Američki san

Nedavno smo u svim medijima pratili još jednu američku predsjedničku kampanju. Predsjednički kandidat – Barack Obama – kao sin bjelkinje i afričkoga crnca, bio je toliko drukčiji od svih prethodnih, pa je pojačani interes potaknuo i užurbaniji rad ionako vrlo zaposlenih »ustanova« – kladionica. Mnogi su izjavljivali kako se, eto, ostvario san mnogih američkih Crnaca, pa i onaj najznamenitiji, njihova ubijenog vođe Martina Luthera Kinga, dapače i više od sna – njegovo proroštvo da će baš u naše vrijeme na čelu SAD-a biti čovjek afroameričkoga podrijetla.

Mi poslijeratni, koji smo živjeli u raznim političkim stegama (s jednim uhom na Glasu Amerike i izvještajima Grge Zlatopera), Amerika je bila san. U naša tada krcata kina počeli su, nakon trudbeničkoga žurnala kao predigre, začudo brzo nakon Drugog svjetskog rata dolaziti (ipak propagandni) američki filmovi, u kojima smo gledali sretne i nasmijane obitelji u kućama tako drukčijima od naših sumornih socrealističkih zdanja, »slobodnu mladež« koja se hrpimice vozika u autima poput lađa, stanove s nekim čudnim kućanskim aparatima, npr. frižiderima, dotjeran svijet u večernjim odijelima i dugim haljinama, koji je toliko odudarao od bakandži i grubih vunenih sokni naše dojučerašnje svakidašnjice, od muške udarničke mode razdrljenih košulja bez kravata i šešira, jeftinih konfekcijskih odijela rađenih valjda u jednom jedinom modelu, jer su svi u njima izgledali poput klonova. Amerika se izvan kaubojsko-indijanske prašne sage Karla Maya i Zanea Greya činila šarenom, pjenušavom poput svoga zaštitnoga znaka (Coca-Cole) i rastezljivom poput kaugume (izrazi poput žvakaće, a pogotovo srpske žvake, kasnija su akvizicija). Potom su se 1960-ih i u samoj Americi začeli neki novi, još »slobodniji«, pokreti, potaknuti uz ostalo i »cestom kao metaforom« (Jacka Kerouaca), u kojima je i glazba imala svoj lavovski dio. Već je tada otpočela globalizacija, samo što je nismo bili svjesni. Tako je, uostalom, u svemu. Ne znaš kada je što počelo, samo si odjednom svjestan da je to već odavno tu. Kao stanovnici male zemlje »izvan željezne zavjese«, pokušavali smo uhvatiti bar nešto s pokosti toga, činilo se, slobodnoga svijeta. Raznim kanalima nastojali smo »držati korak« sa svijetom, koji nam je nevidljivo, ali zato vrlo čujno, otvarao Radio Luksemburg u sitnim noćnim satima preko radijskih prijamnika skrivenih pod poplunom. Iz te blještave slobodne Europe pokušavali smo nabaviti najnovije gramofonske ploče, slušali smo ih sjedeći u grupama po podu onih boljestojećih sretnika koji su imali barem češki Supraphonov gramofon, posuđivali smo te ploče u bliže i dalje susjedstvo poput knjiga u knjižnici. Moj je bratić Buco trampio novu bijelu (tada najmoderniju, najlonsku) košulju za raštimanu staru gitaru, »skidali« smo pjesme s ploča i radija, uštimavali harmonije po sluhu – i uz »slutnju Amerike« živjeli u staroj, vlažnoj i nekomfornoj kući u Tkalčićevoj ulici, zamišljajući uz toniku, kvartu i kvintu (jer sav se country-repertoar mogao pratiti tim akordima) da prašimo prema Istočnoj ili Zapadnoj obali (svejedno kojoj). Jednom ću i ja, vjerovala sam, onamo otputovati. No nisam nikada. Ta je slutnja bila valjda tako jaka da kasnije, kad za put »preko bare« ni novac nije bio zapreka, više za njega nisam imala volje. Radije sam ostala pri zamišljanju. A kritičnije sam gledala i filmove, taj američki izvozni proizvod br. 1, i počela uviđati sve više ružnoće – i u »ispranim« mozgovima (kojima Amerikanci inače i danas rado »časte« sve narode o kojima ne znaju ništa ili znaju stereotipno, što se svodi na isto), i u meni tada neshvatljivo površnom i manjkavom znanju, i u uvredljivo ružnoj arhitekturi sklepane američke provincije. Jedan moj kolega na fakultetu jednom je izrekao misao: sve što u Americi nešto vrijedi došlo je iz Europe. Slažem se.

Najranija podsjećanja na tu novu Obećanu zemlju, ako se izuzme Unrin žuti sir u konzervama (dobar, uostalom) i mlijeko u prahu (osjetila bih ga na kilometre) – američka pomoć sirotanima u svijetu – bila je zapravo »literarna«, no bolno stvarna. Bila je to indijanska vatra, potaknuta čitanjem već spomenutih autora. Ta vatra nije plamtjela, ali je dobrano pekla. Prakticirali smo je na rukama. Govorilo se »dati komu indijansku vatru«, a to je značilo nasuprotno zavrtanje i istezanje kože podlaktice kao da žmičeš rublje. Koža je nakon tog istezanja pekla poput vatre, no bilo je pitanje časti ne pisnuti i sve podnijeti s indijanskim mirom i dostojanstvom.

Druge sintagme koje u sebi imaju nešto američko zapravo se mogu podvesti pod zajednički nazivnik – to nije to (što piše). Naravno, neki od takvih izraza potječu iz rasadišta celuloidnih iluzija – filmske industrije. Američka noć mogla bi, recimo, biti neka posebna noć za sjećanje provedena u Americi. No američka noć naziv je iz francuske kinematografije, a odnosi se na scenu s ugođajem noći, ali koja je snimljena pod dnevnim svjetlom u eksterijeru (kroz filtar). Dakle, pravi lažnjak.

U Americi je bilo više zamašnih planova za oporavak gospodarstva ili npr. za izlazak iz teške krize, kakva je pogodila Ameriku (pa i svijet) 1929. godine. Stoga kad se kaže američki plan, čovjek bi (i u današnjoj svjetskoj ekonomskoj krizi) najprije pomislio na nešto takvo – na plan izlaska iz krize. No američki je plan i filmski termin, o kojem majstor kamere Enes Midžić (Govor oko kamere, 2006) piše: »Prostorna veličina kadra u kojem je kod ljudske figure donji rub kadra u visini koljena. Početkom 20. st. u studijskom je snimanju bio vrpcama ili kredom označen prostor kretanja glumca u odnosu na vidni kut kamere, kao i prednja crta (...) do koje se moglo doći, a da bi glumac ostao u području dubinske oštrine objektiva ...

Time je obično donji okvir kadra rezao glumce u visini potkoljenice. Taj su član u Americi nazivali francuski prednji plan.« Za divno čudo, kad je donji rub kadra bio u visini bedara, taj su plan pak u američkoj kinematografiji nazvali američki prednji plan, a u francuskoj samo američki plan (plan americain), što se zadržalo do danas. Midžić dalje objašnjava kako se u hrvatskoj kinematografiji 1960-ih pretpostavljalo da američki plan potječe iz vesterna, u kojem je donji rub kadra ispod opasača s revolverom. No čini se da je prijenosnik toga naziva u Hrvatsku bila ipak češka kinematografija, iz koje nam je plan americky namro danas uobičajeni američki plan.

Izraza s pridjevom američki ima u nas još. No američka glava ili amerikaner nisu obavijeni nikakvim (filmskim) velom niti ih prati neki nedosanjani san. To je sprava s pokretnim čeljustima za stezanje predmeta koji se obrađuju na tom alatnom stroju; možemo reći i stega ili škripac. A i zvučni amerikan ili (još zagonetniji) kabo može se izraziti običnom hrvatskom žuticom ili buhačem. To je, naime, grubo nebijeljeno pamučno platno u prirodnoj boji od kojeg se izrađivala posteljina, ali i šatori i vreće. Pranjem bi boja toga platna postajala bijela. Kako se lijepo vidi, čovjek s Amerikom, tom vodećom »izvoznicom demokracije« u svijetu, mora biti oprezan. Nikad ne znaš je li to što ti nudi zaista to – ili je pak nešto sasvim nepredvidljivo.

Nives Opačić