Istrani u Beogradu posjetili Mariju Crnobori

Istrani u Beogradu posjetili Mariju Crnobori

Rođena u Banjolama, nadomak Pule – k tomu još i 1918! – Marija Crnobori nedvojbeno je jedna od najdugovječnijih i najmarkantnijih glumica s nekadašnjih jugoslavenskih prostora. Ali i jedna od najvećih, ako ne i najveća, napisao je prošloga tjedna jedan beogradski dnevni list.

Prva profesionalna scena na koju je Marija Crnobori zakoračila bila je velika scena Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, na kojoj je nastupala, kao učenica Glumačke škole (još 1940. i 1941), a potom i kao članica Drame. Do odlaska u Rijeku, kamo je upućena (dekretom!) rujna 1946, kako bi sudjelovala u formiranju dramskog ansambla današnjega HNK Ivana pl. Zajca, igrala je u točno 27 predstava: sedam ih je potpisao Branko Gavella, četiri Tito Strozzi, po dvije Kalman Mesarić i Viktor Bek, jednu – Držićevu Tirenu – njezin budući suprug Marko Fotez...

Nakon samo jedne riječke sezone Bojan Stupica ju je pozvao u Beograd – u Jugoslovensko dramsko pozorište, koje je netom osnovao. Nastupila je već u prvim dvjema produkcijama novog kazališta, igrajući samozatajnu Francku u Cankarevu Kralju Betajnove i nesretnu Sonju Aleksandrovnu u Čehovljevu Ujaku Vanji.

S nekolicinom sanjara, predvođenih mužem Markom Fotezom, utemeljivala je jedan od najstarijih i najrespektabilnijih hrvatskih i europskih kazališnih festivala – Dubrovačke ljetne igre. Bila je prva Ofelija koja se popela na Lovrjenac. Poslije je, na različitim dubrovačkim i splitskim ljetnim scenama, bila Gertruda, Ifigenija, Antigona, Titanija, Fedra, Jokasta...

Još od školskih dana, Marija Crnobori govorila je čakavsku poeziju. I to čudesno: jednostavno, prisno i izravno – Stanislavski bi rekao: upravo iz emocionalnoga pamćenja svoga istarskog/istrijanskog zavičaja.

Početkom veljače njezin joj je zavičaj došao u pohode: tridesetak Istrana – među kojima su, uz narodne svirače i pjevače, te uz mnogobrojne novinare, bili i izaslanici svih razina vlasti, – uputilo se u Beograd kako bi svojoj Mariji poželjelo zdravlja. U prigodnu svečanost, koju su zajednički organizirali JDP, Istarska županija i Veleposlanstvo Republike Hrvatske, spontano su se uključili brojni beogradski kazalištarci i prijatelji.

Slavljenica, koja je posljednju predstavu odigrala 1983., na kraju je, sugestivna kao u najboljim vremenima, izgovorila dvije čakavske pjesme: Balotinu Kozu i Gervaisove Tri nonice.

Jelena Lužina