Proročanski neprolazan antijunak

Proročanski neprolazan antijunak

Prizor iz predstave Woyzeck

Kako izgleda suvremeni Hamlet? Nije isposnički ljepotan s loknama, ni agilni debeljko. Ne govori kićeno, nego naprotiv jedva slaže nepovezane rečenice, pati od nesanice i loše probave zato što se, u pokušaju da zaradi groš više, pretvorio u eksperimentalnu životinju. Njegova je jedina lektira Biblija, onoliko koliko je može shvatiti, a svijet se svodi na nekoliko jednako neprijateljskih otoka: vojarnu, gdje je ista nula kao i na ulici ili u ordinaciji sadističkog liječnika, te takozvani topli dom koji to više nije. On je biće bez subjekta i predikata, spremno na sve jer »siromašni nemaju vrline« ili, kako će poslije reći drugi dramatičar sličnih nazora, »žderanje dolazi prije morala«. Taj je suvremeni Hamlet Woyzeck, protagonist i antijunak fragmenata nedovršenoga komada Georga Büchnera, liječnika i književnika s početka devetnaestog stoljeća, koji nije stigao postati dramatičarska veličina, ali je ostao legenda, najviše zahvaljujući upravo posljednjem, okrnjenom djelu.

Stoga je i fascinacija kazalištaraca Woyzeckom razumljiva. Njegova je uporabna vrijednost gotovo nepromijenjena do danas, jer se nagovještaj moderniteta lako preslikava na svaki kontekst. S jedne strane jednostavna priča, s druge otvorena struktura koja priziva i epski teatar, sve te kvalitete od toga teksta čine materijal pogodan za upisivanja najrazličitijih značenja. Sličnosti s Hamletom možda su i posve slučajne, ali nisu zanemarive, pa stoga čudi što inscenacija ove preteče modernizma nema više, ne samo na domaćim pozornicama.

Nepravdu je prvom ovogodišnjom produkcijom, ujedno i otvaranjem petog izdanja Virkasa, ili Virovitičkih kazališnih susreta 7. veljače, ispravilo najveće i najuređenije malo kazalište u Hrvatskoj. Repertoarno varirajući između izbora za šire gledateljstvo i zahtjevnih vrhunaca dramske literature, dramaturg Virovitičkog kazališta Jasen Boko predložio je Woyzecka, a slovenski redatelj Samo M. Strelec prihvatio ponudu jer, tvrdi, sam ne bi imao hrabrosti za takav izbor. Büchnerov tekst jedna je od onih zamki koja se, baš kao i Beckett, naizgled gotovo sama postavlja, pa se s njom i mnogo lakše propada. S druge strane, teško je odoljeti njezinu izazovu, i ne koristiti se Woyzeckom kao suvremenikom čijoj narušenoj ljudskosti danas ne prijeti toliko represivan sustav militantnih ili totalitarnih režima, koliko razvijeni kapitalizam s pripadnim svijetom zabave i sveprisutnim medijskim reflektorima.

Strelec je pokušao odigrati na dvjema frontama, točnije spojiti vjernu inscenaciju i autorsku interpretaciju. Sam ujedno i scenograf, Strelec naginje odjeku trash-estetike u opremi prostora za igru, što se moglo zapaziti i u predstavi Dramskoga kazališta Gavella Četvrta sestra. Koliko je tada bilo jednostavno čitati njegovu želju, u virovitičkom Woyzecku nešto je teže učiniti isto jer kombinacija pelena koje se suše, plastične ograde za građevinske radove, gomila plastičnih vrećica na prosceniju te hi-tech-svjetlosni stup u dnu pozornice zagonetka su koja bi, vjerojatno, trebala spojiti prošlost i sadašnjost. Slično je i s kostimima Lea Kulaša, jer vojnički šinjeli prizivaju K. u K. vrijeme, dok primjerice crna kožna minisuknja prijateljice-prostitutke govori jezikom sadašnjosti.

Dramu pojedinca koji se ne može oduprijeti banalizaciji, trivijalizaciji i posljedičnoj viktimizaciji sama sebe u naslovnoj je ulozi u potpunosti iskreno, sa žarom pozadinca koji je napokon dobio pravu priliku, odigrao Igor Golub. I tjelesnom pojavom i nesebičnim zalaganjem uspio je stvoriti lik tragičan već samim bivanjem na sceni, ne ostavljajući pritom dojam gestualnoga pretjerivanja ili upadanja u zanatske manire kojima se služe, primjerice, Draško Zidar, Goran Koši, Mijo Pavelko ili Antun Vrbenski. Petra Cicvarić za ulogu Marie možda je i premalo iskusna, ali to nadoknađuje mladošću, čime tom liku, i prečesto o(t)pisanom s moralnog gledišta, daje i pomalo nevjerodostojnu naivnost. No to je ona naivnost koja jedina može pokušati promijeniti svijet slikan proročanskim i još točnim Büchnerovim mrakom.

Igor Ružić