Slikar sjećanja na zaborav

Slikar sjećanja na zaborav

Dalibor Parać

Rođen u Solinu usred antičkih ruina, u obitelji koja je dala baroknoga kipara Fulgencija Bakotića, rastući uz starijega brata velikoga hrvatskog slikara Vjeku Paraća, poznavajući u djetinjstvu don Franu Bulića i sretne kopače antičkoga grada, bio je čovjek puna i sretna djetinjstva. Otišao je rano iz »raja na zemlji« (Hermann Bahr) a vrativši se zatekao uništen krajolik u kojem je siva mliječ cementnoga praha i azbestnoga prosperiteta uništila sliku koju je sa sobom nosio.

U svojem se slikarstvu odrekao antike i arheologije kako bi ostao slikarem čista oka, kako bi u njegovu sjećanju na zaborav krajolik i motivi ostali čista motivacija. Jer u tom se slikarstvu, stvaranu unutar atelijerske samoće, više evocira nego locira motiv. Slikao je prema sjećanju. Postao je slikarem pojmovne mitografije, poetičar temata i slikarstva gotovo foničke punoće. Potezi kista bili su potezi samootkrića. Slikajući često bezbrojna lica jednoga istoga motiva topografska je činjenica postala kolorističkom, a ova opet čist osjet. Doduše, naziru se vrhovi Kozjaka, padine, gomile, prisoje, plase, škrape, vrtače… ali sve u svjetlosti i boji stvoreno s osjećajem bliskosti, a ne sličnosti. Tu je poetska slika nahranjena konkretnim zapažanjem postala memorijskom ekstazom koja ovisna o svjetlu rađa rastvaranjem ili zgušnjavanjem motiva, nježnošću ili oporošću crteža. A slike iz sedmoga desetljeća označavaju nedvojbeno vrhunac kolorističke emancipacije od motiva i najudaljenije sjećanje na oblike konkretnoga krajolika (Vjetrovito podne, 1978; Kamenjar, 1974; Blagdan 1973), dok će njegovi, slobodno rečeno, antologijski portreti suvremenika biti vidljiviji prinos hrvatskoj umjetnosti (Selem, Kulmer, Murtić, Lozica, Šolman…). Kako bi pronašao izgovor za boju i svjetlost položenu u prostrane krajolike tijela, u njima nije tražio fizičku srodnost ili psihologiju, nego doživljaj i »konkretnu evokaciju portretirane osobe« (Tonko Maroević)

Smještan među »apstraktne slikare konkretnog pejsaža«, nazivan i »majstorom lirske apstrakcije«, slikarem »gorljive geste i boje« koja je »i materija i svjetlost, dubina i forma…« (Zdenko Rus) pikturalnim je realitetom boje dobru dijelu suvremenoga slikarstva iznovice vratio prognane riječi (intimizam, sentiment, krajolik, zavičaj…).

Petar (Selem), 1987.

Za života nije bio slikarski pravilno proknjižen ni uočen. Zdušno i nesebično radeći na svojoj nevidljivosti tomu je i sam pripomogao. Unutar prebučna vremena pokazivanja bio je rijedak i nesvakidašnji lik. Nije sudjelovao u prevratima, nema ga u grupama i prevratničkim pokretima koji su mijenjali krajolik hrvatske umjetnosti (nakon 1950). Nema u njegovu opusu prijelomnih djela (Doživljaja Amerike ili Fantazije oronuloga zida), ali ima ustrajna i gotovo religiozna povjerenja u sliku i slikarstvo koje je živjelo od »rasporeda boja na površini…« (Maurice Denis). Slikarstvo je za njega bilo gotovo privatna stvar! Za sebe nije činio ništa – za svoje slikarstvo sve!

Poznavatelj dobro učinjene stvari, odličan crtač kultivirane ruke i nježna oka, njemu je bio dovoljan student i prijatelji (među koje, uz Ferdu, Zlatka, Antu… sebično ubrajam i sebe i svoje puste godine u njegovu ili u Kulmerovu ateljeu). I Ferdinand Kulmer dobro ga je oslikao: »Smi-sao za humor, stanovita dobroćudna ironija u promatranju sudbine tuđeg i vlastitog stvaranja, a napokon i vrlo jasno izražen razum klasično orijentirana mediteranskog mentaliteta učinili su da je Dalibor Parać već rano osjetio da samo pojedinac iz grupe nastavlja put, da smisao likovnog opredjeljenja treba tražiti u sebi samom.«

Ostao je »slavan i nepoznat!« (Edgar Degas). Slavan po slikarstvu koje se pouzdalo u slikarstvo, a nepoznat po odluci da sve to bude u samoći čina koji se nikomu ne nameće. Ali kada se jednom raziđu dim i magla (što kaže jedna pjesma), ovo će se slikarstvo uvijek znati obraniti samim slikarstvom, a ne samoćom skromnoga, uljudnoga i kulturom prožeta čovjeka. Ostavio je svoje slikarstvo, ali i uspomenu na Gospodina Čovjeka.

Ive Šimat Banov