Dogmatizmom neukusa na pitanje ukusa

Žao mi je da moram ulaziti u polemiku oko kipara svjetskog ugleda Dušana Džamonje, što mi nije bilo ni na kraj pameti.

Ali akademik Tonko Maroević, koji je nenadano očito postao i odvjetnikom Željke Čorak (?), na moj tekst Slava i otrov odgovara (ne znam da li u njezino ili svoje ime) u članku Dogmatizmom ukusa na pluralizam mišljenja, kao i Ive Šimat Banov u tekstu Jad jala ili jal jada u Vijencu od 12. veljače (br. 390), što me potaknulo na kratak odgovor.

Naravno da Željka Čorak i Ive Šimat Banov imaju svako pravo na svoju stručnu procjenu Džamonjina opusa (pa i onu najnegativniju), ali, ponavljam, ne u trenutku njegove smrti!

Bolje je šutjeti nego „objektivnom procjenom“ obrušiti se na kipara jer, kao što rekoh, i dobar ukus ima svoje mjesto i vrijeme. Reći da je »svojom dosjetkom u materijalu – čavlima i lancima ostvario koherentan svijet oblika« znači ustvrditi da je čitava povijest umjetnosti 20. stoljeća sa svakim prevratom ili inovacijom u slici, skulpturi ili arhitekturi dosjetka u materijalu. Ni Matisse, Mondrian, Picasso, Duchamp, Gropius, da ne nabrajam dalje tisuće umjetnika, inovatora i revolucionara, nisu valjda ništa drugo negoli dosjetničari!

Za tvrdnju Željke Čorak »osobno sam smatrala najboljim Džamonjinim djelom pokrov na grobu njegovih roditelja« odvjetnik Tonko Maroević kaže: »A pravo Željke Čorak da odabere rad koji preferira načelno je neporecivo, a što je taj rad upravo pogrebnog karaktera asocijativno se baš prikladno veže uz prigodu.«

I eto genijalne zamisli, kada god umre neki hrvatski kipar, valja vidjeti je li radio pokrov na grobu svojih roditelja jer je to u tom trenutku baš prikladno. Grob uz grob, što li, ne razumijem?

Uvijek sam tvrdila, prateći hrvatsku likovnu sce-nu, da su gori od većine suvremenih hrvatskih umjetni-ka narcisoida samo povjesničari umjetnosti i likovni kritičari! Poljuljao me doduše neukusni napad koji upravo traje na Zoltana Novaka, Matka Vekića i Nikolu Koydla, koje je jedan njihov kolega upravo prozvao »tamburaškim triom« na Venecijanskom bijenalu. Pa više ne znam jesu li zlobniji sami umjetnici ili struka? Teško pitanje.

Što se tiče tvrdnje da ja spoznaje o Džamonji temeljim na intervjuima s njim u Vjesniku (prigodom kojih mi je doista sâm tri puta citirao navedenu Arganovu misao da je »najveći simbolist našega vremena«), moram ipak reći i da sam ja kao bijedni novinarski crv čitala Argana, Reada, a pogotovo divne tekstove svoga pokojnog profesora Radovana Ivan-čevića i najveće hrvatske povjesničarke umjetno-sti – Vere Horvat Pintarić (gle, opet pišem najveće), kojoj sam imala sreću biti demonstratoricom tri godine. I Ivančevića i Veru Horvat Pintarić, baš kao i Džamonju, držim svjetskim autoritetima i u mojoj biblioteci imaju počasno mjesto. Što mogu. Očito nisam normalna.

Za Maroevićeve tvrdnje: »Stariji kolege jamačno su imali razloga i za svoje visoke ocjene i za eventualnu distanciranost u odnosu na umjetnikove prevelike društvene zahtjeve...« te »Tko iole poznaje problematiku Džamonjine donacije gradu Zagrebu, shvatit će kako se nije lako nositi s teretom obveza što ih ta donacija nameće onomu koji bi taj dar trebao prihvatiti...« kratko ću reći: za distanciranost doista nije bila prigoda, a teret obveza donacije i tako (s)nose političari pa bi se prvi put moglo desiti da politika bude milosnija prema Džamonjinoj ostavštini (obećana je realizacija muzeja) nego struka, što je paradoks moguć samo u Hrvatskoj!

Ne slažem se ni sa inače simpatičnim i marljivim Ivom Šimatom Banovom i njegovim procjenama Džamonjine »velike umjetnosti koja mu nije pokatkada bila dovoljnom. Što je ona imala s malim i privremenim moćima političara«, pita se Banov. Koliko je Džamonja politički bio vezan s moćnicima od Tita, Tuđmana do danas, svjedoči puka činjenica da je umro ne doživjevši (baš kao ni Murtić), da se njegova velika donacija udomi u kakvoj staroj restauriranoj zgradi kakve su odavna u Europi postale memorijalni muzeji vrijednih umjetničkih zbirki, a za što je trideset godina predlagao čak pet lokacija. A njegova »velika umjetnost imala je veze s malim moćima političara« samo u svrhu zaštite donacije, ništa drugo! No duboko cijenim što se Šimat Banov barem nije skrio u tuđe hlače, već je pisao u svoje ime.

Štovani akademik Tonko Maroević pita zašto je napisan i objavljen moj tekst u Vijencu, jer tko sam ja? Osim što ga slučajno privatno poznajem tridesetak godina, podsjetit ću ga da je bio članom peteročlanoga Vjesnikova žirija za likovnu nagradu Josip Račić prije nekoliko godina, kada je zajedno s jednom damom rezolutno odbio moj prijedlog da se među kandidate za nagradu uvrsti i Džamonjinu londonsku izložbu, rekavši »ne dolazi u obzir«.

A ako ne podnosi da se pisano obraćam »kasti nedodirljivih« u Vijencu, neka moj članak drži reakcijom anonimne čitateljice. I da zaključim: na ovu neželjenu storiju u kojoj se slomio štap samo na Dušanu Džamonji kojega sam branila jer on više ne može, možda nisam trebala reagirati jer mučne opaske dotičnika govore same za sebe. Kao dogmatizam neukusa na pitanje ukusa. Trebalo je čitati tek Igora Zidića u Vijencu, čiji se tekst o Džamonji zove Odbacimo destrukciju velikoga djela.

Marina Tenžera