Sretan petak slikara Đure Mihinjača

Sretan petak slikara Đure Mihinjača

Vrijeme se neće vratiti: elegantne Mihinjačeve kompozicije nikad neće zaplesati u vremenu u kojemu su nastale

Jutarnja toaleta, 1961. ulje na platnu

Petak 13. ove veljače nipošto nije bio nesretan za varaždinsku likovnu povijest, jer je toga dana u Galeriji starih i novih majstora Gradskoga muzeja Varaždin otvorena iznimno zanimljiva retrospektivna izložba dotad mahom nepoznata opusa pokojnoga varaždinskoga slikara, dizajnera, likovnog pedagoga i pjesnika Đure Mihinjača.

Doista, izložba je ugodno otkriće – no višestruko gorka okusa. Naime, Đuro Mihinjač, rođen 1932, umro je još 1982. Za života imao je samo sedam izložbi, mahom u lokalnim prostorima Varaždina i Čakovca, o kojima su napisana samo tri teksta u lokalnom tisku i samo dva u popratnim katalozima. Na skupnim izložbama sudjelovao je samo pet puta, i to uvijek u godišnjim selekcijama Izložbe slikara i kipara Hrvatskog zagorja i Međimurja. Zbirka zanimljivih, no raznorodnih i oscilirajućih pjesama tiskana mu je posthumno. Još su mu dvije izložbe priređene posthumno, posljednja 1992. s ambicijama retrospektive, no s odjekom koji tada nije mogao zapaziti ni vrijednost njegova opisa kao ni trud entuzijastičkih organizatora (danas poznatoga pisca Zvonka Todorovskog i glumca Ljubomira Kerekeša).

Egzistencijalisti, 1963. ulje na platnu

Dalo bi se razglabati o razlozima takve neprimjerene recepcije za Mihinjačeva života: poznato je da je autor bio izrazito samozatajna osobnost, sigurno je da je Varaždin u to doba bio izoliran, sigurno je da su središta umjetničkoga života tada bila posve nesklona provinciji, a sigurno je i da se Varaždin tek posljednjih desetljeća izvlači od provincijalnih konstelacija koje je sam sebi često nametao. Svejedno: u svakom slučaju, izložba devedesetak suverenih Mihinjačevih djela iz opusa od točno 222 rada u najrazličitijim tehnikama, pa i onim najzahtjevnijim, poput jajne tempere na drvu – vrijedna je svake pozornosti!

Đuro Mihinjač još je 1956. završio slikarski odjel Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu kod profesora Josipa Resteka i Ivana Šebalja, a tek 1970, kako je već tada bilo među poratnim prosvjetarima, diplomirao studijsku skupinu likovnih umjetnosti na poznatoj Pedagoškoj akademiji u Čakovcu.

Sada nam je razotkriven njegov itekako zaokružen opus razrađena likovnog izraza, dosljednih stilskih obilježja i cjelovite artističke vizije. Svoje figure, temeljene na harlekinskim likovima, Mihinjač visoko stilizira negdje između Maxa Ernsta i Stančića, smještajući ih u interijere koji, s neskrivenom, za to doba i možda odveć preuzetnom ambicijom, koloritom hrabro konkuriraju Ivi Režeku, a kompozicijom Omeru Mujadžiću. Originalan je to svijet čudnih obilježja i neosporne kvalitativne razine. Prava je šteta što nije bio otkriven sedamdesetih – solidno bi kotirao u tadašnjem hrvatskom slikarstvu!

Bolje ikad nego nikad: nepravda je ispravljena – ali ne i šteta. Vrijeme se neće vratiti: elegantne Mihinjačeve kompozicije nikad neće zaplesati u vremenu u kojemu su nastale. No ipak je nejasno zbog čega ta lijepa prigoda, dobar katalog, a posebice lijepa monografija, nisu iskorištene za stručnu revalorizaciju ovoga opusa. Valja svakako pohvaliti trud autorica izložbe i urednica monografije (Mirjana Dučakijević i Dubravka Mihinjač), ali nejasno je zašto u monografiji ima mnogo općenitih, prigodničarskih, pa i prastarih tekstova, a nijednoga koji bi analitički postavio Mihinjačev opus u bilo kakav relevantan kontekst. Ova retrospektivna izložba nije, prema pravilima struke, kritički, nego tek informativni (no i u tom pogledu vrijedan) prikaz likovnoga stvaralaštva umjetnika. Izložbu, kako i treba prema pravilima struke, prate i pozivnice i plakati i katalog pa i monografija, no sve to, kako ista pravila nalažu – bez prave kritičke studije. Ova izložba otvorena je tek do 1. ožujka, dakle znatno manje od propisanih trideset dana za retrospektive te vrste.

Đuro Mihinjač više je tragična osobnost nego nekakvo likovno čudo, kakvim nam se sada, izvan vlastita vremena, možda i subjektivno otkriva dosad nepoznatim opusom koji su nam hvalevrijedno predstavili muzejski djelatnici Ali da je imao takvu retrospektivu sedamdesetih, bio bi prihvaćen kao treći ili četvrti tada aktivan veliki varaždinski slikar, i jedan od možda tridesetorice visokorangiranih hrvatskih slikara. A to je trebalo reći. Ako nije rečeno u monografiji, onda se, eto, skromno to usuđujemo ustvrditi sada u Vijencu.

Denis Peričić