Dirljiva priča o opaljenom Dalmošu

Dirljiva priča o opaljenom Dalmošu

Film koji ne pokazuje progresivno kretanje vjerna je slika Šimina unutrašnjega svijeta

Poznati pisac i pomorac Joža Horvat oplovio je mora i oceane, a o svojim je putovanjima napisao knjigu, brodski dnevnik Besa. U tom dnevniku piše o fascinaciji morem, koja nije nestala unatoč tomu što mu je more uzelo živote dvaju sinova. Objašnjenje te opčinjenosti krije se možda u antropološkom tumačenju kako je upravo morska voda materinski ponor, za brojne kulture arhetip silaska i povratka prvobitnim izvorima sreće. Oploviti Atlantik gotovo da je san svakoga dječaka, no malotko se usudi taj san ostvariti. Mladi jedriličar iz Tribunja Šime Stipaničev odlučio je u međunarodnoj regati krenuti iz Francuske na put preko Atlanika do Brazila. Riječ je o putu od oko osam tisuća kilometara. Sudionicima regate rečeno je da ne smiju komunicirati s kopnom. Šime je na plovidbu krenuo sam, s brodićem i s bocom maslinova ulja. Plovidbu je odlučio i snimati, a brodska kamera ubrzo se pretvara u njegova sugovornika. Šime se obraća kameri kao prijatelju, komunicira s njom, govori joj o vlastitim strahovima, nelagodama, radostima na putu koji traje dvadeset osam dana. Film Solo Tomislava Žaje i Davora Švaića sastoji se uglavnom od kadrova koje je snimio sam pomorac, no u filmu su iskorišteni i kadrovi koje potpisuje poznati fotograf Jasenko Rasol.

Šime Stipaničev

Šime se vrlo brzo izdvaja iz regate i veći dio puta plovi posve sam. No on nimalo ne mistificira plovidbu, nego posve opušteno, kao da je riječ o relaciji Split – Brač, šali se, govori neopterećeno o tjelesnim potrebama, spavanju, o čežnji. U njega je prisutan strah od potonuća, no to je istodobno izvor radosti. Ganutljivo je njegovo ponašanje prema ptici koja izgubljeno leti. Hrani je i tetoši. Šime se i pita, posebno kad dođe bura, što mu je trebalo krenuti na tako neizvjestan put, no ohrabruje se mišlju da čovjek mora slijediti svoje snove. Netko će se možda blago nasmijati Šiminoj prostodušnosti, ali to je nevažno. Cinici ionako samo žele u drugima ismijati ono što sami nemaju – vjeru u život i u čovjeka. Film zapravo žanrovski možemo odrediti kao videodnevnik. Gledatelji prate Šimin put, strukturiran prema danima. Zanimljivo je kako se Šime posve otvara gledajući u kameru, ne skriva svoje tijelo od nje, niti se trudi prikazati boljim ili uspješnijim. Film nije, kako bi se moglo očekivati, sastavljen od nekih dramatičnih kadrova. Ritmično se izmjenjuju bura i bonaca, što određuje kretanje broda i raspoloženje jedriličara. No, uglavnom, čini se kao da brod stoji na mjestu. Uostalom, u središtu redateljeva interesa nije bila akcija, ni morske vratolomije, nego male Šimine meditacije, razmišljanja o životu, moru, putovanjima. On se pita o svrsi putovanja i heraklitovski zaključuje da kretanja zapravo nema. Redatelji su sjajno naglasili ono što je odlično zabilježio Roland Barthes. Barthes ističe kako brod može biti simbol odlaska, ali on je ipak više znak zatvorenosti. Naklonost prema brodu naime uvijek znači i radost u potpunom zatvaranju. Voljeti brod, piše Barthes, znači prije svega voljeti nenadmašnu kuću, neprekidno zatvorenu. Romantičarski pjesnici (Lamartine, primjerice) ističu kako je brod kolijevka, majčinska kolijevka. Nimalo slučajno Šime se i ponaša kao dijete – govori kako ga »peče guza«, tepa samu sebi, uspavljuje se... Alquie ističe kako je voda vezana uz fluidnost želje te da se suprotstavlja svijetu čvrste materije i da podsjeća na svijet djetinjstva, gdje ne vladaju zakoni razuma što sputavaju.

Kadar iz filma Solo

Stoga je film koji ne pokazuje progresivno kretanje vjerna slika Šimina unutrašnjega svijeta. Šimi je njegov intimni svijet najvažniji, važniji od sama putovanja, koje postaje samo povod za razmišljanje. Možemo tu njegovu plovidbu i nazvati infantilnom, no Šime i ne skriva svoju djetinju narav. On je na kraju ipak ostvario svoj san. U doba kada glasnogovornici kapitalističkih kompanija govore kako je sramota raditi solo jer to pokazuje kako nismo timski igrači i kako smo bez osjećaja za Druge, u vrijeme kada se forsira besmisleni team building, Šime je pokazao da solo akcije itekako imaju smisla. Zato filmofili, umjesto trilera, blazirana ljubića ili neke božićne bajke koja još visi na kinorepertoarima, neka radije pođu pogledati topao i dirljiv film o jednom opaljenom Dalmošu. I neka ih u snježnom Zagrebu oplahne miris Atlantika i zvuk odlične impresionističke glazbe koju potpisuje Gordan Tudor.

Darija Žilić