Sjeti se čovječe da si prah

Sjeti se čovječe da si prah

Papa Ivan Pavao II. – posipanje pepelom na Pepelnicu

Između topla Božića, iako pada u zimsko doba, i svijetla Uskrsa, koji pada u proljeće, nalazi se korizma. Korizma – što je to? Riječ korizma očito je tuđica. Iz kojega jezika? Iz latinskoga. Latinski se kaže quadragesima. A to je izvedenica od broja quadraginta, što znači četrdeset. I zato se korizma s pravom hrvatski zove četrdesetnica. S čime je broj četrdeset povezan? S Isusovim četrdesetodnevnim boravkom u pustinji. Tih četrdeset dana Isus je bio povučen, boravio u pustinji i postio, kušao ga je đavao. Zato je četrdesetnica ili korizma spomen i nasljedovanje Isusovih četrdeset dana povučenosti i posta.

Povučenost je bila u tome da se u korizmeno vrijeme nije moglo po donedavnim crkvenim propisima svečano svetkovati ženidbeni pir ni priređivati zabave s plesom i pjevanjem. A post se sastojao od posta srijedom, petkom i subotom svakoga korizmenog tjedna. Post i nemrs. U čemu je post? Moglo se na dan posta do sitosti najesti samo jedanput, a druga dva obroka samo malo založiti. A nemrs je uzdržavanje od mesnih jela. Kad sam kao kapelan u Krapini (1958–1960) to tumačio djeci, ona mi odgovoriše: »Mi postimo cijelu godinu: samo se jednom na dan do sitosti najedemo.«

Što je post?

Obveza posta nije se ticala djece ni staraca, obvezuje od 18. do 60. godine. Sa šezdesetom godinom života prestala je obveza posta. Kao mladić revno sam postio u korizmi te bih uzdisao: »Kad će doći ta šezdeseta godina pa da ne moram više postiti!« No Crkva je ukinula post u korizmi, srijedom, petkom i subotom. Ostao je post i nemrs samo na prvi dan korizme iliti na čistu srijedu, pepelnicu i na Veliki petak poslije korizme. No preporuča se vjernicima činiti druga dobra djela. Neki poste u korizmi od cigarete, neki od čašice, neki od kave, neki od čokolade, netko se ne prejeda vijestima radija i televizije, netko posti od suvišnih razgovora i ogovora, netko od zadjevica, netko od zabadanja bližnjih, netko od rugalica, netko od slatkiša… Ima tomu koja godina kako me je susjeda mala Lora Cepetić – sad je već velika – na početku korizme upitala: »A čega ste se vi odrekli u korizmi?« »Televizije«, rekoh. »Ja to ne bih mogla«, reče snuždeno. Kad sam 1981. bio u Rusiji, zapravo u Sovjetskom Savezu, poslan od Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Rusku akademiju radi arhivskih istraživanja o Jurju Križaniću, upitao me sa zgražanjem ruski poznavatelj Križanića Vladimir V. Zelenin, je li istina da su latini (katolici) napustili postove? A supruga Nikite Iljiča Tolstoja, praunuka Lava Tolstoja, kad sam bio kod njih na večeri, rekla mi je u jednom trenutku za svoga muža da u korizmi posti, makar kao sveučilišni profesor drži vježbe i predavanja, i da izgubi u korizmi do sedam kilograma. Drevni običaj posta u proljeće bilo je čišćenje tijela i duše. Proljetno čišćenje. Za zdravlje duše i tijela. Tada nije trebalo dijeta. Što se tiče đavolskih kušnji koje su snašle Isusa za njegove četrdesetnice, kojih se s korizmom kršćani spominju, đavao se pobrinuo da im dade priliku za napasti u korizmi. Treba samo slijediti Isusov primjer svladavanja napasti, poglavito pohlepe, slavoljublja i idolopoklonstva iliti apsolutizacije relativnoga, stavljanja relativne stvari ili osobe na mjesto jedino Apsolutnoga – Boga.

Što je pepelnica?

Motiv posipanja pepelom

Korizma se otvara čistom srijedom ili pepelnicom. Odakle naziv pepelnica? Toga se naime dana pepelom posipa vjernike u posebnom obredu pepeljenja. Svećenik vjerniku pospe glavu pepelom i pritom izgovori riječi: »Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti – Memento homo quia pulvis es…« Sam sam vidio u bazilici sv. Sabine u Rimu iz 5. stoljeća, gdje se vazda počinje korizma na čistu srijedu, kako svećenik papi Ivanu Pavlu II, koji je bez papinskog uresa, bez mitre i bijele kapice, bez štapa, gole glave, posipa glavu pepelom s riječima: »Sjeti se, čovječe, da si prah…« Obred je potresan. Nadahnuo je pjesnike i umjetnike. Ivan Lacković Croata, moj zemljak i prijatelj, govorio mi je da ga uvijek prođu trnci na pepelnicu kod pepeljenja. Podsjetnik je to ponajprije na ljudsku jednakost. Pri pepeljenju ne navode se službe ni časti. Pri netom spomenutu pepeljenju pape svećenik ne kaže: »Sveti Oče«, ni biskupu »Preuzvišeni Gospodine«, ili kralju »Vaše Veličanstvo« ili predsjedniku države odnosno vlade »Gospodine Predsjedniče«. Već samo »čovječe«: »Sjeti se, čovječe – Memento homo.« U imenu čovjek nalazi se zemlja. Riječ Adam hebrejski znači čovjek i dolazi od riječi adamah, što znači zemlja. U čovjekovu je imenu dakle zemlja, on je zemljan, pozemljar, zemljanin. Na čistu srijedu pri pepeljenju podsjeća ga se na njegovo ime čovjeka, zemljanina, pozemljara. Iz zemlje je Bog stvorio čovjeka, iz praha zemaljskoga. Ali ga se obredom pepeljenja podsjeća i na to da će se u zemlju vratiti, u prah. Pepelnica je podsjetnik na čovjekov početak i čovjekov svršetak. Sred strke svakodnevice korizma zaustavlja čovjeka, da se obazre na početak i da pogleda kraj zemaljskoga puta. Korizma je pokornički hod ususret Uskrsu. Nakon korizme slijedi Uskrsnuće.

Čovjek je zaboravljivo biće. Ne zaboravlja samo đak u školi, ni samo student na ispitu. Zaboravlja čovjek naprosto. Zaboravlja što ne bi smio nikako zaboraviti. A treba stati. Sjetiti se. Korizma je upravo zov na nezaborav. »Sjeti se, čovječe – Memento homo!«

Evanđelist Marko nakon izvješća o Isusovoj četrdesetnici, četrdeset dana provedenih u pustinji, pripovijeda kako je Isus izišao iz pustinje i propovijedao: »Obratite se i vjerujte Evanđelju.« (Ta rečenica se može kod obreda pepeljenja izgovarati na volju umjesto one »Spomeni se čovječe«.) Što je to obratiti se? Očito to znači načiniti obrat. A u čemu je taj obrat? U tome da vjerujemo Evanđelju. U rečenici »Obratite se i vjerujte Evanđelju« onaj »i« tumačiteljski je (egzegetski); riječju, koja dolazi naime iza »i«, tumači se riječ koja dolazi prije »i«; znači riječju »vjerujte Evanđelju« tumači se značenje riječi »obratite se.« Drugim riječima obraćenje je u tome da vjerujemo Evanđelju. Slobodnije, ali vjerno rečeno: Obratite se time da vjerujete Evanđelju; obratite se, to jest vjerujte Evanđelju..

Što je evanđelje?

A što je Evanđelje? Sama riječ evanđelje znači dobra vijest, radosna vijest. Evanđelje je i knjiga u kojoj je radosna vijest zapisana. Ali što je sama vijest? Sama vijest je osoba: Vijest, dobra vijest, radosna vijest je Isus Krist. Obraćenje je dakle prihvaćanje Isusa Krista i vjerovanje Isusu Kristu. Juraj Križanić bistro je zapisao: »Ako vjeruješ u Krista, vjeruj Kristu – Ašče veruješ vo Hrista verujže Hristu.« A od više toga što je Isus rekao možemo izdvojiti: »Blaženije je davati nego primati«, »Učite se od mene, koji sam blaga i ponizna srca«, »Ne brinite se tjeskobno…«, »Oprostiti i do sedamdeset i sedam puta…« I tu je obrat. Jer ipak čovjek misli da je bolje primati nego davati; da s poniznosti i blagosti čovjek neće daleko dotjerati; da bez tjeskobne brige nema ničega; da je oprostiti slabost pred drznikom. To je obraćenje.

Pradavni je običaj u Rimu da se svaki dan u korizmi održava postaja, stazio, u drugoj za to od davnina određenoj crkvi. U ophodu, procesiji, pjevaju se litanije svih svetih i potom se služi sveta misa.

Kako sam u Rimu kao pozvani profesor vazda predavao u ljetnom semestru na Papinskom orijentalnom institutu, bio sam u prilici sudjelovati na korizmenim postajama. I ne odjednom, ali u nekoliko sam godina uspio biti na svim rimskim korizmenim postajama. Koračao sam s priprostim svijetom, listom samim Rimljanima, i kojim rijetkim stranim hodočasnikom, u procesiji pjevajući zazive svih svetih. Vidjevši me kao svećenika revna na rimskim korizmenim postajama, voditelji postaja pozvali su me da i sam jednu predvodim, i to koju? Onu u Panteonu. U Panteonu, nekoć hramu svih bogova, u Panteonu, gdje je bio car August, za čije se vladavine rodio Isus, a bio je August prekoračio prag hrama jer Augustov zet Marko Agripa sagradio je Panteon 27. prije Krista, u Panteonu koji je stajao kad se je Krist rodio, u Panteonu, u koji je kročio zacijelo sv. Pavao građanin Rima, civis Romanus, u Panteonu koji je najuščuvanije zdanje drevnoga Rima… Toga pak dana održavali su se u Hrvatskoj izbori, ako se dobro sjećam, prvi slobodni izbori. I domovinska ljubav bila je jača. Otišao sam iz Rima u Zagreb, u Hrvatsku, na izbore i nisam predvodio povlaštenu, rijetko povlaštenu, korizmenu postaju u Panteonu. Neke od rimskih korizmenih postaja na kojima sam sudjelovao pomno sam opisao. Zapravo sve. A samo neke objavio u Kolu, časopisu Matice hrvatske pod naslovom Rimske postaje (Kolo, 1998, br. 1). A neobjavljene, ali sve zapisane, ako ne objavim ja, možda objavi iz rukopisa koji hodočasnik iz Hrvatske. Pokojni msgr. Vlado Merćep, nekoć duhovnik u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, govorio je da sam jedini Hrvat koji je sve korizmene postaje u Rimu obišao na njihov dan.

Najdirljivija mi je bila postaja u bazilici sv. Petra. Tada se naime daje i samo tada blagoslov s relikvijom Veronikina rupca, u koji je Krist po predaji utisnuo svoj obraz, u rubac što mu ga je na križnom putu pružila sućutljiva Veronika da otare krvavo lice. Daje se blagoslov relikvijom onoga rupca o kojemu pjeva Dante u svojemu Raju i opjeva hodočasnika iz Hrvatske. Spustivši se na koljena pri blagoslovu govorio sam ganut u sebi Danteove stihove:

Qual č colui che forse di Croazia

Viene a veder la Veronica nostra

Ko onaj možda iz Hrvatske što sta

Došavši vidjeti Veroniku našu

Komu drevna čuvenost ne bi dosta

Već reče u mislima Svetom Liku

»Gospode moj Isuse Kriste Bože

Takvu dakle Ti odjenu priliku.«(Dante, Raj, XXXI, 103–108,

preveo Ivan Golub)

Ivan Golub