Smisao u tragediji
Riječ je o kazalištu koje i ne služi ničemu osim podilaženju – dramskom tekstu
Prizor iz predstave Zečja rupa
Kazalište Planet Art već je publiku, primarno zagrebačku, ali i onu drugu, naviklo na kvalitetan izbor tekstova. Ta organizacija tako, paradoksalno, manje funkcionira kao kazalište, a prije kao agencija koja na domaće pozornice donosi i na njima iznosi inozemne, najčešće američke uspješnice čak i prije nego što na kinorepertoare stignu njihove celuloidne inačice. Uz potporu zvučnih nagrada, izboru od Velike zvjerke, preko U posjetu kod gospodina Greena, preko Sumnje do najnovije Zečje rupe, toj urednoj i sustavnoj dramatici koja sva izgleda i zvuči kao da je izašla iz dobro plaćenih i odrađenih radionica kreativnoga pisanja, formalno se nema što prigovoriti.
U dva i pol sata trajanja, sa stankom, tekst Davida Lindsay-Abairea, premijerno izveden u Dramskom kazalištu Gavella 22. veljače u režiji Marka Torjanca, razvija se pravocrtno i svakim se novim prizorom otkriva neki novi bitni podatak iTz tragične obiteljske povijesti, a likovi se dodatno profiliraju i posve skladno razvijaju svakom novom replikom. Pritom se zaista ne može reći da stvar ne radi: četverogodišnje dijete stradalo u običnoj, svakodnevnoj prometnoj nesreći za koju nitko nije kriv zaista jest nepremostiva prepreka za roditelje i njihove bližnje, ali oni je moraju premostiti, ili zaobići, kako bi, zajedno ili odvojeno, preživjeli. Među najbolje napisane dijelove komada ubrajaju se zato upravo oni o besmislenim pokušajima pronalaska smisla u tragediji, pa nije čudno da i predstava postaje punokrvna baš kad i Zrinka Cvitešić i Filip Juričić, kao bračni par Becca i Howie, u žaru borbe zaborave postulate građanskoga teatra i počnu vrlo privatno vikati – ona iznad, a on ispod glasa. Iako Juričić na početku pokušava oponašati neki ruralno-muževni nastup, od njega poslije na svu sreću odustaje, dok je koncentracija nositeljice najvažnije uloge najveća u ekstremnim situacijama – kad je prisutna samo pogledom ili pak kad potpuno izgubi maniru brižne žene i majke koja ne zna je li više samo jedno ili drugo ili – nijedno. Filip Križan odigrao je ne odveć hrabro gotovo bezličnu epizodu, Slavica Knežević kao Beccina majka poslovično je kvalitetna i pouzdana, pa jedini dašak vedrine cijeloj predstavi daje luckasta i na trenutke pogrešno karikirana sestra Izzy, koju igra Maja Posavec.
Jedino u spomenutim ekstremima može se na trenutak zaboraviti ono što Marko Torjanac potpisuje kao režiju, a zapravo je tek uredno slaganje prizora, ustajanja, sjedanja, pogleda u daljinu ili visinu te zamahivanja rukama ili kršenja istih. Riječ je o kazalištu koje i ne služi ničemu osim podilaženju – ne publici izravno nego dramskom tekstu, a koliko on podilazi možda najbolje govori činjenica da je ipak dobio Pulitzera. S druge strane, benigni ton – kojim pokušava opravdati svaku od zabluda na putu protagonista čiju tragediju treba razumjeti – koristan je ukoliko se kazalište shvaća kao ipak pametniji i suptilniji način postizanja prepoznavanja i katarze od onoga koji nude televizijske sapunice.
Igor Ružić
Klikni za povratak