Pod čizmom Velikog Brata

Pod čizmom Velikog Brata

Kad se prije nepunih pet godina na malim ekranima pojavio logotip RTL televizije, neupućenu se promatraču i pokojem nepopravljivu optimistu moglo učiniti da će novi program, s isprva vrlo atraktivnim vatrometom živih boja, brzih i moderno dizajniranih jingleova te raskošno kolorirane scenografije, uistinu u domaći televizijski eter unijeti osvježenje i određenu kvalitetu. Premda su na oprez i skepsu već tada upućivali mnogi zlokobni detalji, poput galerije tek priučenih voditelja koji su gdjekad imali ozbiljne govorne mane i čiji su jedini aduti bili mladost i atraktivan izgled, ili recimo poplave jeftinih trećerazrednih njemačkih i talijanskih serijala kojima se nevoljne gledatelje zabavlja i danas, u cjelini se ipak nije dalo naslutiti kakva nas programska i kulturološka katastrofa očekuje tijekom prve RTL-ove petoljetke. Za koji mjesec kada se svede račun poslovanja prvih pet godina postaje čiji se akronim danas čita kao Reality Televizija Luxembourg, šefovi hrvatskoga RTL-a neće imati razloga za otvaranje šampanjca. Ne samo stoga što im je tijekom posljednje dvije sezone propalo nekoliko velikih i skupo plaćenih projekata, poput Celebrity Big Brothera i serije Urota, te što je i regularni jesenski BB pratio prilično nizak postotak gledatelja, već ponajprije iz razloga što je RTL u procesu degradacije i srozavanja domaćega televizijskog prostora odigrao ključnu negativnu ulogu, prispodobivu onoj koju je u domaćem tisku imala pojava nerijetko besprizorna dnevnog tabloida 24 sata.

Big Brother, RTL Televizija

Neukus i zatupljivanje gledatelja

Dakako, pogrešno bi bilo zaključiti da je do posvemašnjega gubljenja kriterija, do hiperinflacije kiča i šunda, odnosno do potpune trivijalizacije televizijskih sadržaja došlo tek s pojavom komercijalnih TV-postaja, najprije Nove TV, a potom i notornoga RTL-a. Upravo suprotno, žarke boje i u početku razmjerno raskošna produkcija RTL-ovih sadržajno nepodnošljivo ispraznih celebrity-magazina i reality-showova, svih tih Big Brothera, Exkluziva i Exploziva, praćenih konkurentskim projektima poput Story Super Nova Music Talents, Survivora, Red Carpeta i Shpitze (zapažate zavidnu pismenost svih naslova i njihovu prožetost duhom hrvatskog jezika), bile su tek coup de grâce, završni pobjednički udarac neukusa i televizijskom slikom posredovanih niskih strasti u bespoštednu ratu s posljednjim ostacima nekadašnje Televizije Zagreb, kultivirane TV-zabave simbolizirane kultnim emisijama kao što su Kviskoteka, Mali noćni razgovori i Most generacija, odnosno nezaboravnim uredničkim i voditeljskim imenima Laze Goluže, Ivana Hetricha, Ive Štivičića, Olivera Mlakara, Helge Vlahović.

Rat s boljom TV-prošlošću i gledateljskim ukusom započet je već ranih devedesetih u okrilju tada monopolističke Hrvatske televizije, čijim je zabavnim programom gospodarila željezna lady Ksenija Urličić, idejna autorica navodno humorističnoga zabavno-glazbenog serijala Je l´me netko tražio, u kojem je ovdašnjim gledateljima podmetan zapadnjački surogat turbofolka iz susjedstva, te kreatorica Sedme noći, po uzoru na onodobne talijanske nedjeljne televizijske showove koncipirane parade taštine, ispraznosti i kiča zapakirane u primjereno raskošan produkcijski dizajn. Kad se danas osvrnemo, postaje jasno da je gospođa Urličić bila neosporno vješta u anticipiranju trendova populističke TV-zabave zasnovane na nekvalitetnoj glazbi, prizemnom humoru i vulgarnim dosjetkama, ma koliko spomenuta urednica naknadno pokušavala ušminkati svoje djelo i nastupala kao jedan od simbola televizijske bolje prošlosti.

Najezda svakovrsnih reality-showova kojoj svjedočimo posljednjih nekoliko sezona, od notornoga Big Brothera preko nove gledateljske uspješnice Farme do svih tih Barova, Fear Factora i Survivora te pseudorealityja Ne zaboravi stihove i Hrvatski top-model, najočitiji je argument u prilog tvrdnji o propadanju tuzemne televizijske kulture odnosno kultiviranoga TV-programa. Osim što je temeljito revidirao značenje orvelovske sintagme Veliki Brat, desetljećima istoznačnice za najcrnji totalitarizam, zastrašujuću kontrolu djela, ali i misli svakoga pojedinca, projekt Nizozemca Jana deMola, danas navodno jednog od najbogatijih građana zemlje tulipana, zacijelo je odlučan korak u, čini se nezaustavljivu, procesu medijskoga zatupljivanja svekolike javnosti.

Virenje u tuđu intimu

Tužna je okolnost što ta javnost pritom, poput psa s razvijenim pavlovljevskim refleksima, uglavnom veselo maše repom na najavu svake nove sezone Velikog Brata, spremna bez ostatka pokusati još jednu tromjesečnu porciju vulgarne televizijske zabave, koja nevoljnim sociolozima, psiholozima, pedagozima i inim analitičarima medijskih i kulturnih fenomena daje poraznu sliku o neobrazovanosti, ispraznim životima i nerijetko besmislenim egzistencijama tipičnih mladih građana Hrvatske. Oni su mahom ignoranti koje se, nabavkom hrane i izvršavanjem priglupih skupnih zadataka prividno forsirajući njihovo zajedništvo i kolektivni duh, istodobno prisiljava da u borbi za milijun kuna i komadić varljive i prebrzo hlapljive medijske slave više ili manje voljno prokazuju nedostatke i loše osobine svojih cimera. Uspijemo li zanemariti činjenicu da je Big Brother, baš kao i Farma Nove TV, scenaristički do posljednje sitnice osmišljen reality show iz kojega se redateljskim i montažerskim škarama pedantno odstranjuje svaka naznaka realnosti i možebitnog stvarnog života, tvrdnje organizatora da pravila slična onima iz montažnog zdanja u zagrebačkoj Dubravi ili na Tajlandu vrijede i u mojoj i vašoj svakodnevici zvuče kao osobiti cinizam, jer jasno daju do znanja da se u kući Velikog Brata najviše ustrajava upravo na najlošijim i najsumnjivijim stranama života. Beskrajni trač-razgovori i naklapanja o seksu te agresivno sugeriranje navodno liberalna duha i sklonosti promiskuitetu većine sudionika, spremnih pred kamerama slučajno otkriti neke dijelove tijela, gledateljsku pozornost i marketinške minute osiguravaju neprestanim nagoviještanjem da je nešto divlje u zraku i da je samo pitanje trenutka kad će dvoje manekenski građenih nesretnika završiti u krevetu. Želja za virenjem u tuđu intimu i iščekivanje neprekidno odgađana eksplicitnog spolnog čina, za koji je uostalom svakom jasno da se nikad neće dogoditi jer ugovorom jednostavno nije propisan, dovoljno govori o javnom moralu i licemjerju sredine ogrezle u korupciju, amoral i svakovrsni kriminal, sredine čiji potrošači utjehu za vlastitu čemernu egzistenciju i izostanak perspektive pronalaze u prekapanju po tuđim utrobama i prljavom rublju.

Nakon prošlogodišnje propasti Celebrity Big Brothera, u kojem su koncept TV-programa lišena suvisla sadržaja i izbor domaćih zvjezdica (starleta, stilista, propalih pjevača i profesionalnih supruga, dakle u većini slučajeva osoba važnih tek po svojoj nevažnosti) dovedeni do krajnjeg apsurda i besmisla, neoprezan netko mogao je brzopleto zaključiti da za ambicioznije gledatelje ipak još nije sve izgubljeno. Nažalost, bio je to ishitren i pogrešan zaključak. Jer, kad se već ponadamo da je dosegnuto dno u razgolićavanju intime nesretnika spremnih na svakovrsna poniženja i željnih komadića nestvarne i varljive medijske slave, čelnici i urednici komercijalnih televizija uvjerljivo nam demonstriraju da uvijek može još niže, dublje i gluplje.

Pornografizacija društva

Još niže u prezentaciji najvulgarnijih i najispraznijih sadržaja u udarnim večernjim terminima, još dublje u blato u kojem se za koji postotak gledateljske naklonosti i mrvicu marketinškog kolača do iznemoglosti bore hiperkomercijalne postaje, još gluplje u neumornu besmislenu pokušavanju. Pogodili ste, riječ je o Trenutku istine, licencijskom hrvatskom izdanju američkoga game-showa The Moment of Truth, koji pak korijene ima u izvorno kolumbijskom showu Nada más que la verdad (Ništa osim istine). Svakako, urednici i čelnici u konkretnom slučaju Nove TV, iako ne treba sumnjati da bi se u dlaku jednako ponio i RTL, gdje zacijelo čupaju kosu što se toga nisu prvi sjetili, za novu naplavinu programskoga smeća snose tek dio odgovornosti. Ostatak te pretpostavljene odgovornosti prema društvu, gledateljima, a napokon i samima sebi, snose sami gledatelji i oni jadnici koje neumoljiva Jasna Nanut zove natjecateljima. Gledatelji zato što čini se dosta visokim praćenjem tog formata (omiljeni termin Siniše Svilana) šefovima Nove TV daju za pravo kad tvrde da su pronašli programsku zlatnu žilu, a tzv. natjecateljima zbog toga što sudjelovanjem u showu i pristajanjem na najprizemnije razotkrivanje vlastite intime spremno gaze osobno dostojanstvo i dragovoljno postaju kunići u tragičnom televizijskom samoponižavanju.

Trenutak istine, TV Nova

Bijeg od anonimnosti

Važno je pojaviti se na televizijskom ekranu, jer ono čega nema na televiziji zapravo i ne postoji, misle u sebi i pravdaju se nevoljnici koji sjedaju u vrući stolac pred gospođu Nanut, uvjereni da će im možebitna zarada od nekoliko desetaka tisuća kuna kupiti bijeg od anonimnosti, neznatnosti i jada njihovih egzistencija. I ne mogu ih u tome razuvjeriti ni izrazito neugodna iskustva nekih sudionika koji su svoje istinite laži platili raspadom veze, svađama s rodbinom i gubitkom radnoga mjesta, baš kao ni zdvajanja sociologa zgroženih niskom razinom medijske kulture ni upozorenja Vijeća za elektroničke medije koje Novoj TV prijeti oduzimanjem koncesije zbog emitiranja djeci neprimjerenih sadržaja u udarnom večernjem terminu. Gardom stroge učiteljice koja nemilosrdno pikantnim pitanjima daleko preko ruba dobra ukusa rešeta svoje učenike, Jasna Nanut i njoj nadređeni samo se vrlo vješto koriste određenim dozama ekshibicionizma i poriva za virenje u tuđi tanjur ili krevet svejedno, osobina koje krase sve nas, no na čije nas obuzdavanje od najmanjih nogu uče obitelj, škola i ostali mehanizmi socijalne regulacije. U doba kad svakodnevno svjedočimo poplavi sve trivijalnijih sadržaja naših medija, TV-postaja podjednako kao i novinskih izdanja, bujici koja prijeti odnošenjem posljednjih ostataka medijske uljuđenosti i kultiviranosti, u vrijeme dakle kad se pred našim očima rapidno snižava razina medijske kulture općenito, raspirivanje najnižih nagona i strasti držim osobito opasnim. Kad jednom padnu sve brane neukusu, poraznoj vulgarnosti i nepodnošljivu šundu, bojim se da će povratak u kakve-takve ograde pristojnosti i obzira biti nemoguć. Usred posvemašnjega žutila, u za kulturu gotovo apokaliptično doba u kojem je moguće da književnom zvijezdom postane Nives Celzijus, a glazbenom Simona Gotovac, potpisivanje javnih peticija za očuvanje gledateljskoga digniteta doima se poput slabašna glasa vapijućeg u pustinji. Glasa nekoga tko je svjestan da je osuđen na konačni poraz, no pokušava što više odgoditi tragičnu sudbinu.

Josip Grozdanić