Susreti i smrt

Posljednji susret s Rankom Marinkovićem

I kako »stalno mislim na one što bjehu istinski veliki«, često me misli odvode sjetiti se posljednjega susreta s velikim hrvatskim književnikom Rankom Marinkovićem. Ugledah šjor Ranka (tako sam ga oslovljavao) u Bogovićevoj ulici u Zagrebu u trenutku u kojem ga dva krupna mladića drže ispod pazuha i vode onako klonula, ali još sposobna činiti korake. S tom dvojicom meni nepoznatih ljudi bijaše nekako ukrućen i njima prepušten, čineći jednu cjelinu, nijemu, ali ipak cjelinu kakvu može stvoriti samo živa ulica u koju dolaze i odlaze stvorenja poput sjena. Šjor Ranka izlučih iz tog mnoštva i ugledah ga kao jedino viđenoga, pa mi se spojiše stvarnost i moji osjećaji u neugodnost koja može biti i šjor Ranku ako ga pozdravim u takvu položaju, ali i kao pozdrav njegova nestanka s ulice na kojoj je šjor Ranko kao na svojevrsnoj pozornici nalazio svoje junake i za Ruke.

POSLJEDNJI SUSRET S PJESNIKOM SLAVKOM MIHALIĆEM

Kao zahvalnik vrsnu pjesniku i marljivu uredniku Slavku Mihaliću, s kojim sam uspješno godinama surađivao, odlučih posjetiti ga u stacionarnom njegovu liječenju na Srebrnjaku. Uputih se pješice od Kvaternikova trga uza strmi Srebrnjak s mislima o Slavku. Hodanjem, s kojim se najviše zasluga stječe za razmišljanje, spoznah da sam i u svojemu bolničkom liječenju bio željan posjeta zdravih koji će mi donositi vanjski i slobodni svijet u zatvoreni bolnički u kojem se smjenjuju samo bolesnici kao što se smjenjuju naraštaji na zemlji.

Ali kako se približavah stacionaru, sjetih se zdravoga Slavka s kojim sam se u raznim prigodama susretao, ali svagda kao znanae s oćutom Slavkove srdačnosti, ali istodobno i nekom vrstom zatvorenosti kao da pred sobom ima neki objekt koji nosi neki svoj svijet (i u svojim tekstovima za objavljivanje). Kako ne pretpostavljam da i drugi moraju osjećati kao ja, pitati mi je: Je li Slavkovo ponašanje stvorila njegova odveć velika zauzetost sobom i svojim svijetom koji se tako zatvoren za nas druge i drukčije mogao kristalnije oblikovati u vlastite stihove začudnih pjesama najrasprostranjenijih snova? Svagda mi se činilo da je Slavko za ovaj vanjski svijet posjedovao samo one formalnosti koje mu je nalagala njegova građanska pristojnost i uloga urednika, pa mi se, meni čovjeku ograničenih spoznaja o Slavku, opet upitati: Je li se Slavko s bilo kojim čovjekom potpuno srodio, obostranošću sjedinio i prijateljstvom premošćivao ponore što dijele ljude jedne od drugih? Je li on svojom alkemijom dojmova pretvarao u pjesme i nas kao publiku i svoje gledatelje tako prolazne i kratkotrajne vidio u našim očima i mozgu koji znak najtočnije vizije njegova pjesništva?

Ali ipak o onome o čemu nemam izravne intuicije ne mogu svjedočiti. Ustvrditi mi je da je Slavko svakomu obećavao objavljivati ono što ponudi. Ili je zbog zaborava ili zbog puke sklonosti obećavanju usvojio onu bitnu logiku i osobinu čovječanstva: Obećavaj!

Uostalom, prekasno mi je za otkrića Slavkove zagonetke jer mi je postalo previše bolno kad ga ugledah toliko umanjena zbog mršavljenja kako leži u postelji, cio uronjen u jastuke, da mi je sjećanje na njega zdrava posve nestalo te se priklonih novoj njegovoj stvarnosti. Počinjem ga gledati kao nemoćnu osobu kojoj je patnja jedina blizina i kojoj treba pomoć, pa me posve nadvlada misao Franza Kafke da tko ne može udisati u potpunosti dah života, taj mora u svemu bolovati. Čim me prepozna, upita me: »Jesi li donio rukopise?« Blago mu se nasmiješim kako na mom licu kao na zrcalu ne bi prepoznao nemoć i kako bih mu ulio barem malo životnog optimizma. Sjedoh do njegove postelje, upitah ga hoće li jesti donijete naranče, a on ih zaželi, ogulih jednu i dadnem mu krišku koju je jeo s prekidima jer ga je gušila voda u plućima. Zastajao bi nakon svakog zalogaja, teško dišući jedva dolazeći do zraka, počinjao bi rečenicu koju ne bi dovršavao. Čas se gubio u nestvarnom, a čas se učvršćivao u svojoj pjesničkoj lucidnosti, pa kad ga u tom stanju upitah kako mu je ovdje, on mi odgovori: »Ovdje je sajam umirućih umirovljenika!« Zatim mi, kad se posve izgubi, ozbiljno reče: »Donesi rukopise, jer ću ja za dan-dva ići kući i uredit ću 7 – 8. broj Foruma«. A u stvarnosti, već je davno izašao 10 – 12. broj.

Da se razumijemo, u meni se svagda probudi stanovita odvratnost kad u sebi otkrijem kako od svega želim praviti književnost, ali mi je ipak ustvrditi da u tom umirućem svijetu u kojemu je prisutan i Slavko za bolesnike ne postoji vanjski svijet, jer bolesnici žive u sebi samima sa svojim bolestima i patnji koju nisu sami izabrali, već ju je bolest odredila i nametnula. Ali me Slavko odjednom iznenadi neobičnom zapoviješću: »Piši roman!« A ja mu ispripovjedim već toliko puta izrečenu frazu o pisanju romana koju je izrekao Paul Valéry, pa se i on nasmiješi i složi s tim mišljenjem. Zatim započnemo razgovor o sitnim događajima koji neopazice mijenjaju lice svijeta, ali ti razgovori mijenjaše i Slavkovo lice koje je gušenje izobličavalo, jer ga je svaki napor govora ili gutanja zalogaja odvodio u neko patničko postojanje koje nisam mogao shvatiti logikom zdrava čovjeka, jer mi se činilo da mnogo toga što Slavko govori izlazi iz nekoga meni strana svijeta (koji mi postaje sve više nesavladiva tajna) pred vratima nepremostive tajne.

Nije me Slavko pitao za događaje u vanjskome svijetu, ni za ljude koje je poznavao, pa mi se činilo kao da s njegovim nestajanjem nestaje za njega i taj vanjski svijet s kojim je donedavno razgovarao i koji ga je izazivao i nadahnjivao. Učini mi se da već živi u jednom meni tuđem svijetu, u nekom patničkom uvijek nekog drugog podneblja, hitajući svojom patnjom u umiranje.

I kako ga muči sve jače gušenje i potreba za zrakom kako bi nešto izrekao, mene, koji ga gledam i doživljavam njegovo gušenje kao najokrutniju patnju, počinje sve jače boljeti glava. Jača mi sućut kao najjači svjedok vlastite bijede i nemoći koji me prisilio ustati i dati ruku Slavku koji mi je svojom mršavom i bijelom mahao sve do vrata, govoreći mi: »Dođi opet i donesi mi rukopise!«

Kad sam izišao na ulicu, sunce je već zašlo kao što zalazi i onaj Slavkov život u stacionaru. Ugledah na zapadu užareno nebo, ono mi priskrbi sreću zdrava čovjeka koji se vraća među zdrave da bih iluzijama vječnoga zdravlja pobijedio ono što sam vidio u stacionaru i opet mogao nazdravičarski gutati tu svaštarsku stvarnost i podlijegati znakovima svaštara koji u izlozima nude starudije u novim omotima.

Vijest o smrti pjesnika Slavka Mihalića odjeknula je u meni kao neka odsutnost, jer već sam je doživio u posjetu. Učini mi se da je Slavko sa svim svojim mogućim svjetovima odvučen u neki mnogo veći sustav u kojemu se duše kreću u svevremenu i prostoru bez svršetka. Hoće li i moje sjećanje na Slavka sve više slabiti jer umiru i moja sjećanja? Stoga mi se njegova smrt učinila nekim olakšanjem jer ga je oslobodila patnji, ali s nadom da će njegova djela biti ljudima doživljaj koji će neizvjesnu sudbinu pretvarati u san. Pjesme Slavka Mihalića pomoći će našem bitku osvjetljavati njegovu skrivenost krajolika koji je svagdje.

VJEČNI SAN

Izvijestili su nas da je pjesnik Dragutin Tadijanović u svojoj stotinu i drugoj godini života u Domu za starije i nemoćne osobe večerao, prošetao se, zatim otišao na spavanje i zaspao. Više se nije probudio jer ga je obuzeo vječni san, čijoj se snazi nije mogao oduprijeti, oćutjevši da će u tom beskrajno produženu prostoru i sveopćem vremenu rasvjetljavati istinu svojega života koju nije uspio za ovoga života posve objasniti samu sebi.

Valjda će u tom vječnom snu povezivati najsitnije točke svoje prošlosti koje je nizao za života kao svojevrsnu krunicu sa svim drugim očicama mreže uspomena tolike bogate u njegovu dugovječnom življenju u kojemu je svojim i tuđim htijenjima posljednjih dvadesetak godina uspio stvoriti od sebe instituciju u kojoj je gubio svoje dimenzije. Jer je iskreno volio svoje vrijeme, i ono mu je na svoj način tu ljubav uzvraćalo i potvrđivalo mu postojanje.

Hoće li u vječnome snu, kada ga vrijeme više ne ograničava, uspjeti stvoriti svu svoju povezanost detalja i birati njihove sveze u tom beskrajno produženu snu u kojemu će zaroniti i u dubinu svoje proživljene 102 godine kako bi toliko udaljene svoje dane smjestio u bit pronađenoga sebe?

Je li se i pjesnik Tadijanović odlaskom u vječni san zapravo vratio svojim iskonima doznati za sebe ono što nije uspio doznati u svome dugogodišnjemu življenju u kojemu je posjedovao iznimno pamćenje kojim je uokvirivao svoju povijest blagim sredstvima prilagođavajući se svima vlastima svoga vremena? Hoće li budući naraštaji koji će ga opisivati pisati o njemu neku drukčiju povijest od one koju je uokvirivao sam pjesnik zajedno sa svojim stoljećem življenja koje »počiva na dnu vremena kao teret potonulih brodova«, iako se već sada postavljaju pitanja na koja Tadijanović nije znao odgovoriti?

Hoće li književni povjesničari koji su svagda podložni pristranostima, osobnim strastima, glasinama drugih i labavim svjedočanstvima biti moćni otkriti zagonetku ili barem riješiti pitanja koja se tiču povezanosti svjesnoga i nesvjesnoga u Tadijanovićevu stihovanju koju je tajnu sam pjesnik (jer kroz »ledenu starost izbija poezija«), odnio sa sobom u vječni san?

O SMRTI

»I smrt će biti sasma nešto ljudsko«

A. B. Šimić

Dolazi li nam svagda i neizostavno s praznim glasom kao usrdno uspavljivanje u obliku smirenosti? Zar nam je ona krajnji cilj našega života, neka utrnulost kao najprivlačniji igrokaz jer je jedna od najstrašnijih tajni? Spašava li nas ona od ovoga života koji je »bajka koju idiot pripovijeda, puna buke i bijesa, a ne znači ništa«? Je li ta bajka nalik na nakazno biće koje zauzima veliki dio čežnje za smrću? I da nije ljubavi i zaljubljenih, u toj bi se bajci čovjek bez patnje rađao poput sjene i odlazio u smrt kao u najdublju sjenu neviđenu od ikoga, prezirući je, jer je prezirao i život. Iako u toj bajci čovjek gradi divovske građevine koje ponekad počivaju i na nevidljivim temeljima da bi nešto ostalo iza njega, ipak ćuti da je dok je to gradio sklapao neki tajni i prethodni sporazum sa smrću o kojoj nije dok je živio htio odlučno reći ni riječi, kao da ga je tjerao Goetheov dvostih: »Stvaraj, umjetniče, ne govori / Nek ti pjesma tekar dašak bude!« Zar je samo naš »autentičan bitak dakle bitak – spram – smrti« (Martin Heidegger), konačni izražaj što ga život nameće svakomu čovjeku da zavoli smrt kako bi bolje razumio život, jer je »besmrtnost pojam bez budućnosti«, a »svijest o smrti, to je poziv brige«.

Ulazimo li sa smrću u istodobnost i sveobuhvatnost pojavnosti novoga koje će nam promijeniti dosadašnja naša svojstva? Je li nam to izlazak iz ove praznine gdje nas nije posve bilo u novu doživljajnost velikih mogućnosti otkrivanja skrivenoga u kojemu ćemo posve biti? Hoće li nam to dopustiti skok koji će nas preobraziti i omogućiti pronalaziti prave riječi za potpuni izričaj s korisnim i potrebitim odgovorima sagledane svekolike prepoznatljivosti izražene obazrivim zaključcima i izbirljivim izrazima misli o vječnosti kao svršetku dosadašnjega našega postojanja i našega ulaženja u novo u kojemu se neće gubiti ni ono što smo za života živjeli i ono kad se nije moglo naprijed, a natrag se nije imalo kud, jer »smrt nije nalik snu… bit sna je u buđenju« (F. Pessoa).

Reklo mi je moje malo dijete: »Kad se umre, ide se spavati!« A kad mu se nije jelo, govorilo mi je: »Tata, kad narasteš do neba, onda umreš, zato neću jesti da ne narastem do neba!« Je li djetetov opis smrti koja je blaža ako je živimo svakoga dana i koja tada ima pogled za svakoga zapravo najbolji zaključak o nečemu o čemu živi nemaju nikakve spoznaje jer je ona nesavladiva tajna, a shvatiti je nepremostiva tajna? Je li smrt svršetak ovog našeg sljepila i početni san o jednoj novoj našoj duši jedne drukčije stvarnosti, gdje neće biti mjesta našemu kolebanju jer će se naša sreća i naša postojanost posve podudarati?

NAD GROBOM

Koliko se god usredotočili da smo u grob spustili svojega najbližega i prepustili ga ništavilu, u to se ne možemo uvjeriti jer se on sav preselio u naša sjećanja. Nemoguće nam je odreći se sjećanja, jer je ono kao »životna volja koja od života ništa ne odbacuje«. To je osjećaj kao i kamen bačen u duboku vodu koji i na nevidljivu dnu zamišljamo i čuvamo u sjećanju. Ali bi li i sjećanje naših davno umrlih bilo sposobno prihvatiti tu našu sliku svijeta, koja se sa svakim novim naraštajem mijenjala? Bi li naši umrli tolikom odsutnošću bolje od nas razumjeli sadašnji naš svijet i bi li s tolike udaljenosti bolje shvatili sadašnje ljude, jer kad smo preblizu malo toga stane u pogled? Jesu li moji davno umrli dosegnuli dvostruku svijest koja će, ako bi oživjeli, bolje od nas još živih shvatiti naše želje za životom, ali i naše sudbine, jer su jedno i drugo doživjeli i nisu više u mogućnosti birati između sadašnjosti i budućnosti kao što se mi svagda opredjeljujemo za sadašnjost jer volimo pouzdanost? Stoga i sumnjam da bi naši davno umrli htjeli opet ovdje proživjeti svoj život kad su svjesni da je rođenjem sve dato da bi se smrću sve oduzelo. Ta istina u njihovu pamćenju puna je gorčine te je ne žele ponavljati niti je ponovno prepustiti već znanoj svojoj poznatoj sudbini? Ne bi mogli očekivati nijednu iznenadnu životnu promjenu jer su potpuno u prevlasti onoga što su već živjeli, a koje su posjedovanje već platili životima koji nisu promijenili svijet, niti su uspjeli uništiti premoć onoga što ih je odvelo u grob.

POVRATAK SA SPROVODA

Vrativši se sa sprovoda tužni i nijemi jer smo se privikavali na čisto lice smrti uđosmo u našu najveću sobu zatvorenih prozora u kojoj je dan i noć ležao naš pokojnik te oćutjesmo takav zadah smrti da smo odmah pohrlili otvoriti prozore da nam se vrati zrak koji će nam oživiti životni dah kako ne bismo u svemu oboljeli. Ispunjen mrtvačkim truležom te još istrošen od posjetitelja – žalovatelja koje je obuzimao smrtni strah – sav se taj zrak kristalizirao u smrt, pa smo ga oćutjeli kao naše utamničenje u smrti sve dok nismo dopustili slobodnome zraku da nas od nje oslobodi. Tada se tek počesmo oporavljati i poprimati sposobnost promatranja ljudi i stvari pa smo vraćali predmete u tu našu sobu koju smo ispraznili dok je naš mrtvi u njoj boravio sa svojom smrću. Tako se postupno vraćasmo u stvarnost koju je samo za trenutak odnio sa sobom naš mrtvac, kao neki apsolutni, stopostotno istiniti, ali za nas još žive prirodan posjed.

Toma Podrug