Podne u Limbu

Podne u Limbu

Moj imaginarni susjed u gaćama, sa sunčanim naočalama i šlapama-zečevima peče roštilj u nedjeljno jutro i obećava skoro

Osjetila zagubljena u dimu.

Oči skrivene iza crnih kapaka.

Zar je to čovjek koji će nas hraniti?

Stoji u besposlenim zečevima

S bijelom cenzurom preko genitalija.

Zar on me je pozvao k sebi?

Džepnim harpunom pozdravlja i obećava skoro.

Najčudniji lovac koji lov nije vidio.

Zar toliko mnogo možemo pojesti?

Prekrasno nedjeljno jutro,

sve životinje došle su jesti svoju braću,

pričati o potrošnji i kupovati prazno,

ogovarati sreću, piti hljemov urin s pjenom,

dok on, dišući u dimu, razgovarajući sa sjenom,

obećava skoro.

Oda klaviru

Postoji Soba.

S klavirom.

Starim umjetnikom,

široka bijelog osmijeha.

Krade talent drugih

za svoja remek-djela.

U Sobi je i prozor.

Gledaš zelene daljine,

kravu kako dokono jede.

Ali otvoriš oči,

i vidiš da te stigla.

Plave zmije nikud ne vode.

Knjige laži ništa ne znaju.

Drogiraš se navikama.

Ako spavaš u Sobi,

sanjat ćeš remek-djelo.

Ako živiš u Sobi,

udisat ćeš mir.

Ako samo prolaziš...

Ponesi i Sobu.

Podne u Limbu

Što ako sat ima samo jednu kazaljku,

to je samo hračak sudbine,

ako mi krvavi san pjeva uspavanku,

i boji noć u crveno.

Mislim da sam mrtav,

ali zaboravio sam umrijeti.

Mislim da sam zdrav,

ali samo ako moram.

Što ako mi je nebo narančasto,

svijet i dalje ne želi u negativ,

ako vrištim šareno i glasno,

ipak tiše od udara srca.

Mislim da je previše mene u meni,

da taj netko mora otići,

ostaviti dane snovima, mene meni.

Ili postati ja...

San

Moji dragi sugrađani,

ovo su naši zadnji dani.

Otvorite bocu vina,

ispričajte pokoji vic.

Večeras odlazimo

iz ovog kina.

Moj dragi prijatelju,

ispunio si mi želju.

Uvijek si me čuvao.

Pružio mi ruku.

Digao me na noge.

Tugu mi ukrao.

Moja draga ljubavi,

i dalje me sjećanje davi.

Preskočit ćemo novi dan,

probudit se u beskraju.

Na akvarelu u daljini,

na mjestu zvanom San.

Šetač pasa

Tama ne odvraća pogled.

Dah ljetne noći grije mi vrat.

Kapi kiše požuruju me kući.

Dom je daleko, a kuće nije ni bilo.

Izgori žarulja na nebu...

Vrisak u daljini bježi..

Potrčim prema njemu.

Starac leži na cesti.

Vrisak nije daleko stigao,

i dalje grli starca.

Komarci čekaju novu žarulju.

Svjetlost se spusti s neba,

i poljubi me,

i eksplodira...

Još sam tu.

Svjetla Tokija

(čitaj zatvorenim očima)

Ovo je grad na kraju Ceste.

Moje su misli konačno samo moje.

Boje su osvojile nebo,

ali nisu došle dalje od mene.

Više nije teško gledati.

Svjetla Tokija

U noći,

putokazi prema šarenom.

Noć u krizi.

Više se ne prepoznaje.

Svjetla u noći...

Na paleti sa suzama...

Eksplozija šarenog...

Vrijeme.

Konačno je odustalo.

A ja sam....

Na odvikavanju.

Od vremena.

Svjetla Tokija.

Zlatna dolina,

otok u oceanu,

pjesma bez riječi.

Ako ikada umrem,

nemoj plakati,

jer nikada me nije ni bilo.

Ako ikada umrem,

izmisli novu boju,

nazovi je po meni.

Vigor Vukotić (Zagreb, 1991) pjesnik nagrađivan na Goranovu proljeću za mlade pjesnike, iako, dakle, izrazito mlad, intenzivno osjeća svoju lirsku osobnost, ali nekako u odsutnosti. Smještajući je strateški na taj način on se udaljava od sebe kao pjesnik koji svijet promatra iz daljine – uvijek novo čudo komunikacije u stalnu izmicanju i promicanju. Vukotić pokušava biti etičan te će mjera svih stvari, po njemu, biti prihvaćanje svijeta koji on još ne shvaća u potpunosti. Od protagonista u svojoj pjesmi on se uživljeno pretapa u simbolično slikovit sastojak lirskoga smisla. Mladi pjesnik osobno i njegova nedvojbena nadarenost, svjesni su providnosti koja svime upravlja.

Sead Begović