Jedinstveni glazbenik našeg doba

Jedinstveni glazbenik našeg doba

Iznadprosječne glasovne sposobnosti McFerrinu daju moć iskrena vladanja glazbom i potpuna osvajanja slušateljstva

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog pružila je 21. veljače novi neuobičajeni gla-zbeni užitak i oduševljenje istinskim ljubiteljima glazbe. Izvedbe na koncertu vodio je Bobby McFerrin, medijski uglavnom (površno) najavljivan kao autor i pjevač američkog (i svjetskog) šlagera broj 1. iz 1988. – Don’t Worry, Be Happy. No Bobby McFerrin daleko je više od toga. Sve nazočne uvjerio je da provode večer uz jednog od najosebujnijih glazbenika našega doba, kojemu su opravdano pripisani epiteti poput najjedinstveniji a capella pjevač našeg doba.

Bobby McFerrin nastupio je u ulozi dirigenta i solista uz Orkestar Minhenskog radija. Osvojio je tu večer jedinstvenom muzikalnošću, spontanošću glazbeničkoga stvaralačkog čina, a ponajviše glasovnim umijećem kojim muzicira, osvaja i vlada u koncertnom prostoru sve vrijeme trajanja priredbe, a snažan dojam ostaje i nakon što se koncertna dvorana napusti.

Jedinstvenost glazbeničke umjetnosti Bobbyja Mc Ferrina uvjerava na najbolji način da je glazba najuniverzalnije umijeće komunikacije, ali i da ne treba podjele glazbe na vrste i podvrste (ozbiljna, klasična, jazz…). Jer Bobby McFerrin pokazuje da može uspješno ostvariti izniman doživljaj svake glazbe koje se lati. Tumači je glasom, i to ne samo standardnim pjevanjem nego sveobuhvatnom glasovnom interpretacijom jedinstvenih mogućnosti (u četiri oktave normalnog pjevanja i falsetnog vokaliziranja), ali jednako tako i dirigiranjem kojim predvodi svoj doživljaj glazbe koja se doima iskrenom i jednostavnom za izvedbu. Bobby McFerrin ima iznadprosječni glazbeni talent, a uz glazbu je odrastao (otac Robert bio je prvi afroamerički bariton u operi Metropolitan, majka Sara operna pjevačica i profesorica pjevanja; u kući McFerrin-Cooper uvijek se muziciralo i pjevalo raznim jezicima).

Sve stečeno osobno glazbeno bogatstvo mogao je pokazati na koncertu koji je priređen u ciklusu Lisinski subotom, a koji publiku zove na koncert tzv. ozbiljne glazbe. No da je na podiju bio samo glasovir ili koje drugo glazbalo s klavijaturama Bobby McFerrin mogao je oduševljavati i jazz-glazbenim izričajem, kojim je dosad zabilježio formalno najozbiljnije uspjehe (uz brojne ostvaraje filmske glazbe). Mogao je, jer spontano osvaja glazbom. Sâm, s orkestrom, ali i s publikom koju zna i može animirati da zajedno s njim pjeva, muzicira i sretna uživa u glazbi.

Bobby McFerrin vodio je kao dirigent koncertne izvedbe Orkestra. Na početku i na kraju, iskreno, čak opušteno, a na svoj način muzikalno stvaralački izazovno, uvertiru Figarovu piru, odnosno 40. simfoniju u g-molu, KV 550 Amadeusa Mozarta. Uz Mozartovu glazbu ravnao je, ali i muzicirao u dvama djelima Antonija Vivaldija. Zajedno s mladim izvrsnim švicarskim violončelistom Davidom Piaom izveo je glasom dionicu drugoga violončela u Koncertu u g-molu za dva violončela, gudače i basso continuo RV 531 te vokalizacijom udjel prve mandoline u stavku Andante majstorova Koncerta u G-duru za dvije mandoline, gudače i basso continuo (dionica druge mandoline prerađena za violončelo). U svakoj od tih izvedbi slušatelji su oduševljeni uživali. Ali ih je Bobby McFerrin ponajviše očarao na kraju prvoga dijela, kada je, ostavši sâm na pozornici, izvodio glasom (i ritmizirajući rukom o prsa) improvizacije u koje je uključivao kao suradnike (pjevače) i publiku (često na koncertima ulogu glasovnih suizvođača preuzimaju članovi orkestra s kojima nastupa).

Posebno ostaje u sjećanju način kojim McFerrin postiže suradnju slušatelja koji pjevaju ono što im zada. Jedan od priloga u takvim je prilikama znana Ave Maria. McFerrin glasom muzicira orguljski Bachov preludija, publika pjeva Gounodov dodatak Ave Maria. Zadivljuje lakoća kojom McFerrin zaokuplja slušatelje, kako ga pozorno slušaju, prate i odgovaraju njegovim uputama, sretni da mogu zajedno uživati u glazbi!

Miljenko Jelača