Mogući prostor disanja

Mogući prostor disanja

Iztok Šostarec

U vremenima idejno-poetoloških praznina i opće umjetničke potrošenosti, kada nam od sama odjeka značenja moguće promašenosti pojma projekt a priori u mentalu pada mrak, dobrodošla je svaka izložbena koncepcija bez intelektualne pretencioznosti i nedokučivih ponora misaonosti, ali ispunjena inteligentnom (auto)ironijom i nenametljivom, suptilnom duhovitošću. Naime, nije samo moja generacija povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara na ovim prostorima s vremenom razvila osjećaj precizne distinkcije između umjetničkih djela koja su stvorena kao velika i neupitna, i umjetničkih djela koja bez ikakve pretenzije za inim grandezzama i umjetničkim panteonima ulaze u naš obzor interesa i bivaju objektivno valorizirana. Na početku svake nove kalendarske godine, nakon naporne jesensko-zimske izložbene sezone zasićene brendiranim izložbama i djelima praktički već brendiranih, tobože, kvalitativno neupitnih autora, nedvojbeno godi susret s djelima i autorima koji skromno i sustavno rade neke vlastite male koncepcijske pomake.

Takva je upravo skupna izložba Zrak autora Eugena Borkovskog, novi projekt u nizu tematskih projekata grožnjanske galerije Fonticus, koji se vremenom s umjetnika tzv. grožnjanskog likovnog kruga proširio do selekcije međunarodnih autora. Nakon prethodnih izložbenih koncepcija s temom kovina i vode, Borkovsky je kao pozivnu temu ovogodišnje izložbene koncepcije umjetnicima ponudio inicijalni tekst o zraku kojim ih je pozvao na izložbu, i u kojemu je pojasnio vlastito doživljavanje zraka, između ostaloga, kao plinovita omotača Zemlje (atmosfere), vizualnoga fenomena i medija, ali i kao »medij života, sredstvo očišćenja, bezobličnosti« te metafore slobode. I sâm autor u predgovoru katalogu napominje kako se »raspon radova možda može odrediti dvjema labavim grupama: dosjetljivošću i poigravanjem zadanim elementom te u drugoj grupi, suptilnijim i promišljenijim radovima na temu«.

Zoltan Nagy

Vrlo široko i slobodno postavljena tematska koncepcija rezultirala je mnoštvom jednostavnih, ali iznimno intrigantnih autorskih varijanti u različitim medijima i materijalima, od skulpture, fotografije, slike, crteža, objekata i instalacija do plesnoga performansa koreografa Žaka Valente. Prilično je rijetko u nekoj koncepciji da umjetnici svih mogućih usmjerenja i senzibiliteta (Mirna Arsovska, Elvis Berton, Vedran Burul, Slađan Dragojević, Melita Falamić, Iva Gobić, Anne Hausner, Borivoje Jovanović, Jana Kunovska, Lovorka Lukani, Milan Marin, Slavica Marin, Zoltan Nagy, Marta Pavlinc, Tereza Pavlović, Krešimir Sokol, Iztok Šostarec, Nina Šperanda, Dorina Vlakančić, Roberta Weissman Nagy, Mirko Werner Fölkl) osmisle radove od kojih nijedan nije banalan, neduhovit, poetski isprazan, idejno besmislen, odnosno, svjesna reciklaža reciklažine reciklaže, ili nizanje već viđenih dosjetki. Naime, zapažamo kako se u nekim radovima citatno ponavljaju stanovite već prije zacrtane umjetničko-idejne prakse, no pojašnjenja koja su u katalogu pridodana svakom pojedinomu djelu ne ostavljaju prostor čitateljeve i promatračeve mašte neispunjenim! Ta rijetka uvjerljivost sva-koga pojedinog selektiranoga djela – čak i kada nam po senzibilitetu ili koncepciji nije u potpunosti blisko – donosi priličan kredibilitet Borkovskom kao autoru koncepcije.

Nina Šperanda

Još jedna neobična dimenzija funkcionalnosti obilježava koncepciju Zraka: svi su radovi kao po nekom čudnom pravilu izvedeni od iznimno ili prilično jeftinog materijala (čak i nađenih objekata / objets trouvés), a da nije narušena inventivnost ideje ili sâm estetski izgled radova. Skromnost ovdje ne proizvodi idejno siromaštvo, niti umanjuje iznimno pregledan i efektno osmišljen postav tako žanrovski heterogene izložbene koncepcije (Zrinka Pillauer Marić i Eugen Borkovsky). U svakom slučaju, neobična izložba u najboljem značenju tog pojma; u vremenima kada je mnogim umjetnicima nedostatak raskošne financijske konstrukcije tek prazan i proziran alibi za vlastitu kreativnu nemoć.

Iva Körbler