Odlazak u shopping-mall

Odlazak u shopping-mall

Plesni pokret potencira osobne priče izvođača koje su intonirane duhovito i zabavno

Prizor iz predstave Sale

Studio za suvremeni ples 45. godinu djelovanja odlučio je obilježiti koreografskom suradnjom s Ksenijom Zec. Njezine su predstave već niz godina usmjerene širenju područja plesnog izraza prema performativnom u najširem smislu, ali i prema dramskom. Tako se u svojim predstavama Ksenija Zec obično bavi intimnim preokupacijama, ali i nekim općim i vrlo intrigantnim temama. Prekoračivanje granica, postavljanje jednakosti između suvremenoga plesnog izraza, performativnog i glumačkog, osobina je i predstave Sale, premijerno izvedene u Histrionskom domu 14. veljače. Budući da se predstava bavi potrošačkom groznicom i obilaženjima trgovačkih centara, koji su mnogima u Hrvatskoj postali središta društvenoga života, za dan premijerne izvedbe prigodno je izabran Dan zaljubljenih. Upravo je Valentinovo još jedan u nizu marketinški izmišljenih dana i praznika koje je potrošački mentalitet doplavio i do hrvatskih obala.

Iako polazi od motiva »ponude, kupnje i potražnje«, koje želi »ironijski izvrnuti« u predstavi, Ksenija Zec bavi se mnogo intimnijim problemom samoprezentacije i prezentacije plesača u nastojanju da se svidi drugima. Na praznoj sceni okruženoj stolcima trojica prijatelja započinju neverbalnu komunikaciju. Glumac Jerko Marčić govori o njihovu prijateljstvu. Nakon sekvence o slojevitosti muškoga prijateljstva u kojem su (vjerojatno kao i u ženskom) dvojica par, a treći uvijek stvara probleme, glumac Jerko Marčić obraća se publici pitanjem »Tko je ova žena tamo? Kada je došla, je li došla kad smo mi onako skakali?« otvarajući time temeljnu preokupaciju koreografkinje koja se u različitim dramaturškim varijacijama (dramaturgija Saše Božića) provlači cijelom predstavom. Promatrati i biti promatran, ogledati se u izlozima trgovina, u pogledu slučajne prolaznice, prijateljice ili prijatelja s kojim smo otišli u kupnju. I taj partner u kupovanju više nije samo društvo, nego i potreba, jer bez drugih koji nas gledaju mi prestajemo postojati – kako u performativnom tako i u stvarnom, egzistencijalnom smislu. Plesni pokret osmišljen je tako da potencira osobne priče izvođača koje su intonirane duhovito i zabavno. Ironijski odmak koji svaki izvođač ima prema vlastitim potrošačkim opsesijama nastoji se prikazati u pozitivnom i dopadljivom kontekstu. Glazbeni ritmovi popularnih plesova (nedvojbena je ironizacija televizijskih plesnih emisija) kao da su smišljeni kako bi možebitnu provokativnost ili zamornost teme olakšali (glazba Damira Šimunovića). I uz sjajna, gipka, gibljiva i ni u jednom trenutku izvođački upitna Jerka Marčića, koji otvoreno, glumački, prilazi publici i plesnom izrazu pretvarajući ga u sebi primijenjen scenski pokret, uz zanimljiva Silvija Vovka te plesačice Dinu Ekštajn, Petru Hrašćanec Herceg, Anu Vnučec, koje suvereno prelaze granicu suvremenoga plesa prema performativnom i ponekad glumačkom izrazu, predstava Ksenije Zec ima i poneku slabu točku. A ona se ponajprije očituje u dramaturškom ulančavanju zapravo istovrsne dokumentarno-privatne građe u kojoj je poveznica između plesne dramaturgije i dramaturgije glumljena i izvedena dijela predstave ostala nemotivirana. Stoga se, prema kraju predstave, gledatelju čini da takvu ulančavanju prizora nikad neće doći kraj, a zbog njihove sličnosti nastaje zamor. S druge strane, zbog vedrine i ekstatičnosti pojedinih plesnih sekvenci, čini se da je koreografkinja u prvom redu nastojala iskoristiti plesni potencijal ansambla, u kojem su još i Branko Banković, Irene Dumbović, Bosiljka Vujović-Mažuran, Ana Mrak i Ivana Miletić-Piškor, te napraviti prvo dopadljivu, a tek onda umjetnički opravdanu predstavu. I, ako je to bila namjera, ona je u potpunosti uspjela te je Studio za suvremeni ples dobio zanimljivu i prikladnu predstavu za proslavu 45. obljetnice.

Uršula Slamnik