Kvalitetna kombinatorika smijeha

Kvalitetna kombinatorika smijeha

Prva velika Ludensova produkcija kazalište je koje se ne mora stidjeti svoje namjere da zabavi, ali ne i pouči

Prizor iz predstave

Iako vole tvrditi suprotno, a neke od njih čak i u svojim imenima imaju riječi kao što su komedija i satira, domaće pozornice rijetko nude razloga za zdrav smijeh. Javlja se ponekad onaj drugi, za kojega bi bolje bilo da ga nema jer zamjenjuje iskreno čuđenje nad onim što se na tim pozornicama zbiva, ili pak najobičniju ljudsku sućut, kako za one na sceni tako i za publiku. Isključi li se nekoliko projekata Saše Anočića, i pokoji proplamsaj zdrava humora ili dobro izvedena gega kod ostalih domaćih kazališnih autora, smijeh od srca pojava je koju treba ako ne baš ljubiti onda barem cijeniti. Normanovska osvajanja proslavljenoga britanskog dramatičara Alana Ayckbourna takva je predstava – nepreuzetna, lagana i na koncu zaista zabavna.

Prva velika produkcija novoosnovana koprivničkog Teatra Ludens, kojem Dramsko kazalište Gavella pruža potporu s obzirom da mu je jedan od osnivača ujedno i član zagrebačkog ansambla Sven Šestak, zato jest uspjeh kakvih bi trebalo biti više ne samo u takozvanim regionalnim kazalištima. Ayckbourn jest prava prilika za relativno pametnu i potpuno neobaveznu zabavu, komediju koja čak ni ne pokušava biti nešto drugo nego vješto postavljenih nekoliko tipičnih prizora iz života koje na okupu drži autorova kombinatorika čak i prije nego mašta. Sir Alan u tome je jedan od najboljih i stoga njegovim tekstovima, osim korektna prijevoda kakav je ponudila Tanja Novak, ne treba ništa više od razigrana ansambla i režijskog oka spremna držati konce u rukama. Franka Perković Gamulin na taj je način zanatski uredna, a ono malo slobode koju si dopušta u ovakvim komercijalnijim projektima iskorištava racionalno i gotovo neprimjetno. Zato Normanovska osvajanja jesu kvalitetno kazalište koje se samo sebe, i svoje namjere da zabavi, ali ne i pouči, ne mora stidjeti.

Obiteljskokomedijski zaplet s tri para – jednim punopravnim s djecom i svim ostalim uobičajenim detaljima, drugim neobaveznim u kojem si supružnici ostavljaju dovoljno slobode da budu sve što jesu ili bi željeli biti i trećim koji se tek treba ostvariti – struktura je u kojoj bi većina vidjela mogućnost pretjerivanja. Da geg ne postane samu sebi svrha, a bivanje na sceni tek prilika za iživljavanje, pobrinuli su se, uz redateljicu, i izvođači. Čak i naslovna uloga, najgroteskniji i najskliskiji segment predstave, na kraju ipak nije tek vodvilj.

Petar Leventić Normana igra s posebnom tehničkom lakoćom, ali poprilično prazno, i tako možda i nenamjerno pogađa specifičnu kombinaciju pozerstva i iskrene zanesenosti »žigola zarobljena u tijelu patuljka«, oslobođena onoliko koliko mu okolina dopusti. Drugi, koji se svojim problemima bave jednako ozbiljno, ili neozbiljno, mogu mu konkurirati u bitno standardnijim zadaćama: Anita Matić-Delić kao predana, frustrirana i već na samu naznaku nereda histerična majka, Iva Visković kao tek naizgled superiorna karijeristica ili Jelena Hadži-Manev u simpatično nevještoj ulozi simpatično nevješte provincijske djevojke na putu da to i ostane. Muški dio ansambla varira nešto više, jer dok Leventić želi progutati scenu, i svaku žensku osobu na njoj, Igor Kovač uglavnom stoji po strani i to ne samo zato što ga je Ayckbourn tako zamislio. Ipak, apsolutni je vladar predstave Ozren Grabarić, čijim ulaskom oživi ne samo scena nego i gledalište, jer njegov nastup otkriva već zrela glumca za kojega su zadaće poput ove odavno tek priprema.

Normanovskim osvajanjima Teatar Ludens otvoren je kvalitetnom predstavom koja se bez podcjenjivanja publike služi svim trikovima zanata, pri čemu svaki pokušaj odmaka tretira i kao odmak od svoje forme i time priznaje žanrovske zadatosti i ograničenja. Kad bi to bila razina ispod koje se ne ide, domaće bi glumište imalo razloga ne samo za smijeh nego i za osmijeh.

Igor Ružić