Obrisi stanja i perspektive razvoja

Obrisi stanja i perspektive razvoja

Tema o hrvatsko-srpskim odnosima, relativno česta u javnosti, iznimno je složena i višeslojna. Razlozi za to nisu samo postojanje mnogo aktera zainteresiranih i uključenih u hrvatsko-srpske odnose, nego i mnogobrojnih činitelja koji određuju narav tih odnosa – od onih iz starije povijesti, preko onih iz nedavne, pa do onih koji dolaze iz domena politike, gospodarstva, europskih integracija, interesa pojedinaca... No ono što vrijedi, kada je riječ o hrvatsko-srpskim odnosima, jest to da vojvođanski Hrvati ne samo što nisu često u prilici sudjelovati u raspravama o toj problematici nego se katkad previđaju u samim tim odnosima! Naime, dosadašnja je praksa pokazala da, od pitanja koja su od značenja za manjine u tim procesima, imamo snažnu prevagu srpskoga činitelja u Hrvatskoj, dok hrvatsko pitanje u Srbiji, to jest Vojvodini, postojano boravi na margini.

Pitanje suočavanja s prošlošću

i ovdašnji Hrvati

To se možda ponajbolje dade vidjeti na primjeru suočavanja s prošlošću, i to u onome dijelu koji je neposredno vezan za nedavnu povijest – tragična sudbina vojvođanskih Hrvata u tome se procesu zanemaruje! To je važno iz razloga što su Hrvati u Vojvodini jedina narodnosna skupina na teritoriju Vojvodine čiji su članovi bili objekti etnički motivirana nasilja u prvoj polovici devedesetih godina, što ostavlja brojne tragove na njihovu sadašnjicu. U to vrijeme ubijeno je najmanje petnaestero ljudi, zbog različitih je pritisaka – od bombi, prijetnji, stvaranja antihrvatske histerije... – između 35.000 i 40.000 ljudi moralo napustiti domove, što osobito vrijedi za Srijem, gdje su neka naselja danas gotovo etnički očišćena... Istina, cijeli kompleks pitanja suočavanja s prošlošću u Srbiji danas nije na dnevnom redu, ono ostaje na rubu interesa javnosti – dominiraju, naime, strategije ili ignoriranja toga pitanja ili pak poricanja zločina, a ako se o toj temi i govori u liberalnim krugovima, onda se, vjerojatno pod monopolom većih zločina koji su se dogodili na teritoriju Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili pak Kosova, činjenica da su zločini u kojima su oni bili žrtve redovito prešućuje.

S tim je povezana i odsutnost tematiziranja u javnosti sudbine izbjeglih Hrvata iz Vojvodine i pitanje njihova eventualnog povratka. Naime, sudbina onih Hrvata koji su ne svojom voljom iz Vojvodine morali otići, najčešće u Republiku Hrvatsku, nikada nije bila ozbiljna tema u Srbiji! Jedino je prije nekoliko godina Skupština AP Vojvodine izdala opću deklaraciju, prema kojoj su pozvani svi oni koji su trpjeli nasilje za vrijeme Miloševićeva režima te su morali otići da se vrate, to jest da dođu u svoje domove. No to nije pratila nikakva pozitivna mjera u smislu da su se stvarali programi za realiziranje u deklaraciji na taj način proklamiranih ciljevi.

Činitelji koji određuju aktualni položaj Hrvata

I aktualni društveni položaj Hrvata u Vojvodini je također problem koji se drži nekako skrajnuto, premda nisu zanemarivi njegovi negativni učinci u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa. Istina, to pitanje sastavni je dio cjelokupne manjinske problematike u Srbiji, koja također boravi na vrlo nisku mjestu političke agende današnje Srbije. Imamo prosto histeriju o nekim temama, gdje je na vrhu pitanje Kosova, drugo je Europska Unija ili eventualno odnosi s Rusijom povezano s energetikom, a pitanje pravnog uređenja, institucionalne izgradnje manjinskog segmenta, načina financiranja manjinskih prava, što je sve veoma nepovoljno i nedostatno, nije tema od velike važnosti donosiocima odluka u Srbiji. Dio vlasti stvorio je krivu predodžbu, prema kojoj je manjinsko pitanje u Srbiji riješeno samim donošenjem tzv. manjinskog zakona 2002, premda još ne postoji, primjerice, izgrađena manjinska politika koja bi radila na sveobuhvatnoj integraciji manjina.

U tom kontekstu, navedene slabosti utječu na mahom nepovoljan položaj svih manjinskih zajednica u Srbiji, uz dodatne specifičnosti kada su u pitanju Hrvati – oni su manjinom postali nakon raspada SFRJ, u toj državi putem institucija nisu mogli ostvarivati manjinska prava, bili su predmet etnički motivirana nasilja u doba raspada te države, svjedoci smo da postoji vrlo često i snažno rašireno antihrvatsko raspoloženje koje se gotovo nikada ne sankcionira, tragovi Miloševićeve manjinske politike za Hrvate, u dijelu stvaranja tzv. bunjevačke nacije, i dalje su itekako živi. Isto tako, javljaju se veliki problemi zbog slabe zastupljenosti Hrvata u tijelima državne uprave, njihove isključenosti iz financijskih centara moći, zatim sveučilišta, škola, policije... Naime, sve to stvara dodatne probleme kada se pokušavaju ostvarivati manjinska prava.

S druge strane, valja znati da Republika Hrvatska ima neusporedivo dosljedniju manjinsku politiku i tamošnja srpska zajednica nema tih vrsta problema. Ona, recimo, ima elemente konsocijacije – već drugi mandat zaredom u Hrvatskoj je na vlasti hrvatsko-srpska koalicija. Također, Srbija je država koja pokazuje veću senzitivnost za Srbe u rasejanju. Treba se samo prisjetiti da je prije nekoliko godina tadašnja srbijanska ministrica za dijasporu Milica Čubrilo bila tri dana, neposredno nakon preuzimanja dužnosti u Republici Hrvatskoj, kada je imala nekoliko susreta na vrlo visokim razinama s hrvatskim dužnosnicima, da je imala susrete i sa srpskom zajednicom, da je iznosila spram hrvatskih vlasti vrlo oštre primjedbe glede položaja srpske zajednice... Istodobno, Hrvati u Vojvodini nikada nisu bili predmetom takva interesa Republike Hrvatske. Naprotiv, ne tako davno bili smo svjedoci da je sudbina četrdesetak izgladnjelih lipicanaca bila predmet neviđene političke akcije, čak je i tadašnji hrvatski ministar poljoprivrede Petar Čobanković došao da to rješava. Tko se ne bi sjećao one izvanserijske gozbe – roštilj, tamburaši, ministri, lipicanci, blicevi, dopisnici, pravi medijski spektakl..., a Hrvati u Vojvodini i njihovi problemi ostali u dubokoj sjeni!

Preduvjeti za razvoj

Kada je riječ o perspektivama hrvatsko-srpskih odnosa, u čemu bi i Hrvati u Vojvodini trebali sudjelovati i imati relativno važnu ulogu, prvo ćemo istaknuti da ovdašnji Hrvati kao jedan od činitelja dobrosusjedskih odnosa između Hrvatske i Srbije ne smiju to biti samo na razini nekakvih deklaracija, a dosad je upravo deklarativnost bila njihovo snažno obilježje, nego mora postojati istinska politička volja nositelja moći da oni dobiju zbiljski pozitivnu atribuciju. Pri tome, to osobito vrijedi za nositelje političke moći u Srbiji. Oni naime niti su, zasad, dovoljno senzitivni, niti odveć kompetentni, niti spremni da hrvatskoj manjini daju mogućnosti da se ona konstitucionalno i organizacijski uspostavi, kako bi mogla ostvarivati svoja prava poradi zaštite i očuvanja svojega identiteta. Primjerice, suočavanje s prošlošću u Republici Srbiji mora završiti priznanjem da je bilo zločina i nad Hrvatima u Vojvodini, za koje netko mora onda i odgovarati, što će biti neka vrsta simboličkoga priznanja da su bili, u relativno dugu razdoblju, predmet politika koje su ostavile negativne posljedice, prije svega na pitanju povećanja straha, nespremnosti da se sudjeluje u javnosti ili da se prakticiraju manjinska prava...

Jasno, narav će hrvatsko-srpskih odnosa uveliko ovisiti i o poboljšanju položaja hrvatske manjine u Srbiji i srpske manjine u Hrvatskoj, a to će izravno ovisiti o daljem demokratskom razvoju tih država. U tom smislu, nadamo se da će proces demokratizacije napredovati i u Republici Srbiji, kojoj, čini se, trenutačno nedostaje političke volje da tranziciju dovede do kraja. Dodatno, u Srbiji mora doći i do odustajanja od aktivna podupiranja politike podjele Hrvata, odnosno radikalna prekida potpore odvajanju Bunjevaca. I, na koncu, manjine će morati i dalje biti sastavni, integralni, ravnopravni dio vanjskih politika matičnih država, dio politike koja mora imati trajne i sadržinski razvijene sastavnice, što sada u slučaju Republike Hrvatske gotovo uopće ne postoji. Naravno, manjinski položaj ne bi se smio nikako zlorabiti od strane matičnih država – slučaj velikoga broja hrvatskih Srba s početka devedesetih i više je nego loš primjer što upozorava!

Tomislav Žigmanov