Socijaldemokrati s postfašistom Alemannom

Jesu li neki hrvatski dužnosnici politički prolupali ili su u vlastitoj zemlji kapitulirali pred talijanskim postfašistima? Radi li se o odgovoru na prvo ili drugo pitanje, svejedno, jer činjenica jest da su postfašistički gradonačelnik Rima Giovanni Gianni Alemanno i pročelnica za prosvjetu Grada Rima Laura Marsilio s dvjesto učenika rimskih srednjih škola pohodili Trst, Rijeku i Pulu, a putovanje su nazvali putovanje u istarsko-dalmatinsku civilizaciju. Putovanje je trajalo od 2. do 15. veljače, a Dalmaciju putnici nisu ni vidjeli. Cilj im je bio da se na licu mjesta upoznaju sa žrtvama fojbi i egzodusom Talijana. Međutim, ono što u tome zaprepašćuje jest činjenica da je esdepeovski gradonačelnik Zagreba Milan Bandić doputovao u Rijeku kako bi se rukovao i razgovarao s Alemannom, a gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, također esdepeovac, organizirao je primanje za rimskoga gradonačelnika, koji je bio i gost Zajednice Talijana u Rijeci. Gosta iz Rima u Puli je primio i IDS-ov župan Istarske županije Ivan Jakovčić.

Nikoga više ne iznenađuje da su Furio Radin i njegov mlađi brat Fabrizio, dogradonačelnik Pule i predsjednik Zajednice Talijana, sinovi bivšega novinara i komunista, bili s gradonačelnikom Alemannom, jer su se oni prije više godina skompali s talijanskim neoiredentistima i neofašistima. Pogotovu se to može reći za Furija Radina, saborskoga zastupnika i predsjednika Talijanske unije, krovne udruge Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji, koji je ne tako davno izjavio da su u fojbe bačeni nevini ljudi. Isti taj ujedno je najviše učinio da se Talijansku uniju, koja je stvorena u antifašističkom duhu u vrijeme Drugoga svjetskog rata, približi onima koji u Italiji već šezdeset godina pljuju najprije po Jugoslaviji i Titu, a od 1992. po Hrvatskoj, i predsjednicima Tuđmanu i Mesiću.

Primjerice, kad je autor ovoga teksta prigodom otvaranja preuređenih prostorija Zajednice Talijana u Puli 2000. u jednom hrvatskom listu objavio da su na svečanosti bili brojni talijanski neoiredentisti, Predsjedništvo Talijanske unije dostavilo je uredništvu lista dopis u kojem se vrlo oštro kritizira novinar za kojega se među ostalim tvrdi da svojim pisanjem ne pridonosi dobrosusjedskim odnosima Hrvatske i Italije. Pritom su zahtijevali da se njihov dopis ne objavi u listu. Predstavnici Talijanske unije, osobito predsjednik Skupštine Furio Radin, nastavio je harangu protiv novinara koji je više puta otkrio njegovu suradnju s talijanskim desničarima, a pogotovu s neofašistima.

Vojko Obersnel, Furio Radin i Giovanni Gianni Alemanno

Putovima D’Annunzija: Marš na Rijeku i Pulu!

No, vratimo se Alemannovu postfašističkom Maršu na Rijeku i Pulu, iako taj nije sličio onom osvajačkom pjesnika i ubojice Gabrielea D’Annunzija, koji je sa svojim legionarima davne 1919. osvojio Rijeku. Devedeset godina poslije Giovanni Alemanno, zvan Gianni, prije svog 51. rođendana, s ministricom prosvjete i dvjesto učenika brojnih srednjih škola u Rimu, velikodušno dolazi u Rijeku i Pulu, gdje ga primaju dužnosnici hrvatskih gradova i županije, a riječki i istarski Talijani, čiji su se mnogi djedovi i očevi u Drugom svjetskom ratu borili protiv Alemannova oca te stotine tisuća Mussolinijevih okupatorskih koljača, ugošćuju ga kao najdražeg prijatelja.

Nije bilo ni jednoga jedinog razloga da gradonačelnici Zagreba i Rijeke te istarski župan primaju post-fašističkoga gradonačelnika Rima i razgovaraju s njim! Alemanno nije prijatelj Hrvatske, bez obzira što je u Rijeci govorio o suradnji Rima i Rijeke. To nije ni njegov partijski šef Gianfranco Fini, neo-fašistički lažac, koji je stotine puta izgovorio da su Istra, Rijeka i Dalmacija nepravedeno oduzete Italiji i dodijeljene Jugoslaviji, koji je sa svojim najbližim suradnicima i srpskim crvenim fašistom Slobodanom Miloševićem otimao Istru od Hrvatske, a poslije se pred Hrvatima pravdao kako to nije rekao. Takav je i Alemanno. Podsjećam da je on 8. studenoga prošle godine u rimskoj pokrajini Giuliano Dalmata (Julijsko-dalmatinska) zaprijetio Hrvatskoj i ucijenio je, rekavši da Hrvatska ne može ući u Europsku Uniju ako ne prizna da je na njezinu prostoru počinjen pokolj. Tada je njegova ministrica za prosvjetu Marsiliova najavila da će se sljedeće godine u povodu 10. veljače organizirati putovanje učenika srednjih škola u Rijeku i Pulu kako bi se upoznali s istarsko-dalmatinskom civilizacijom.

Gradonačelnik Alemanno istoga je mjeseca u razgovoru s hrvatskim veleposlanikom u Vatikanu Emiliom Marinom spomenuo svoju nedavnu, »ne baš sretnu izjavu«, rekavši kako je »kontekst izjave bio drukčiji od onoga u kojem se pojavila«, te da je slijedom toga »izjava koja je cirkulirala u medijima bila u neskladu s onim što on stvarno misli«. Naglasio je da »s Hrvatskom treba prijateljski razgovarati o raznim pitanjima«, a za sebe je kazao da je »veliki prijatelj hrvatskog naroda«. (Službena internetska stranica Veleposlanstva RH pri Svetoj Stolici, 19. studenog 2008)

Dakle, perfidnim fašističkim lažljivcima ne treba nikad vjerovati, pa tako ni njihovim poslijeratnim bukačima i istomišljenicima kao što je Alemanno. Isto tako, ne treba vjerovati političarima tipa Fabrizio Radin, koji je za postfašističku gospodu Alemanna i Marsiliovu te učenike organizirao primanje u Zajednici Talijana u Puli, jednoj od najbrojnijih u Hrvatskoj. On je, naime – uoči dolaska post-fašističkih dužnosnika i putujućih učenika kojima nitko nije rekao ništa o desetinama tisuća ubijenih Hrvata u Istri, o paležima brojnih gradova i sela, te 23-godišnjoj fašističkoj vladavini i brojnim ubojstvima u kojima su talijanski fašisti sudjelovali s njemačkom okupatorskom vojskom – u izjavi za Glas Istre istaknuo kako Alemanno dolazi u obilazak antičkih spomenika i da se u Puli sigurno neće baviti dijelom povijesti vezanim za fojbe. Na takve i slične njegove izjave javnost se dobrano navikla u posljednjih nekoliko godina, a posebno se pamti njegovo ekscesno ponašanje glede preimenovanja kina Zagreb u Vali i slučaj generala Silvija Mazzarolija.

Alemanno: Moj se otac borio u Jugoslaviji...

Alemanno, militantni političar, kako o sebi piše u životopisu na svojoj službenoj internetskoj stranici, 6. veljače ove godine govorio je učenicima o žrtvama fojbi i putovanju u Trst, Rijeku i Pulu (objavljeno na njegovim službenim stranicama 9. veljače 2008).

»Moj se otac borio u Jugoslaviji i ja sam neko vrijeme živio u Padovi i Udinama.(...) Bili smo na putovanju sjećanja u Auschwitzu, danas je veoma važno takvo putovanje poduzeti i u julijsko-dalmatinske zemlje jer je to način kojim možemo dati odgovor svima onima koji i danas niječu postojanje ovih događaja«, piše, uz ostalo, Alemanno.

Zaboravio je napisati da je njegov otac ubijao. S obzirom da nemamo njegov ratni dosje, podsjećamo njega i njegove domaćine Bandića, Obersnela, Jakovčića i sve koji su sudjelovali u nedopustivim ceremonijama da je talijanska vojska od 1941. do 1943. u bivšoj Jugoslaviji, pa tako i na današnjem području Hrvatske, poubijala najviše civila i staraca, žena i djece. Stoga Alemannove izjave ne drže vodu, kao hrvatski državljani zaslužuju javnu osudu. U toj priči začuđuje pristanak Bandića da kao socijaldemokratski gradonačelnik glavnoga grada Hrvatske prihvati bačenu rukavicu i da se sastane s Alemannom. Što se tiče IDS-ova župana Ivana Jakovčića, kojemu su, kao i njegovu dopredsjedniku Damiru Kajinu, puna usta istarskog antifašizma, došlo je vrijeme da im se otvoreno kaže da se prestanu kititi tuđim perjem jer najviđeniji članovi njihove političke stranke (neki više nisu u stranci) još tamo od 1995. do danas bezbroj su puta posjećivali i ugošćavali talijanske neoiredentiste i neofašiste, među kojima je bilo fašističkih zločinaca koji su bili časnici fašističkih postrojbi na istarskom području. Vrlo oštru osudu zaslužuje i postkomunist Vojko Obersnel i njegovi prethodnici koji do danas primaju i ugošćavaju neoiredentiste, neofašiste u Rijeci, čime srozavaju socijaldemokraciju. Primjerice, gradonačelnik Obersnel svojevremeno je primio i Guida Brazzadura, načelnika tzv. Slobodne općine Rijeka u egzilu (Libero Comune di Fiume in esilio).

Alemanno ispred fotografije Benita Mussolinija

Nagrada ratnom zločincu

Gianfranco Fini, predsjednik Zastupničkog doma Talijanskog parlamenta, u subotu, 20. veljače, u Trstu je otkrio spomenik Istranki Normi Cossetto, koju su, kako tvrde talijanski izvori, partizani u listopadu 1943. silovali, mučili i bacili u neku istarsku jamu. Ni ovoga puta nije mogao bez otrcanih fraza na račun Hrvatske i Slovenije. »U one zemlje nema povratka državnom trobojnicom, nego dijalektom, sjećanjem na domovinu, kulturom, bez agresivna tona prema državama koje su rođene nakon raspada Jugoslavije, ali sjećajući se da je Istra zemlja venetska, rimska, dakle talijanska«, rekao je (Il Piccolo, 22. veljače 2009). O Normi Cossetto, rođenoj u istarskom selu Labinci i studentici u Padovi, nije rečeno da je bila tajnica fašističke provincijske organizacije GUF (Grupo universitario fasisti) ni da je Giuseppe Cossetto, također ubijen, obnašao dužnost tajnika fašističke stranke i načelnika Općine Vižinada.

U organizaciji tzv. Unije Istrana Slobodne provincije Istra u egzilu (Unione degli Istriani. Libera provincia dell’Istria in esilio) te crne subote u Trstu je dodijeljena nagrada za istarsku kulturu Zemlja Istra (L’Histria Terra) Luigiju Papu de Montona (pravo ime Luigi Papo) iz Rima, za njegov prinos u objavljivanju stotine radova u kojima je opisao tragične događaje u Istri od 1943. do 1945.

Predsjednik te ekstremne esulske udruge Massimiliano Lacota istaknuo je da je Papo nakon sudjelovanja u borbama u Africi, nakon 8. rujna 1943, u Istri formirao Miliciju za teritorijalnu obranu, koja je djelovala u sastavu Nacionalne republikanske milicije RSI. No ni on ni slavljenik i zapovjednik fašističkoga milicijskog garnizona u Motovunu, čije se ime nakon rata našlo na listi ratnih zločinaca, nisu govorili o uhićenjima, zatvaranjima i ubojstvima istarskih Hrvata i Talijana.

Armando Černjul