Politički korektni Oscari

Politički korektni Oscari

Akademija nas ove godine nimalo nije iznenadila, barem ne onoliko koliko je Amerika iznenadila svijet birajući Obamu

Kadar iz filma Milijunaš s ulice

Najvažnije Oscare – za najbolji film i najboljeg redatelja, ove godine zasluženo je osvojio Milijunaš s ulice i njegov tvorac Danny Boyle. Iako nije američke, nego britanske produkcije, Milijunaš s ulice zbog autentičnih je prikaza patnji indijske siročadi i gotovo začudna optimizma kao dramaturškog preokreta postao miljenikom struke, publike, a sad i Akademije. Film prikazuje osamnaestogodišnjeg Jamala, natjecatelja u kvizu Tko želi biti milijunaš, koji se prisjeća kako je s bratom preživljavao kao siroče u predgrađu Mumbaija. U stanci između dva snimanja Jamala uhapse pod sumnjom da je varao na Milijunašu, a on pripovijeda svoju nesretnu priču o djetinjstvu na ulici i ljubavi prema djevojci Latiki, zbog koje je i dospio na globalno popularan kviz. Film se temelji na romanu indijskoga pisca Vikasa Swarupa i uvjerljivo i potresno ocrtava klasne razlike u Indiji, sukob hindusa i muslimana, u kojem posljednji izvlače deblji kraj, te tipično indijsku duhovnost kojom su protagonisti neizbježno obilježeni. Akademija voli filmska ostvarenja u kojima pojedinci, društvene skupine ili cijele nacije proživljavaju životne nedaće, a usprkos njima ostvare happy end. Možda zato što ih podsjeća na njihov američki san.

U Milijunašu s ulice radnja je smještena u zemlji u koju hodočaste mnogi Zapadnjaci, koja je ne tako davno služila kao utočište hipijima, zemlji čiji su duhovni gurui izvozni proizvod na Zapadu. Istodobno, film zapadnjačke turiste-poklonike tretira kao ignorante kojima se može prodati bilo kakva priča koja podupire metafizičku sliku Indije. Shvativši kako smo svi mi ti ignoranti epizodisti, Akademija je odlučila nagraditi film, istinsku razglednicu iz Indije.

U konkurenciji za najbolji film i najbolje redatelje natjecali su se fantastična ljubavna drama Neobična priča o Benjaminu Buttonu, političko-povijesna drama Frost/Nixon (Ron Howard), biografska drama Milk (Gus Van Sant) i poslijeratna ljubavna drama Žena kojoj sam čitao (Stephen Daldry). Neobična priča o Benjaminu Buttonu epski je film o ljubavi u čijoj se pozadini prelistava moderna američka povijest, za što je najzaslužniji scenarist Eric Roth, koji je Buttona postavio u slične situacije kao i Oscarima ovjenčana Forresta Gumpa. Benjamin Button tip je filma kakav Akademija također voli; red ljubavi, red nesretnih okolnosti koji razdvajaju protagoniste i red plača kinopublike. Priča je to o naslovnom junaku koji se rodi kao starac i razvija se u mladića, a potom i dječaka. Otac ga kao novorođenče pokuša ubiti, zgrožen čudovišnim djetetom, da bi ga ipak ostavio na brizi mladoj Afroamerikanki u domu za stare i onemoćale. Tamo Benjamin odrasta, među svojima, pomlađujući se u tijelu, dok mentalno postaje sve zrelijim, sve dok kao dječak ne postane dementan. Metafora čovjeka odbačena zbog naborane staračke kože, a čija je majka crnkinja, čini ga vječnim Drugim. On je politički simbol američke povijesti koja je bila najvitalnija šezdesetih, baš kao i on, kada je napokon mogao realizirati svoju ljubav prema Daisy (Cate Blanchett). Daisy je zavolio kao curicu što je došla posjetiti baku u starački dom. Okvirna radnja odvija se u bolnici uoči uragana Katrina u New Orleansu, kao posveta toj američkoj tragediji u kojoj je sirotinji, većinom Afroamerikancima, Bushova administracija prekasno pritekla u pomoć. Priča neobičnoga ljubavnog para, koja započinje platonskom ljubavi između starca i djevojčice, realizira se tek kad postane društveno prihvatljiva s obzirom na njihovu dob, prekida se zbog straha glavnoga junaka da će kćeri na kraju postati vršnjak ili mlađi brat, da bi završila dokazom postojane, gotovo majčinske ljubavi – brigom starice Daisy za dječaka Benjamina. Na ipak predvidljiv način film pripovijeda priču o nemogućoj ljubavi, koja tek nakratko može doživjeti blistavi trenutak, nakon kojeg nažalost slijedi ganutljiv i tugaljiv kraj, zbog u ovom slučaju doslovnih – kako bi se to u Hollywoodu škrto kazalo – nepremostivih razlika.

Iako se Oscari ne mogu podičiti hrabrim uradcima, jer je politička korektnost ipak nepisano pravilo Akademije, žiri je ipak zaintrigirala drama Žena kojoj sam čitao Stephena Daldryja, o 36-godišnjoj Hanni Schmitz (ovogodišnja dobitnica Oscara Kate Winslet), koja se 1958. upušta u aferu s upola mlađim Michaelom Bergom. Osam godina poslije Michael, sada student prava, odlazi na suđenje ratnim zločinkama, čuvaricama u nacističkim konclogorima te shvaća da je Hanna jedna od njih. Pitanje pravde koja se mora zadovoljiti i ljubavi prema (naizgled) neetičnoj osobi dovest će Michaela u sukob s vlastitim emocijama i prošlošću, kao i s vlastitim moralom. Politika kojom se Amerika ne ponosi tema je filma Rona Howarda, Frost/Nixon, u kojemu novinar intervjuira paloga političara Richarda Nixona, koji se nada osvjetlati obraz pred američkim TV-gledateljstvom, no pada u još veću nemilost povijesnoga vrednovanja. Hollywood je demokratski orijentiran i često vrlo kritičan prema republikanizmu, a jedan od najvećih zagovornika demokratizma je Sean Penn, koji je u Milku utjelovio prvog američkog političara deklariranoga homoseksualca, Harveyja Milka, i ove godine osvojio Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu. U toj biografskoj drami političar konzervativac Dan White ne može se pomiriti s činjenicom da je izgubio fotelju i stoga 1978. počini atentat na Harveyja Milka. Iako je film prikazan u, mogli bismo reći, pravi politički trenutak, čini se kako je priča o dvojici indijskih dječaka izvan američkoga političkog konteksta ipak više ganula Akademijine glasače. Ne umanjujući vrijednost tema kao što je ugroženost manjina i ljudskih prava, ipak se može zapaziti kako se već i sam Hollywood podruguje filmovima koje je Akademija dosad promicala. Tako su najviše prolazili filmovi u kojima su protagonisti imali nizak kvocijent inteligencije ili su pak bili homoseksualci koje je bigotno društvo osuđivalo. To je već postao komični klišej, kao da nam poručuju holivudske parodije i satire, poput Tropske grmljavine Bena Stillera.

Oscari, kao što se zna, igraju na kartu sažaljenja pa je tako bilo očekivano da će nagradu za najbolju sporednu ulogu osvojiti pokojni Heath Ledger u filmu Vitez tame, dok će se u kategoriji glavne muške uloge tijesno natjecati Sean Penn kao utjelovljenje gay-ikone i uskrsli Mickey Rourke u ulozi Hrvača, Rourkeova alter ega. Čini se kako su glasači vjerovali da Mickey Rourke tek treba zaslužiti Oscara, ali kada se nešto dulje nego prošli put zadrži na zvjezdanom nebu. Akademija nas ove godine nimalo nije iznenadila, barem ne onoliko koliko je Amerika iznenadila svijet birajući Obamu. A to se tek zove happy end!

Ana Srzić