Praksa i teorija – lice i naličje struke

Praksa i teorija – lice i naličje struke

Jasne i znanstveno utemeljene metode valorizacije, za razliku od emocionalnih, nedovoljno jasno artikuliranih osobnih stajališta, ili onih temeljenih na imperativu osobnog bogaćenja, temelj su homogeniziranja struke konzervatora-restauratora i njezina društvenog potencijala

Dvije nadasve korisne knjige za konzervatorsku struku izašle su u u nakladi K-R Centara, sunakladnika Hrvatskog restauratorskog društva i udruge Gradine i godine, u Zagrebu 2007. Obje knjige čine svojevrsnu cjelinu, i pružaju temeljit i pregledan uvid u teorijsku i praktičnu stranu konzervatorsko-restauratorske struke, odnosno govore o preduvjetima koji je čine strukom.

Zbirka tekstova Smjernice konzervatorsko-restauratorskog rada donosi povijesni presjek tekstova koji promišljaju što je posao konzervatora-restauratora i svojevrsna su antologija u prijevodu i po izboru Denisa Vokića. Većina tekstova prevedena je iz knjige Historical and Philosophical Issues in the Conservation of Cultural Heritage, (Getty Conservation Institute, Los Angeles, 1996.godine). Neki od tekstova prvi su put prevedeni na hrvatski, a nekolicina je već ranije prevedena i objavljena također u Vokićevu prijevodu pod nazivom Konzervirati ili restaurirati: od dva suprotstavljena koncepta do jedinstvenog (časopis Kolo XI/I, Matica hrvatska, Zagreb, 2001).

Druga knjiga, Preventivno konzerviranje slika, polikromnog drva i mješovitih zbirki, kompendij tekstova koje je Denis Vokić objavljivao u stručnim časopisima i zbornicima, nadasve je koristan priručnik o preventivnom konzerviranju temeljen na njegovu višegodišnjem iskustvu koje je stekao kao djelatnik Hrvatskog restauratorskog zavoda i član komisije Muzejskog dokumentacijskog centra za zaštitu muzejske građe.

Kulturna baština ujedno je umjetnička kreacija i povijesni dokument

U Smjernicama autor na prvo mjesto postavlja pitanje «Što raditi?» jer je ono ujedno odgovor pitanju «Kako raditi?». Umjesto uvoda, a u svrhu davanja odgovora na postavljeno pitanje, Vokić izborom tekstova ukratko daje na uvid put (povijesni razvoj) do suvremene konzervatorsko-restauratorske struke i razlaže problem terminološke, semantičke i koncepcijske zbrke, zasnovan na opreci termina konzervirati i restaurirati. Potaknut preporukom jednog od troje urednika spomenute američke knjige Nicolasa Stanley Pricea, i Vokić pojašnjava problem prevođenja tekstova koji u izvorniku nisu engleski te pruža pregled ključnih termina na engleskom jeziku i njihov prijevod na hrvatski, smatrajući esencijalnim dvosmjerno prevođenje stručnih termina u procesu globalizacije u kojem su sva međunarodna stručna konzervatorsko-restauratorska savjetovanja i svi službeni dokumenti međunarodnih konzervatorsko-restauratorskih tijela kao i stručna literatura na engleskom. Druga terminološka zavrzlama oko predmeta djelovanja struke još je uvijek aktualna, premda su potkraj 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća doneseni akti (UNESCO, ECCO) u kojima se sugerira upotreba termina kulturna baština, umjesto ranijih kulturno dobro, spomenik kulture, odnosno umjetnički i historijski spomenik. U tu svrhu autor nam daje pregled temeljnih termina, definiciju struke i njezinih smjernica te etičkih imperativa koji su osnova za suvremenu metodologiju struke na početku 21. stoljeća: izbor materijala i postupaka mora se uskladiti s načelima struke, a svako kulturno dobro zahtijeva individualni pristup. To će odrediti izgled kulturne baštine kao umjetničke kreacije te sačuvati vrijednost povijesnog dokumenta, a u konačnici će recipizentu sugerirati određeno čitanje djela.

Veliko drveno slikano raspelo, 14. stoljeće, dominikanska crkva, Dubrovnik

Spriječiti, a ne liječiti – imperativ očuvanja autentičnosti

Cilj je knjige Preventivno konzerviranje slika, polikromnog drva i mješovitih zbirki pružiti jednostavne i praktične upute svima koji čuvaju neku umjetninu ili sudjeluju u odlučivanju o smještaju i zaštiti kulturnih dobara, a to su konzervatori, konzervatori-restauratori, kolekcionari, kustosi, svećenici, redovnici, studenti... Jednostavnim rječnikom, ali metodološki suvereno i znanstveno utemeljeno, knjiga nas upozorava na probleme koji nastaju zbog neznanja i na detalje koji se često zanemaruju, a što uzrokuje propadanje kulturne baštine. Svrha je knjige pak razvidna u naslovu njezina uvoda: Restauriranje nije alternativa preventivnom konzerviranju. Naime, preventivno konzerviranje podrazumijeva »indirektnu aktivnost sta-bi-li-zi-ra-nja ma-te-ri-jala« od kojeg je načinjeno neko kulturno dobro, što zapravo znači da se na taj predmet ne djeluje nikakvim novim materijalima, već ga se čuva – konzervira – u optimalnim uvjetima. Takvi uvjeti priskrbit će trajnost materijalu lišavajući ga izravnih uzroka promjena i propadanja te će usporiti proces starenja. Preventivno je konzerviranje kvalitetnije i jeftinije rješenje od konzerviranja koje označava direktnu aktivnost na stabiliziranju materijala kulturnoga dobra, odnosno intervencija novim materijalima u njegovo tijelo što umanjuje njegovu autentičnost. Budući da o uvjetima čuvanja ovisi stanje, a time i vrijednost predmeta, svaka restauratorska intervencija koja ne uklanja uzroke oštećenja u konzervatorsko-restauratorskoj struci smatra se beskorisnom. U tu svrhu autor predlaže da muzejima prioritetna djelatnost bude čuvanje muzejske građe, s čim je u neposrednoj vezi i pojam preventivne zaštite. Poznavanje procesa koji utječu na propadanje kulturnih dobara i kontroliranje uvjeta koji zaustavljaju ili usporavaju te procese bit su preventivne zaštite. Uzroci propadanja mogu biti nezgode i nepogode ljudskog i prirodnog podrijetla ili neprimjereni mikroklimatski uvjeti čuvanja. Da bi se smanjile nezgode ljudskog podrijetla koje nisu namjerne, i koje stoga možemo kontrolirati, presudna je educiranost u manipulaciji dobrima. Optimalna temperatura, vlaga zraka, svjetlost i izostanak dodira sa štetnim materijalima i tvarima činit će povoljne mikroklimatske uvjete čuvanja. Vokić vrlo precizno i metodološki sustavno govori o pojedinačnim mikroklimatskim uvjetima, njihovim optimalnim vrijednostima, kao i vrijednostima koje uzrokuju oštećenja, kategorizira predmete i uvjete ovisno o materijalima od kojih su predmeti načinjeni, kategorizira prostore prema mogućnosti osiguranja primjerene i stalne vlažnosti te daje praktične upute za suzbijanje uzroka oštećenja.

Freske na svodu, dvorac Gornja Bistra, 17. st.

Suvremeni život uzima danak, ali postoje i rješenja

Suvremen način života i njegovi standardi ponekad su izravni uzroci propadanja kulturne baštine. To je posebice znakovito u crkvama u kojima su umjetnine od organskog materijala poput drvene polikromne skulpture preživjele stoljeća bez značajnih oštećenja, da bi uvođenjem centralnog grijanja unatrag nekoliko desetljeća pad relativne vlage zraka prouzročio na njima podbukline, raspukline i ljuštenje boje. Neminovno je uskladiti potrebe suvremenih ljudi i očuvanje umjetnina pa u tu svrhu Vokić predlaže konkretna rješenja. Osim brige i kontrole uvjeta u kojima se nalaze kulturna dobra na koje se obvezuju svi njihovi posjednici, vlasnici ili korisnici i čuvari, zadaća je struke i konzervatorsko-restauratorsko dokumentiranje u svrhu evidentiranja stanja, dokumentiranja radova na njemu i utvrđivanja vrijednosti sadržanih u njima s ciljem osiguranja metodološkog pristupa konzervatorsko-restauratorskim radovima i pružanja informacija koje će pomoći kolegama u budućim tretmanima te tako pridonositi razvoju struke u budućnosti. Iskustvo je pokazalo da je takav pristup u praksi nužan jer bez njega nije moguća valorizacija kulturne baštine te se prema današnjem etičkom kodeksu struke smatra profesionalnom obvezom restauratora-konzervatora.

Dvorac Veliki Tabor

Struka i njezin društveni potencijal

Povijesno nam iskustvo govori da svaki društveni proces po naravi stvari oživljava i vlastitu suprotnost. Vrijeme globalizacije tako nameće pitanja o vlastitom kulturnom identitetu. Kulturna je baština zasigurno nositeljica tog identiteta što su prepoznale sve suvremene kulturne politike, pa tako i hrvatska. To bi nas moralo učini dodatno svjesnim odgovornosti koju imamo kao generacija koja u ovom trenutku nasljeđuje baštinu od svojih predaka. Osim u sferi simboličkih vrijednosti, mnoge su države prepoznale i ekonomski potencijal kulturne baštine. Zemlji koja pretendira na turizam, očuvanje kulturne baštine strateški je imperativ turističke ponude. Međutim, stvari i nisu baš tako jednostavne na terenu. Konzervatori se suočavaju s mnoštvom problema, kako financijskih tako i onih socijalnih, koji su ponekad posljedica neznanja i nerazumijevanja, a katkad sukoba interesa. Povrh svega, u praksi je privatan interes vrlo često u sukobu s općim interesom, a argumenti struke tada nisu dovoljno jako oružje, a ponekad i struka ne daje javnosti na uvid dovoljno snažne argumente. Priželjkujemo jedan takav priručnik i sustavno razrađenu metodologiju očuvanja graditeljstva i povijesnih cjelina. Možda takav pristup pomogne javnosti u boljem razumijevanju problema kao što je npr. onaj s Cvjetnim trgom u Zagrebu. Jasne i znanstveno utemeljene metode valorizacije, za razliku od emocionalnih, nedovoljno artikuliranih osobnih stavova, ili onih temeljenih na imperativu osobnog bogaćenja, temelj su homogeniziranja struke konzervatora-restauratora. To otvara put užih specijalizacija i autoriteta u pojedinim joj segmentima, što može ojačati njezinu društvenu snagu, a time i posljednju riječ u pitanjima za koja je samo i jedino struka meritorna konzervatora-restauratora.

Anita Zlomislić