Slovenija: stratište, groblje, kloaka Europe

Slovenija: stratište, groblje, kloaka Europe

Državno vijeće Slovenije, neka vrsta Gornjeg doma, optužilo je Hrvatsku zbog njezine prošlosti; zbog stvaranja NDH i što »Hrvatska nije na pravi način analizirala sve aspekte nastanka i propadanja NDH« te je optužilo da je »NDH i danas konstitutivni dio hrvatske nacionalne svijesti, da Hrvatska nikomu nije isplatila vojnu odštetu i da se nije ispričala nijednoj državi ni narodu«.

Ne treba isticati kako je potpuno deplasirano i prepotentno da minorna politička institucija dijeli političke lekcije stranoj državi, nego treba ozbiljno se zapitati koliko Državno vijeće zna o nastanku slovenske države i stanju slovenske konstitutivne nacionalne svijesti i uopće koliko članovi Državnoga vijeća poznaju slovensku povijest.

Radi podsjećanja slovenske nacionalne svijesti, samo nekoliko konstitutivnih aspekata nastanka slovenske države.

Slovenci su bili prvi koji su se odrekli, izdali Jugoslaviju. Već 6. travnja 1941, na dan napada na Jugoslaviju, stvoren je Slovenski državni svet (Državno vijeće?) na čelu s banom Natlačenom, koji je proglasio prekid veza s Jugoslavijom, dakle četiri dana prije proglašenja NDH, i ponudilo suradnju Nijemcima i Talijanima. Već 7. travnja u Mariboru su razoružavali jugoslavensku vojsku (Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, str. 104). Slovenci su kao i svi narodi Jugoslavije, čak i Srbi u Kninu, pozdravili raspad Jugoslavije. Još postoje njemački ratni žurnali koji prikazuju doček njemačke vojske u Mariboru.

Hrvatski glas: Slovenci dočekali Hitlera u Mariboru

Suradnja s okupatorom

Nije krivnja Slovenaca što Nijemci i Talijani nisu prihvatili njihovu suradnju, nego su okupirali i podijelili Sloveniju. Ali usprkos tomu Slovenci su nastavili suradnju s okupatorima. U njemačkom dijelu Slovenije, koji je obuhvaćao 798.000 Slovenaca, samo u Donjoj Štajerskoj učlanilo se u Steierische Heimbund 323.807 članova, što je činilo 95 posto stanovništva štajerske Slovenije, a u drugom dijelu Slovenije prijavilo se u Kärtner Heimbund od 15. do 30. lipnja 113.000 osoba. (Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije str. 108).

Slovenci su i pod okupacijom nastavili suradnju s okupatorima. U talijanskom dijelu postojala je Consulta s Natlačenom na čelu i MVAC (Milizia Volontare Anti Comunistica), koju su zvali domobranci i vaške čete. A u njemačkom je dijelu oko 15.000 mobilizirano u njemačku vojsku. Toliko o tome tko je i kako dočekao okupatore, Nijemce i Talijane.

A što se tiče zločina i štete koju je NDH počinila Sloveniji, trebalo bi svakako spomenuti da je u NDH tada naseljeno nekoliko tisuća Slovenaca, koje su Nijemci protjerali. Veća skupina naseljena je u okolicu Drvara. Tijekom bune Srba u srpnju 1941. ona je nestala, slovenski povjesničari nisu nikada istražili što se dogodilo s njima. Osim toga i slovenski katolički svećenici protjerani iz Njemačke našli su sklonište u NDH.

U svibnju 1945. Hrvatske oružane snage, ali i velik broj civila; žena i djece, u svemu između 250.000 – 600.000. povlačio se kroz Sloveniju¸ cijeli put Slovenijom od granice, preko Celja, Maribora, Slovenj Gradeca, Prevalja do Bleiburga hrvatske su snage prošle bez sukoba s „herojskim slovenskim partizanima“. Na cijelom putu nisu Hrvatske oružane snage ubile ni jednoga Slovenca, nije srušena nijedna kuća ni učinjena bilo kakva šteta. Nigdje slovenski partizani nisu pokušali zaustaviti ili spriječiti hrvatsku vojsku, jedino su poput šakala napadali zaostale skupine civila, ubijali ih i pljačkali.

Nakon što su hrvatsku vojsku razoružali Englezi i predali partizanima zarobljenike koji su bili tjerani u kolonama, započela je „junačka“ borba partizana i obračun sa zarobljenicima. Započeli su masovni pokolji zarobljenika, ne samo vojnika nego i civila, žena i djece. Svi putovi kojima su tjerane kolone zarobljenika bili su puni leševa. Sve špilje, jame, rudarska okna, protutenkovski rovovi, jezera, ribnjaci služili su kao grobovi, a kad nije bilo gotovih jama, zarobljenici su morali kopati vlastite grobove.

Slovenija groblje Hrvata

Zbornik. Slovenija 1941–1948–1952. Zamolčani grobovi in njihove žrtve (Ljubljana 2000) piše: »U kolonama na putu Bleiburg – Maribor – Ptuj – Varaždin, Bleiburg – Celje – Krapina našlo je smrt, bez ostalih krajeva Slovenije, oko 144.500 Hrvata. Oko tih prometnih pravaca nije bilo jame ni jarka koji ne bi bili ispunjeni truplima Hrvata.« (str. 420)

Navode se i neka grobišta i broj poubijanih hrvatskih vojnika i civila i tvrdi se da je u Sloveniji od 23. svibnja 1945. ubijeno 190.000 Hrvata. Na Križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno je 145.000 Hrvata. U Kočevskom Rogu 41.000, u Zasavskom Hribovju 24.000, u Brežiškom Polju Mostec 6000, u Krakovskom Gozdu u jedanaest grobišta 5000, ubijen je dio hrvatske vlade i djece te opatica, u mjestu Lancovo 1300, u Crnom Grobu ostatak vlade pobijene u Lancovu 200 (str. 421).

Ali to još nije potpun popis, naknadno su otkrivena još neka mjesta masovnih grobnica. U Teznu kraj Maribora prigodom gradnje ceste otkriven je protutenkovski jarak ispunjen leševima. Iskopano je 1179 leševa hrvatskih vojnika, a otkriven je samo kraći dio rova, mnogo dulji ostao je neotkopan (str. 628).

U Žančanima kraj Slovenj Gradeca, bilježi Zbornik na str. 631, u duboko urezan 600 metara dug šumski put za otpremu drva bilo je nabacano i zemljom nasuto 4000–7000, hrvatskih bjegunaca domobrana i mobiliziranih Slovenaca. Egzekuciju su pod zapovjedništvom slovenskih partizana i terenaca izveli (sve hladnim oružjem) 31. vojvođanska divizija i 1. divizija KNOJ-a.

U nekim dijelovima Slovenije ne mogu se izvoditi veći zemljani radovi, a da se ne naiđe na grobišta. Prigodom izgradnje ceste u Pohorju našli su toliko kostiju i lubanja da su trasu puta označavali lubanjama postavljenim na kolce (str. 639).

Uz JA glavni organizatori, ali i egzekutori, bili su slovenski partizani, oni su organizirali, određivali mjesta i sudjelovali u svim masovnim pokoljima. »Za desetke tisuća krivo je zapovjedništvo 3. i 4. armije, a pokolj su organizirale i počinile slovenske vlasti« (str. 629).

Još je jedan fenomen specifičan za slovenska stratišta: čuvanje i skrivanje grobišta organizirano je i provođeno, ničega sličnog nije bilo nigdje u svijetu. Jedan od suradnika Zbornika. Slovenija 1941–1948–1952. piše: »Višegodišnjim sam radom spoznao krutu istinu, da su mnoga grobišta dugo godina i desetljeća oružjem osiguravali i čuvali domaćini, koji su najčešće bili i počinitelji tih krvavih zločina. Zaslužili su si (bili su osiguratelji grobišta) mirovinu, iako su još bili mladi« (str. 721).

Preživjeli povratnici s Križnog puta pričali su jezovite stvari o pljački, okrutnostima i ubojstvima koja su počinili slovenski partizani. Ali slika pokolja slovenskih partizana postaje još strašnija ako se usporede žrtve ubijenih Hrvata u Sloveniji s ubijenim Slovencima.

Slovenci branili okupaciju

Prema Zborniku u Sloveniji je bilo: neposrednih žrtava komunističkog terora 29.000 (od toga 12.060 ubijenih domobrana – MVAC); posrednih žrtva komunističkog terora 14.800; poginulih partizana 9.100; poginu-lih u njemačkoj vojsci 15.000; ukupan broj žrtava Drugoga svjetskog rata 68.000 (str. 417).

Ako je broj ubijenih Hrvata u Sloveniji 190.000, a sveukupan broj poginulih Slovenaca 68.000, onda je u Sloveniji ubijeno tri puta više Hrvata nego Slovena-ca. Dok Hrvati nisu ubili ni jednoga Slovenca, Slo-venci su sudjelovali u uboj-stvu 190.000 Hrvata. Tko bi se komu trebao ispričati?

Iz navedenih podataka pro-izlazi još jedna indikativna činjenica. Dok je 9.100 slovenskih partizana poginulo u borbi protiv okupatora, u okupatorskim formacijama (njemačkoj vojsci i MVAC-u, domobranima) poginulo je 37.060. Točno četiri puta više Slovenaca palo je u obrani okupacije nego u borbi protiv nje. I to je aspekt konstitutivne svijesti koji bi Državno vijeće trebalo analizirati.

Povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (str. 68), put u Bleiburg

Slovenija je zemlja u kojoj su nakon rata počinjeni najveći komunistički zločini, veći nego u bilo kojoj drugoj državi u Europi. U Istočnoj Njemačkoj, gdje je Crvena armija okrutno terorizirala narod htijući potpuno iseliti stanovništvo, nije bilo toliko masovnih grobišta i tako masovna ubijanja kao u Sloveniji. A ni u bilo kojoj državi koja je došla pod vlast komunista nije bilo takvih masovnih pokolja. Ni u jednoj balkanskoj državi nisu komunisti počinili toliki pokolj kao komunisti u europskoj Sloveniji. Slovenija je bila stratište Europe, u njoj je u svibnju 1945. bila najveća komunistička klaonica u Europi. Komunisti u Sloveniji na neki su način anticipirali komuniste u Kambodži. Slovenija je europska Kambodža, a slovenski partizani prethodnica Crvenih Kmera.

»Kolone smrti« najvažniji putevi od Austrije do Rumunjske (str. 68), križni putovi iz Bleiburga

Najtočniji, iako strašan, sud o komunističkim zločinima izrečen je u Zborniku, kada je konstatirano. »Slovenija je država kojoj po broju ubijenih u odnosu na broj stanovnika gotovo nema jednake. Kloaka Europe« (str. 628).

Utješno je čitati te riječi, koje dokazuju da u Sloveniji ima onih koji su kadri objektivno suditi o prošlosti i kojima je više do istine nego do politike. U Sloveniji, kao i u Hrvatskoj, iako u daleko manjoj mjeri, još vlada komunistički duh i na vlasti su poraženi komunisti koji na sve načine sprečavaju istinu i brane komunističku prošlost da bi opravdali svoju vlast u sadašnjosti.

U Hrvatskoj se tijekom pedeset godina komunizma o tim komunističkim zločinima nije smjelo ništa govoriti ni znati, komunistička historiografija kojoj su glavna tema bili zločini okupatora nije službeno ništa znala o zločinima osloboditelja. Dok se pretjerivalo sa žrtvama fašizma, potpuno se prešućivalo žrtve komunizma, štoviše žrtve komunizma službenim statistikama prikazivale su se kao žrtve fašizma.

Grobišta u Sloveniji (str. 56)

Preslik teksta (str. 421)

Preslik teksta (str. 628)

Veze antifašizma i komunizma

Pa i godinama nakon pada komunizma zločini komunista, „oslobodilaca“ ili antifašista, kako se nakon pada komunizma službeno zovu, ostali su tabu-tema i službena istoriografija o njima i dalje ne zna ništa. U školskim udžbenicima još nema ni riječi o tim komunističkim zločinima. Još se preuveličavaju brojevi žrtava fašizma da bi se prikrila istina o žrtvama komunizma. U službenim statistikama još se ne zna ništa o žrtvama komunističkoga terora, štoviše u statistikama i ne postoji rubrika – žrtve komunističkog terora. Žrtve komunističkoga terora se, prema mišljenju Vladimira Žerjavića, službeno priznata demografa, trebaju iskazivati kao žrtve fašističkoga terora. Grobišta komunističkih zločina ne istražuju se sustavno, a ako se koje slučajno otkrije, tek se formalno istraži.

U Teznu iskapanje nije napravljeno dokraja, na Ivančici također. U gotovo dvadesetak godina postkomunizma ni jedan masovni komunistički zločin nije službeno i znanstveno verificiran, niti je održan ijedan sudski proces zbog masovnih zločina, iako su krivci bili poznati i tužbe uručene. Za hrvatsku znanost, kao i za pravosuđe, a time i javno mnijenje, komunizam još nije zločinački sustav. Komunizam je dobio pravo građanstva i novu historijsku nomenklaturu pod imenom antifašizma. Zapravo u Hrvatskoj komunizma nije ni bilo, jer je bio antifašizam koji nema veze s komunizmom, kako je izjavio antifašist Račan, a Hrvatski sabor to svečano i potvrdio u Deklaraciji o antifašizmu. Tragično je da jednaka šutnja i jednako neznanje o komunističkim zločinima vladaju i u Europi.

Dok su Katyn i Vinica poznati u cijelom svijetu, i o njima se piše, o Kočevskom Rogu, Teznu i mnogim drugim masovnim grobištima koja su veća od ruskih ne zna se ništa i o njima se šuti. Crna knjiga komunizma, taj rijetki pokušaj da se prikaže zločinački karakter komunizma, ne zna ništa o tim najvećim stratištima komunizma u Europi. Štoviše, Josip Broz Tito, komunistički naredbodavac tih najvećih masovnih zločina u Europi, slavljen je kao svjetska politička veličina. Totalna šutnja nametnuta terorom u zemlji bila je i uzrok neznanju u inozemstvu.

Ali drugim dijelom uzrok jest i osjećaj vlastite krivnje demokratskih zemalja koje su pomogle tom komunističkom pokolju, i koje ne žele da se sazna istina, jer bi se vidjela njihova krivnja. Sudbina grofa Nikolaia Tolstoya i njegove knjige Ministar i pokolji najuvjerljiviji je dokaz toga.

Izjava slovenskoga Državnog vijeća upadljivo pod-sjeća na izjave srpskih političara, i jedni i drugi neprekidno optužuju Hrvate zbog fašističke pro-šlosti. Sličnost u stajalištu i ponašanju slovenskih i srpskih političara nije nikakva slučajnost, njihova antihrvatska politika ima dugu tradiciju. U kraljevskoj Jugoslaviji, za ministra unutrašnjih poslova Korošeca, slovenskog svećenika, provođen je teror protiv Hrvata, za njegove vlade počinjen je u beogradskoj Skupštini pokolj nad Hrvatima, ubijeni su i ranjeni hrvatski zastupnici. Ubijen je i Stjepan Radić. Već u samu početku zajedničke države stvoreno je slovensko-srpsko bratstvo u krvi. Jasno, hrvatskoj. Za komunističke Jugoslavije glavni suradnici u Hebrangovoj likvidaciji bili su Kardelj i Kopinič. A Kardelj je istaknutu ulogu imao i 1971. u likvidaciji Hrvatskoga proljeća.

Slovensko-srpsko bratstvo u krvi

Slovenski i srpski političari već dulje od pola stoljeća neprestano na jednak način »analiziraju aspekte NDH« i »stanje hrvatske nacionalne svijest«, hrvatske veze s fašizmom i hrvatsku krivnju. Taj teški naporni intelektualni posao desetljećima je iscrpljivao najbolje slovenske i srpske umove: naučnike, književnike, političare, akademike, te se nisu dospjeli pozabaviti vlastitom prošlosti. Zato su zaboravili Nedića, Ljotića, Srpsku državnu stražu, Srpski dobrovoljački korpus, zatim dinarske četnike popa Đuića koji su bili sastavni dio MVAC-a. A isto tako ni Natlačena, Rupnika, Rožmana, Slovence u njemačkoj vojsci, kao i domobrance MVAC-a. MVAC je ujedinio slovenske domobrance kao i Đuićeve četnike, bio je znak slovensko-srpskog bratstva u oružju, simbol slovensko-srpskog bratstva i jedinstva.

I dok su se ustaše, kojima su Nijemci priznali državu – NDH, borili protiv komunista za obranu države, Slovenci i Srbi, kojima su okupatori uskratili državu i odbili priznati državnost, branili su okupaciju. Bili su sluge okupatora i kvislinzi. Književnici u Srbiji u najnovije vrijeme otkrili su da su Srbi izgubljeno židovsko pleme Hazari, osim toga i utvrdili činjenicu da su Srbi »nebeski narod«. Na temelju te historijske sličnosti u idejama i stajalištima moglo bi se pretpostaviti da su i Slovenci izgubljeno srpsko pleme i prema tome pripadnici »nebeskog naroda«.

Vladimir Mrkoci