Prst šutnje

Prst šutnje

Vičnost za dicu dice

Trpje prignut zemji mučnik,

žuljav, prljav, primoren,

na kolinim broji očenaše.

Stina čuva vičnost, neprolaznost

našeg čovika.

On joj pripovida u šutnji, miru,

zaudobljena je stvarnost.

Trgnu ga zvono, na počinak zove.

Ali nije – umra je ne’ko!

Još jedan mučnik Svevišnjem ode

i bi upisan u stinu, u vičnost,

za vikovičnost dici i njijovoj dici,

i svim što je budu znali čitat i jopet dici

pripovidit’.

O tvrdoći, čvrstoći, snazi zgrčena čovika,

na kolinim dok moli Boga.

Znoj, ka’ zlatno pero, pisa’ je povist,

no dica je moradu naučit čitat!

Nijemi balkon na mrtvu mostu

(Carinskom mostu)

S oborena balkona mosta gledam,

ponad mene sjene,

na površini rijeke ptice, mračne, crne,

tjelesa krvavu boju šire.

Potmuli tutnji, rušenje, vrisak djeteta,

dopiru do mene, na balkonu ranjenom,

kojemu posljednje trzaje pratim.

Sve je smrt naspram života!

Svud je pomućena stvarnost,

premoćno ludilo!

Glasno ječe udarci lopata,

uza tutnje topova, vrisak pušaka.

Preko tamnih ptica zemlja pada u rovove,

one vječne, neurušive.

Križ nakoso, ali još stoji!

I stijeg čvrst, al’ zastava rasparana.

Tutnji sve jači.

Ćutim tvarnu samoću na balkonu nijemu,

na mostu preko kojega živi više ne hode.

Prst šutnje

Kiša ispire tragove

što me spajaše s dobrim ljudima.

Prst mi prekriva usne,

ubija me duga šutnja.

Svjetla me zasljepljuju,

zore vuku u ponore,

blato je, kročim i nikamo ne mičem,

osim ništavilu.

Nema povratne voznice, tako su me

natjerali odlučiti.

Povukli su k sebi šake,

a ja sam ostavio prst.

Šutim.

Elegija

U ‘iljadu koluri konkulano cviće,

cidi zemju u koroti, kaštiga nevirne kumpanje.

Jemala je nekad ona jidra i jubav koju

sad, ka’ kadene, za sobon vuče, jer

konkulana joj škina od furešti i domaći’

šta gušte svoje na njojzi trošiju.

Doša’ je vik u ko’m i fjaka je falša,

i tek digod je čujan častni jecaj iz kojeg procvita

muk.

Bis beštimje, ka’ bandire udar,

a dišpet, ka’ od cakla, na dile puca.

Riči isfrolane, trule, na fumare vonjom sliče,

ariva kuraž samo kroza štor’je.

Zanavike kantaju žali, vengo čovik više voje nima,

sta’ je, ne more ni feral užgat,

štukala ga poderda, uteka’ je priko mora

i sad vižita neveru

šta se tramuntanom vaja,

u đardinu poviti sime života.

Štrange srcon škripidu i tanca tavuleta na prsin,

gluvu težaku tovar crka’, uveja bi ovaj od muke.

Sve na vašange sliči, vapori se podigli na fjumere.

Priko ‘laza taverne istočena bevanda, kisela i suva,

posal je postal’ posić’ sve šta je s’jano, a još je

mlado,

i smantat na žegi, i bdit brež smija, brež skule

živit,

jadit, i ne znat ono šta bi ‘tija.

Ređeno je skončat na rukam’ usidrene šjore

koja se sića, al’ ne zbori, baca postole jer znade –

ne smide ići.

Pod pizon rebati mrije rod titanski,

šaka patakuna oca zemji vrati,

a ditetu šta reste šupji rašireni prsti,

oputinam život gazi.

Rojena je povist nova, ali ne i puntari novi!

Nevrijedni smo

U raščlambi vlastitih promišljanja

ne nalazim lijeka raslojenosti svojega bića,

koje je bićem svijeta, svih tijela i trupala.

Stoga, boca je spas,

mudrost koja stvara zaborav.

Naiskap, do kraja, jer biće svijeta spava,

ne misli, nije sućutno.

Na ulasku u svijet kuša nas čovjek,

na izlazu Gospodin Bog,

a u međuhodu, na trnovu putu gladi i rata,

kuša nas nečastivi, hrpa gnoja i blata.

Nije moćan, nije snažan,

on je gnjida koja kuša prigrabiti si dušu bića,

koja uspijeva tamo gdje je biće slabo,

gdje je nemoćno, pokleknulo i jadno.

Boca, naiskap, do kraja,

kada nisam snažan biti sućutan,

dostojan vidjeti Gospodina,

Kad se predajem slijedu.

Biće svijeta je pokleknulo,

svijet je pokleknuo,

iznevjerio svojega stvoritelja.

Nevrijedni smo raščlambe, promišljanja, lijeka.

Stina koja čuva vičnost

Pjesnik Darko Juka (Mostar, 1981) bez pretjerane ekstatičnosti pjeva glasovima baštine i suvremene zbilje. Tradicijska sklonost tkanju pjesme očituje se u očuvanju jezika i tvarnosti (doma) te u pokušaju skidanja noćnih mora s negativnih (primjerice poratnih) iskustava, ali i u primjerima gdje do izražaja dolazi uzvišenost ljudskoga poziva koji još, za njega, čini spektar mitskog realizma. Juka hodočasti kreposnom i poročnom ponašanju, spašavajući ga osobno, budući da »čovik više voje nima«. Pritom će mjestimice zastati pred sudbinskom neprozirnošću, u duhovnom nemiru i sumnjama: »Rojena je povist nova, ali ne i puntari novi«.

Glede jezika, riječ je o štokavici i ikavici čakavskog izgovora, pa i onda kada pjesnik doslovce (kao u pjesmi Vičnost za dicu dice) nekadašnji glas jat pretvara u i. Govor je to koji je još očuvan zapadno i iznad rijeke Neretve, u pjesnikovu zavičaju. Pjesnik Juka jobovski strpljivo i u kušnjama pokušava obnoviti nesklonu egzistenciju te nam kao uporan moralist razotkriti blasfemične ljudske odnose, koji su obvezatni pri ulasku u svijet – dok na njegovu izlazu stoji Bog.

Sead Begović