Manifestacija (ne)moći ili Buljanovo poimanje fizičkog teatra

Manifestacija (ne)moći ili Buljanovo poimanje fizičkog teatra

Prizor iz predstave Macbeth after Shakespeare

U granicama kazališnoga puritanizma bilo koja postava Shakespearea koja odstupa od tradicijski i povijesno omeđenih načina uprizorivanja po svojoj je naravi blasfemična. Čitanje Shakespeareovih djela na redukcionističko-pesimističan način kakav je sedamdesetih godina prošloga stoljeća ponudio njemački dramatičar Heiner Müller omogućuje sasvim drukčije postavljanje Shakespeareova moćna i povremeno magijskoga predloška. Müller je u suvremenoj njemačkoj dramskoj književnosti autoritet koji se po snazi i veličini uspoređuje jedino s onim Bertolta Brechta. Njegovo dramaturško čitanje Macbeth after Shakespeare iz 1971. po kojem je Ivica Buljan postavio svoju predstavu (premijerno izvedenu u Zagrebačkom kazalištu mladih 3. veljače) 1974. izazvalo je velik skandal u njemačkoj kazališnoj kritici. Optužbe za pesimizam, lišavanje Shakespeareova Macbetha mistične i mitske dimenzije te uvlačenje barda svjetske književnosti u paralele s tada suvremenim svjetskim pokoljima, pornografskom industrijom europskoga liberalnog kapitalizma i ostalim „slobodama“ suvremenog europskog društva samo su neke od optužbi koje je izrekla istočnonjemačka kritika za Müllerovo smjelo i hrabro čitanje Macbetha. Mülleru je zamjerano da je uspio modificirati izvornik upravo na onaj način na koji je on to želio. A time njegov Macbeth progovara o krugu bezrazložna nasilja i krvoprolića koje samo sebi postaje svrhom i koje samo sebe oplođuje i održava na životu. Izmaknuvši karakterima sudbinsku predodređenost, Müller ih razotkriva kao krvoločne silnike među kojima nema nikakve razlike. Macbeth je izjednačen s Duncanom, a sve moralne vrijednosti devalvirale su u međusobnim pokoljima. Najjači je silnik onaj koji svoje protivnike uspijeva poklati prvi.

U kontekstu takva mogućeg čitanja i u Müllerov predložak već upisana smjela i bespoštedna obračuna s klasičnim predloškom ne čudi da je redatelj Ivica Buljan (nakon što je već uprizorio njegove Medeja – materijal i Kvartet) posegnuo za ovim tekstom. I uprizorio ga na praznoj sceni, ispred željeznoga zastora, sa šest stolaca na sceni koji okružuju kvadrat sa zemljopisnim koordinatama. Deset izvođača u Buljanovoj varijanti Macbetha reducirano je na tijela u stalnom pokretu. Upravo je u tom pokretu najveći problem jer u pojedinim prizorima, dosljedno od početka do kraja predstave, Buljanova opsesija postaje i ostaje tijelo, i to ponajprije muško golo tijelo. Osam golih tijela muških izvođača (Marko Mandić, Jurij Drevenšek, Jose, Stipe Kostanić, Domen Valič, Anže Zevnik) tijekom predstave razlaže se i izlaže na razne načine. U prvoj sceni vidimo ih kao slavljenja vrijedna tijela vojnika i ratnika, čije sportsko nadmetanje ubrzo postaje scena gruba muškog, ali i homoseksualnog iživljavanja u zatvorenom svijetu vojarne shvaćene kao sportsko borilište. Lascivne igre pretvaraju se u spolno općenje koje izaziva osjećaj revoltiranosti i gnušanja. A taj se osjećaj tijekom predstave produbljuje u zgražanje i dosadu. Ista ta tijela postaju izmučena tijela seljaka koji su moćnicima tek meso za neprijateljska koplja, zatim su to tijela od kojih nastaje tron kralja Duncana, pa tijela vojskovođa kojima su žene svedene na tajni adut u političkoj borbi. I, naposljetku, ta su ista tijela pretvorena u bogalje koji prose uz vrata crkava, da bi na kraju napadala Macbetha kao glas savjesti i duhovi njegovih žrtava.

Prizor iz predstave

Žene su u predstavi reducirane na pojavu Lady Macbeth, koja je tek manifestacija istih silnica u ženskom liku. U Buljana ona je ostarjela, raskalašena, ambiciozna dvorska dama koja je u povlačenju noževa brža od muža i ne preza ni od čega ne bi li Macbeth ostvario svoje ambicije koje će nju dovesti do prijestolja. Lady Macbeth Milene Zupančić upravo je takva. Glumici Poloni Vetrih dopala je uloga Banqua. U Buljanovu konceptu sigurno postoji razlog zbog kojega je Banquo trebao biti žena. Banquo kao žena ne sudjeluje u orgijanju muškog ostatka ansambla. Njegovo je oružje razum i pravednost, on/ona može roditi djecu. Sve to daje naslutiti da je u početku rada na predstavi i bilo nekog sustava u promišljanju cjeline. No to se promišljanje izgubilo u isticanju nazora i estetike koje s Macbethom nema ničega zajedničkog. Estetika izlaganja nagih muških tijela, koliko god nekomu privlačna, ovdje je nepotrebna i pretjerana. Sukladno tomu, rezultat koji je publika imala prilike vidjeti, osim ekstremna veličanja muške snage te površne trivijalizacije većine problema koje Mac-beth nosi (bilo Shakespeareov, bilo u Müllerovoj interpretaciji) i osjećaja gađenja i ozlojeđenosti dijelovima predstave nije donio ništa što bi gledateljima omogućilo da predstavu pamte. Jedino po čemu je mogu pamtiti smrad je muškoga znoja koji se, nakon scene jedenja pečenke i ispijanja rakije koju prati narodnjačka glazba te hvatanja Mac-betha po gledalištu, s pozornice proširio čitavim gledalištem. Svi ti postupci već su viđeni u ranijim Buljanovim predstavama. A ti su postupci (izlaženje izvođača iz predstave, trčanje po gledalištu, paljenje svjetla, komunikacija s pločom za titlove) bili uobičajeni u, primjerice, Ostermeierovoj predstavi Shopping and Fucking. Vjerujem da bi svaka, pa i hrvatska publika, radije gledala izvornik nego Buljanovu interpretaciju.

Lidija Zozoli