Provokativna predstava

Provokativna predstava

Ozren Prohić, kao redatelj snažne konceptualnosti, realizirao je predstavu koja ne djeluje ni privlačno ni pompozno, ni odveć duhovito ni razigrano, no kojoj, nakon zrela promišljanja, moramo priznati stanovite vrijednosti

Prizor iz predstave Kraljevo

Mladi Krleža, u svojoj ekspresionističko-simbolističkoj fazi, danas nedvojbeno djeluje kao najzanimljiviji Krleža. Mladenačko buntovništvo, obilje literature i bogatstvo imaginacije nadomještavaju razmjerno nepoznavanje zakonitosti scene, baš kao što se jasno iskazuje i tipično krležijansko stajalište (koje će autor zadržati i u kasnijoj dobi): u kazalištu je određene stvari nemoguće izvesti? Utoliko gore po kazalište! Krleža će ih svejedno napisati, jer su one integralan dio njegove osobne scenske vizije. Kad je pred nama Kraljevo, taj misterij zagrebačkoga sajmišta, kako glasi jedan od originalnih podnaslova, napisan vjerojatno 1915, a praizveden tek 1957. (!), tad valja iskazati i malo razumijevanja prema onodobnom ravnatelju Drame zagrebačkoga HNK Josipu Bachu, koji je mladoga autora uporno i dosljedno – odbijao.

Doista se u toj scenskoj fantaziji miješaju Nebo i Zemlja, brutalni naturalizam i groteskni nadrealizam, jad hrvatskoga stanja i hrvatske politike (kako se ona reflektira na prvim izdancima fenomena zvana čovjek-masa) i intimistička, melodramatična, čak banalno naivna ljubavna priča o navodnoj femme fatale i odbačenom spasimanteu, i još ponešto ideja, postupaka i motiva. Sajam, s njegovim vrtuljkom, karuselom, metafora je onodobne Hrvatske; nesloga i sukobi pijane braće, pars pro toto razjedinjenosti nacije u prijelomnim povijesnim trenucima. Scensko zbivanje u neprekidnu je kovitlacu: središte pozornosti premješta se s mjesta na mjesto te linearni kontinuitet gotovo i ne postoji.

Danas, devedeset i više godina nakon nastanka teksta – i dalje zapanjuje njegova modernost, njegovo naslućivanje svojevrsne diskontinuirane, filmske tehnike, ta montaža scena koje na okupu drži tek općenito uzeto jedinstvo mjesta. S druge strane, čovjek-masa (što ga je u svom remek-djelu tako izvrsno opisao Ortega y Gasset), u međuvremenu je neznatno progredirao: možda ga više ne zanimaju sajmovi (u tolikoj mjeri), nego masovni mediji i masovna sportsko-estradna okupljanja, koja danas diktiraju ton pučkoj kulturi. No on i dalje dijeli iste obrasce, ista opća mjesta, iste paradigme i predrasude, koje ga odvraćaju, nadomješćujući ih, od realna uvida u vlastiti položaj, egzistencijalnu bijedu i stanje stvari u svijetu, kojim još vlada a happy few, elita koja proizvodi konjunkture i krize, razdoblja mira i rata, sve to u vlastitu interesu.

Dosad su svi redatelji ustrajavali na burnome i trivijalnom, vulgarnom i brzo promjenljivu ozračju sajma, tom ključnom i naslovnom uporištu Kraljeva, svi su koncipirali ansambl-predstave, s masama zahvaćenim supijanim bunilom i ekstazom parakarnevalske kvazislobode. Njihove su predstave u središte pozornosti postavljale trivijalno-tragičnu ljubavnu priču, čineći od nje okosnicu razbarušena scenska djela, uporište i čvrstu točku. Uvijek su se maksimalno koristili pozorničkim gabaritima, znakovitom glazbom i impozantnom scenografijom. Ozren Prohić, kao redatelj snažne konceptualnosti – od svega je toga odustao, realizirajući predstavu koja ne djeluje ni privlačno ni pompozno, ni odveć duhovito ni razigrano (dapače, čak i odbojno, na prvi pogled), no kojoj, nakon zrela promišljanja, moramo priznati stanovite vrijednosti.

Kraljevo redatelja Ozrena Prohića, premijerno izvedeno 20. veljače u HNK u Zagrebu, zbiva se na mjestima današnje masovne kulture: na stadionu i u kinu; njegov čovjek-masa pripadnik je jedne od današnjih identifikacijskih skupina – parolaški pseudoljevičar ili ognjištarski nacionalni desničar. Te dvije skupine, odveć očigledno zbijene, povremeno se oštro sukobljavaju, da bi se potom ritualno mirile, kao u kakvoj parodiji nacionalne repacifikacije. Potom, jasno, ispočetka. Toj alegoriji, koja se sva odvija na razmjerno usku prostoru okretne scene, pripada čitav prvi dio predstave. Tek u drugom dijelu uvodi se tragična ljubavna priča, koja doista općenito nalikuje šabloniziranoj sapunici, nudeći nekoliko dojmljivih prizora, kojima ovo Kraljevo kulminira, da bi se na kraju vratilo postupcima sa sama početka. Sve prati ili kakofonija zvukova, zamora i glazbe, ili pak pučka glazba prve polovice 20. stoljeća, kojoj se, u jednoj sceni, pridružuje i suvremena. Netipično Kraljevo izazvalo je (na premijeri) i realno ili glumljeno negodovanje iz publike – primjenom vjerske pjesme Rajska djevo.

Glumci se, s iznimkom Ljubomira Kerekeša, Gorana Grgića i Ane Begić, nimalo nisu iskazali. Cijeloj mlađoj generaciji moglo bi se prigovoriti na dikciji i jasnoći govora, baš kao i na potrebnu intenzitetu, koji je ponekad bio toliko nedostatan da je priječio elementarno razumijevanje Krležina teksta.

Redatelj Ozren Prohić tijekom sata i pol statično-oratorijske izvedbe Kraljeva dosljedno je proveo u djelo svoj koncept, vjerojatno svjestan njegove teatarske neprivlačnosti i mogućih (polemičkih) reakcija. Kao što je mladi Krleža svojedobno htio baciti istinu u lice građanskoj publici, tako nam i Prohić dobacuje ovu estetski provokativnu predstavu – svoju poetiku superponirajući onoj izvorno Krležinoj. Ishod je problematičan, i možda teško podnošljiv (barem nama koji još nosimo u sebi svoja sjećanja, i svoju viziju Krleže), ali nije ni potpuno deplasiran, ni posve nezanimljiv. Drugim riječima, nitko ga ne može tek tako odbaciti. Međutim, neće biti popularan, to je sigurno.

Boris B. Hrovat