Judith Butler, Johnny Štulić, dok u više nego stidljivim primislima na kulturni kontekst uz Korčulu asocira Dragojevićevu poemu Kornjača. (Odvlačeći pozornost izvan potrošne sadašnjosti, kultura očigledno ostaje izvan obzora naraštajnoga svjetonazora kojim prevladava kontrakultura.) Naizgled strogu apolitičnost Pogačar će prekoračiti tek na kraju pjesme posvećene »umornim trockistima: na kraju znaš: jedina strašnija stvar od fašizma / je umjereni fašizam«. Pogačaru ne nedostaje spoznaja o očijukanju između ekstrema kao svakodnevnoj hrani tekuće politike i urbanom folkloru naših prostora:

...stepenice razmotane u beskonačnost, kao razgovor o politici,

i baš kada netko primijeti da se totalitarizam i demokracija

razlikuju samo u brojevnom sustavu

nestane slike i sve nanovo počinje: glasovi cure iz zidova

potpuno bestjelesni...

Realističkim kontekstuiranjem, punim prepoznatljivih mjesta naraštajnog i potrošnog civilizacijskog prepoznavanja, Pogačar ne izmiče općim mjestima suvremene pjesničke proizvodnje, ali unatoč tome, u jednoj od ponajboljih zbirki mladoga pjesništva, vješto spaja raznorodne i kontrasne sekvencije, diskurzivno i slikovno, u eklektičan, narativno raščlanjen slijed koji živo odražava dijalektiku realnoga.

Zvonimir Mrkonjić