Gosponi i muži

U Kraljevu, ekspresionističko-simbolističkoj freski Miroslava Krleže koja se događa na sajmištu u noći ljetnog solsticija, u najkraćoj noći u godini, u Krležinoj inačici Ivanjske noći, dacar-poreznik, seljaku kaže: »Ja sam gospon, ti si muž, ti se meni klanjal buš!« Premijera Kraljeva izvedena je potkraj prošloga tjedna u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu pred gledalištem punim publike od koje je predstava primljena nezainteresirano i mlako, iako je itekako aktualna.

Pred gledateljem naime uskrsavaju problemi s početka 20. stoljeća, inače do danas stalne hrvatske teme: polarizacije različitih i suprotstavljenih mišljenja, ideologija i svjetonazora, naprednjaci kontra natražnjaka, avangarda protiv konzervatizma i tradicije, različito viđenje i doživljavanje stvarnosti, čemer i jad, bijeda i siromaštvo. No to fantazmagorično predočavanje kaljuže u kojoj Hrvatska i danas egzistira hrvatskoj publici, neosjetljivoj na groznu stvarnost koja će sutra biti još gora, nije dovoljno da se prene iz letargije u koju je svakodnevno gura naša politika koja nikomu ne dopušta da sumnja u njezinu opčinjenost Europskom Unijom, u kojoj ćemo čim postanemo članicom postati vječno sretni i zadovoljni, jer će kao Unija riješiti sve naše dvojbe i probleme.

Kad se bolje razmisli, uzrok ravnodušnosti publike jest politizacija cjelokupnog života, odnosno hrvatska politika koja, bez obzira na stranke, ne zna ništa do uvjeravati nas kako je samo Ona važan kotačić svjetske politike, koja s nama radi što hoće i koja je našim političkim gosponima prepustila da mužima pričaju bajke o sreći. Zato naši gosponi eleati (pristaše starogrčke filozofske škole koja je svijet smatrala nepromjenjivim, a pojave u njemu samo prividnima) žive kao da nas nema. Jer da nas vide, onda bi mužima pomogli da ne žive u letargiji, kao da su mrtvi.

No nisu takvi samo političari. Takva nam je većina tobože misleće elite: novinari, znanstvenici, književnici, povjesničari, umjetnici, crkveni velikodostojnici, akademici... Svi bi htjeli da im je Hrvatska demokratska, bogata, moralna, pobožna, časna, lijepa i svi se čude i zgražaju nad njezinom ružnoćom ili pak govore i pišu kako to nije njihova Hrvatska. Ponašaju se kao da je nisu stvarali i gradili, kao da je naplavina i kužna strvina koju će umjesto njih netko drugi očistiti i okupati. Svi čekaju da je EU umije, napudra i nacifra pa će doći na gotovo, na slavlje koje samo njih čeka.

Eto, nedavno je Stjepan Mesić, predsjednik te iste Hrvatske, izjavio kako je mislio da će u svojem drugom mandatu Hrvatsku uvesti u EU i da mu je sad žao što neće. Ne zna se je li mislio ozbiljno, pošto je to rekao u doba karnevala. No bez obzira na karneval Mesić je za Hrvatsku mogao učiniti znatno više da je više radio a manje govorio, često i nepotrebno, da mu je Hrvatska bila ispred obračuna s mrtvim Tuđmanom, da je narod umjesto vicevima častio istinom.

I premda je sve jasno i dalje se mnogi ipak pitaju – što je to što našoj eliti ne dopušta da reagira kako treba i kad je nužno? Prave se da odgovora ne znaju, iako su se ne jednom osvjedočili da naša elita reagira kada sve prođe, kada sve postane razvidno. To i ne čudi kad naši eleati ne mogu izgovoriti – kaljuža i blato u kojem se nalazimo posljedica je našeg podaničkog, sluganskog, trgovačkog mentaliteta, mi smo takvi jer nas više od budućnosti potomaka zanimaju apanaže, honorari, doušništvo, komplimenti i počasti svjetskih bezprizornika. Dok se toga ne odreknemo uvijek će postojati neki dacar koji će nam reći: Ja sam gospon, ti si muž, ti se meni klanjal buš!

Andrija Tunjić