E, moj Balkane

E, moj Balkane

»Balkane, Balkane, Balkane moj / budi mi silan/ i dobro mi stoj...«, pjevao je onaj naš rocker.

Balkan, brrrrr…

A tu je. I ostaje. I mi na njemu. I, osobito, on u nama.

Evo nas u NATO-u objema nogama, odosmo na Zapad, a evo nas i u EU jednom nogom; svršen pos’o, takorekuć. Kadli, ono, sa Zapada Bliskog – blokada. OK, ući ćemo mi, već. Ali i ostati gdje jesmo. Ostaju susjedi oko nas, balkanski.

Ča ćemo sad?

I ča je Balkan sutra?

Prigovaraju mi neki znanci, da zašto stalno bježim u Istru, da zašto se katkada ne pozabavim svehrvatskim temama. E pa, dogulilo mi sve to, pa da se onda okušam, kao autsajder, s Balkanom! Jer, u EU i NATO i mi ćemo, ali, majci, i drugi Balkanci, pa bih zato ovdje u nekoliko zapisa izložio neke definicije i redefincije, kao moguć temelj neizbježne sutrašnjice. Da ne bi bilo opet kao kada je Krleža pitao Crnjanskog, a što vi Srbijanci mislite o Hrvatima, odgovor je bio: »mislimo da vam jebemo majku!« I da ne bi bilo opet Krležina gašenja fenjera u balkanskoj krčmi, pa da vidimo ‘ko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga!

Ili tome, nama, nema lijeka; sa stotinama tisuća i Hrvata i Bošnjaka i Srba silom otišlih iz svojih zavičaja, pa možda sada oni opet čekaju ‘ko će čiju majku?

Smije se Veit Heinichen, Nijemac koji je došao u Trst kao nekad Rilke očaran mitom, kad mu velim kako za Milano Balkan počinje u Veneciji, s njezinim gottico fiorito, ossia gottico turco, arhitektonskim arabeskama i morlačkim zidarima i galijotima; da pak za Venecijance Balkan počinje u Trstu. Smiješ se, velim, pa znaš i to da za Beč Balkan počinje u Wiener Neustadtu. Ne, veli Veit, smijem se jer su meni govorili »Balkan ist nach Ulm«. Gdje je, dakle, Balkan, i što je Balkan?

Balkan je dakako na Balkanu, što pokazuje i dokazuje i dan današnji; surovo i sirovo.

Mrzim i ljubim Balkan, prezirem ga i divim mu se, da se razumijemo smjesta. Kao autentičan Mediteranac, kulturalno sam balkaniziran i strasno autobalkaniziran još u pokojnoj zemlji. Teškoto se zove teški makedonski pjev, napjev i ples spora ritma, azijske provenijencije, u kojem se plesači ogrljeni oko ramena sporo i teško moraju prigibati na jednoj nozi gotovo do tla, i istodobno jednako sporo i teško drugu nogu uzdizati u vis: teškoto sažima cijelu balkansku forma mentis. Dakako, nastalu na stratištima i grobištima, ovdje gdje se lako poseže za nožem.

Prije nekoliko godina, hrvatski nacionalni, paradržavni dnevnik za koji sam pisao odbio je objaviti moj zapis, u kojem razglabam balkanske teme. Razlog je bila posve nevina pričica, zapravo banalne metaforičnosti; zapisah tada da, teritorijalno, Balkanac nisam, jer se Balkan prostire istočno do rijeke Kupe, ali da je Balkan duboko u meni. Kako to? Pa, evo kako; sjedim u ličkoj gostionici kolovoza 2001. i krkam janjeću glavušu, a sjevernjački turisti ne usude se dignuti pogled sa svojih tanjura, zgranuti tim dvjema glavama u atavističkoj interakciji – janjećom, mrtvom, i mojom još kako-tako živom – koja pečenu glavu komada lalokama, na vučji način.

Malo finije sami smo rezali i jeli, rukama, neusporediv kraški pršut, i zalijevali ga prvorazrednim teranom, crnocrvenim kao krv iz vene, potkraj 2006. u Trstu, Borgo Theresiano i Ultima Thulae civilizacije, posljednjoj talijanskoj liniji obrane pred nama balkanskim barbarima, divljim Slavenima, ali – ujedno u Trstu – Balkanu Italije.

Uživali smo u bahatoj, intimnoj i nevino razuzdanoj privatnoj balkanskoj bakanaliji usred Trsta, Talijani, Slovenci i Hrvati nakon jedne kazališne premijere, dok je sa zvučnika u žestokim sinkopama dragačevskih truba treštao balkanturbofolksound, začinjen oralnim i koralnim refrenom koji prijeteći grme muški glasovi, refrenom sačinjenim od jedne jedine riječi, zapravo ruskoga prezimena, koje se rafalno repetira kao neki stravični novodobni Te Deum: »ka-laš-njikov, ka-la-šnjikov, ka-la-šnjikov!«

Balkan se sam pobrinuo za obnovu predrasuda i stereotipa o sebi; mitološka i mitomanska junačka hajdučka epika robinhudovske etike, s primjesama nacionaloslobodilačke borbe protiv strašnih Turaka-Seldžuka, zatim nacista i fašista i njihovih domaćih vojski, prerasla je u posljednjem desetljeću 20. stoljeća i drugoga milenija u large-scale zlotvorstvo, kada su potomci istih hajduka umjesto kubure dobili u šake kalašnjikov i VRB – višecijevni raketni bacač, izvorno nježna ženskog ruskog deminutiva katjuša, koja je kod Staljingrada zaustavila von Paulusa, kada su te Staljinove orgulje, kako su ih nazivali u Wehrmachtu zbog višezvučna huka, najavile savezničku pobjedu nad nacifašizmom. Od Vukovara do Dubrovnika, od Bihaća do Srebrenice, od Zadra do Osijeka, sada su rafali kalašnjikova i raketni plotuni VRB-a efikasno etnički čistili cijela sela, gradove, pokrajine; nakon čega su armbust-protutenkovski projektili etnobanditskih hajduka razarali trezore titovskih banaka, manje spretni trpali televizore i frižidere na kamione i traktore, i nakon toga očišćena polja zasijavali milijunima mina… A što ostane za kalašnjikovom, zoljom i veberom, to dokusure krmača i zvončići, a što pretekne, to ostane našoj provjerenoj kami: »evo mene i mojega noža / bit će danas proparanih koža«…

Milan Rakovac