U Beogradu, deset godina nakon rata

U Beogradu, deset godina nakon rata

Pjesme

Među zavađenim narodima

Vremenska mapa izaziva vrtoglavicu:

Tri tisuće godina prije Krista,

u dolinama Eufrata i Tigrisa

nastajala je Mezopotamija, dom Gilgameša,

Uz Nil se nešto ranije gradio polis faraona,

gdje se iz ruina božanstava prirode

mukotrpno rodio monoteistički Bog.

Tisuću i šest stotina godina nakon toga

u oluji stoljeća, godina i dana uz rijeku Yangtze

formiralo se carstvo kitajsko, kog sačuva vojnik od terakote(O Heladi i Rimu, toj propasti harmonija

sve je već manje-više rekao Tacit)

Prije petstotina godina na ušću Miljacke u Bosnu

formirao se naš ponosni grad.

Na tom malom prostoru, nemirnom i oholom

U neko magleno jutro pred kraj drugog tisućljeća

zidali smo, moja nježna ljubavi, naš dom

na temeljima stihova što začinjahu se u burnom žamorukrvi, naš dom od opeka snova i stupova glazbe

Čije smo prozore zastirali dječjim smijehom

sve dok nismo opazili potoke krvi na ulicama.

Pred kerubinskim mačem napustili smo

kuću našu bez osvrtanja. Vratili smo se iz

tuđine u tuđinu. Eufrat i Tigris teku kao i

tri tisuće godina prije nazaretskog rođenja, Nil

u Mediteran lagano nosi prašinu mrtvih civilizacijasamo ti i ja skamenjeni stojimo u čekanju

tu, među zavađenim narodima, nijemo motreći

kako Bosna turobno vijuga, kako Miljacka sja.

Prašina

Und die das Dorf verlassen, wandern lang,

und viele sterben vielleicht unterwegs.

Rilke

Metem prašinu u stanu, gdje sam se vratio

nakon rata. Podovi će opet zablistati

Kratere na zidu prekriti kreč. Moja metla gura

hrpice prašine u kantu, kao što spoznaja

tjera krhotine svijeta u rupu zaborava.

Nisam siguran jesam li ikad stanovao ovdje

Ne poznajem stvari na koje se nataložio prah

Ni fotografije na zidu, na kojima

neka lica trepere optimizmom u ognjici milenija

sad zbunjena i stara pred okrutnom metlom

O ratu bolje pričaju mrtvi no preživjeli

Njihov glas dopire do nas iz sveprisutne

prašine, iz galaktičkih čestica, koje sklanjam

metlom ne baš energičnim zamasima

Dok podne pjeva veselo u surom zavičaju

Čistim stan od praha, od smeća uspomena

Da se bjelina opet ukaže u danu i u snu.

I Sarajevo ponovo zablista u svojoj nevinosti.

I nema više odlaska, jer izlaza nema

Jer koji odavde krenu, dugo putuju

I mnogi od njih već na putu mru.

Kroz Istru

Vozim se kroz Istru, pejzaže itačke

Vozim se s Vesnom, kao prije trideset godina

Kroz Hercegovinu. Zidine Motovuna

Postaju na tren ljubuške kule

A rijeka Mirna, rijeka

Tihaljina

Razgovaramo o Joyceu u Puli

Rilkeu u Devinu

Mjestima što su mamila pjesnike ali ih nisu držala

O tom kako nam je netko amputirao

Uspomene i kako su naši životi postali

Samo težina

I ponavljanje

Sve je ponavljanje

Pa i ova vožnja, kažem, i zapletem

Prste u njezinu kosu – Što misliš da se

Držimo našeg starog scenarija

Punog malih vragolija

Kako bismo na brižna i zamišljena lica

Barem na tren

Vratili grimasu radosti

Nemoguće, kaže ona

S tužnim smiješkom

Jer ono što si nekad

Najviše volio na meni

Sada je napola

Izgriženo rakom

Amputirano.

Svi moji prijatelji

Svi moji prijatelji nekamo žure

farbaju kosu, drugi put se žene,

Svi moji prijatelji nastoje pozabiti

kako zima gudi ledenim akordima.

Svi moji prijatelji nastoje ne misliti

na prošle dane i ispuniti nove igrama

Mladim ljubavima, što ih udaljuju

Od straha, sjećanja i sve bliže smrti.

Svi moji prijatelji pišu memoare

Jer njihove pjesme ugasle su, uvele

Jer misle da su bili svjedoci historije

pune noćne sveske bizarnim užasima.

Svi moji prijatelji pričaju avanture

Koje im se nikad nisu dogodile

Potajno grade kuće u bijelim oblacima

A znaju da su malo mrtvi, a da malo žive.

Eksponati u muzeju književnosti

Masivni radni stol od slavonske hrastovine

(premda su te pjesme napisane

većinom u uredu ili za kuhinjskim stolom)

Kolekcija naliv-pera, Mont-Blanc, Parker, Pelikan

(klasik je jedno dobio od poglavarstva za obljetnicu pisanja, i čuvao ga u ladici, inače se služio kemijskom)

Francuska kapa, što izvrsno skriva sjedine

Kožna aktovka, koja i nakon

godina još miriše na rakiju

Naočale rodenstock, čije je jedno staklo napuklo

Kravata, svilena, malo pokapana vinom

Lula od mahagonija, mada je pokojnik

pušio uglavnom »Kent«, ili jeftiniju »opatiju«

Nekoliko bilježnica s nejasnim

naslovima i nečitljivim bilješkama.

Nedovršen referat na temu koliko je

poezija proza a proza poezija

Potpisana peticija o pravima manjinskih grupa

desetak izdavačkih ugovora, avionske

karte za sajmove knjiga u

Frankfurtu i Zagrebu, hotelski račun Esplanade

s nepoznatim prezimenom

Razglednice iz Praga, Pariza, Strumice i Jasne PoljaneSlane na ime uvijek iste ženske osobe,

koje je precrtano, iz razumljivih razloga

Nekoliko prijava na međunarodne stipendije

i pisama izdavačima

u vezi s neisplaćenim honorarima

Dokumentacija o nagradama i diplomama,

potkrijepljena izblijedjelim novinskim isječcima

Pjesnikova tramvajska iskaznica s fotografijom iz automataDvije pisaće mašine, sivimaslinasta »biserica«

i metalik električna marke »Olivetti«

Entropija fotografija, precizna dokumentacija propadanjaKnjige, različita izdanja, prijevodi na strane

jezike kod nepoznatih izdavača ili ciklusi po časopisimaSkice dva nenapisana romana, bračni prizori

Dijagnoza teške bolesti i nalazi liječnika

Longplejka s pjesnikovim stihovima

Uglazbljenim od lokalnog rokera

Mala fonoteka tuge

Nigdje neobjavljenih rukopisa. Njih skriva

Osobno računalo s upropaštenim hard diskom

Koje je slano čak u Seattle u centralu Microsofta

Ali ni oni nisu uspjeli dešifrirati ništa

Od onog o čemu govore kliktavi stihovi i urnebesna fantazijaOnog što sad odiše formalinom i raspadanjem

Brđanski Nietzsche

Mirna tijela u alkoholu ko fetusi u formalinu

Treperavi obzor seksa u prozoru, košulji od svile

Sve što je izgubljeno zaplovi na tren u vinu

očajnome, što se lagano razlijeva kroz žile

Opustjele su ulice zima je i konobar drijema

Kršćani i muslimani bdiju svog boga čekajući

Brđanski Nietzsche im poručuje da boga nema

pa da se krene mreti ko kad se krene kući

Ja sanjam jednu crkvu bez boga, litanija i straha

U kojoj će pjesma, vatra, otopit zidove ledene

Koja će nas primit, zaštitit od đavoljega daha

I prizvati pod svod svoj duše čiste i zavedene

Sarajevo nas šiba nježnošću, miluje žestinom

Dok mana s neba pada na sokake, gdje se skriva

Druga kristalna crkva što blješti sva bjelinom

A zadnja lampa gasne i potom sumrak, tama biva.

Amoris nota

Tijelom o asfalt, licem o prašinu

Penisom o trnje

Suzom o kišu, prstom u oko

Mesom o željezo

Dušom o studen, trbuhom o nož

Jezikom o led

Čelom o kuršum, kostima o zimu

srcem o hrid

Nogom o kamen, jetrom o mjed

Glavom o zid

Čovjek u pedesetim korača kroz juli

Bio je pljusak i ulice su mokre

Mladi parovi držali su se za ruke ili gurali dječja kolicaŽene su šaputale najlonskim čarapama

pozdravljale opojnim parfemima

Da sam pjesnik svakoj bih mogao

napisati barem po jedan stih, pomišljao je

čovjek u pedesetim koračajući kroz juli

Ali samo jednoj, u snovima

ljubio sam nos, usta, trbuh, pičku, guzicu

Ona to ni ne sluti, uronjena u večernju omamu

Ona čita horoskop negdje na keju Rajne

Ona gleda popularnu televizijsku seriju

Možda lista Bibliju

Knjigu proroka Danijela

Il sluša vijesti o zločinima

iz Afganistana, Bosne, Iraka, Gruzije

Čovjek u pedesetim korača kroz juli

U prazniku elemenata on misli na svoje

propuštene mogućnosti. Haj-haj

zovu ga vrtne kavane, zovu ga zanosne sirene

on mora na sve stići, jer uskoro će fajront.

Mladi parovi drže se za ruke i guraju dječja kolica

Bio je pljusak i ulice su mokre

Persiflaža

Na jednoj književnoj večeri

tumačeći moju pjesmu izgovorio je riječ

persiflaža, u želji da pojasni

da je svaka pjesnička riječ neka zagonetka

i kako se o stihovima mora govoriti učeno

A ta pjesma govori o času kada N.-u

osavljam usred gužve na željezničkom kolodvoru

i kako mi maše tren-dva dok nestaje iza neprozirnogstakla, i kako ja, zapravo, već trenutak kasnije

žalim što nisam sačekao taj prokleti Intercity

da bih gledao njenu ruku na prozoru gdje mi maše dugo, dugo i lagano, sve dok se ne utopi u magličastom obzoru

Riječ persiflaža, prepisujem iz Klaića,

znači »duhovito ruganje, ismijavanje na fin način«

Razmišljam kako svoju pjesmu nisam ni dovršio

jer svaki rastanak ima eho nezavršenosti,

osjećaj da će se nekad sastaviti potrgano

Ali, ja slutim da N. više nikada neće doći

I da je to kraj

Da sam tad zadnji put u kratkom osvrtanju

vidio blagu ruku koja je milovala umorno čelo

prije no što je to tijelo nimfe sjelo u brzu kompozicijui zauvijek izronilo iz oceana moje samoće

I što, dovraga, sad s tom persiflažom

Kad je mol te melodije o rastanku

jedino šta je pisac

htio da kaže

Klobuk, Klokun

Marianne Martinez, čembalistica

Bečanka, španjolskog podrijetla

Bila je zaljubljena u mnogo starijeg Haydna

Koji je, kao i ona, da bi bio adelig

skrivao svoje (hrvatsko) podrijetlo

Imala je oči boje meda i kosu Celanove sulamke

Marianne

Ovo navodim jer sam bio na jednom koncertu

U Schönbrunnu, koji je bio posvećen

toj ženi, čija me glazba i nije baš mnogo

doticala. Njene grudi i bokovi, više no zvuci žica

bili su opsesija starom Josephu, jedno ljeto

A meni to ime budi spomen na jednu ženu

Što je podsjećala na The Feeling Begins

Petera Gabriela

Bilo je davno ljubuško ljeto. Bili smo

anđeli. Tad mi se ukazivala Marianne

kao slika dalekog lijepog i nedostižnog svijeta

Čije su noge pjevale najljepše note violinske

Čije su grudi zlatom blještale u mojim stihovima

I mislio sam da će moj život poprimiti

sasvim drugi tok. Al nije htjela.

Marianne, Marianne, Marianne

Pomišljam na te u svim suterenima svijeta

Dann zuckt dir ein Blitz um den Mund –

jene Schlucht mit den Resten der Geige.

Mit schneeigen Zähnen führt einer den Bogen:

O schöner tönte das Schilf!

Jesen je u Klobuku, vjetar povija šaš.

O pusti sprud udara val.

Varijacije na Šimića, I

Naša ljubav čedo je našeg straha

i što je strah veći naša vezanost je veća

Naš strah hrani našu ljubav

Strah od tuđine

Strah od svijeta

Strah od smrti

Strah raste. Mi se bojimo svega

Hoćemo li se

na koncu bojati jedno drugog?

Mi vjerujemo da ćemo jednom

svladati naš strah

A onda će umrijeti naša ljubav.

A kad umre naša ljubav,

onda će prestati naš život.

* * *

U našem rječniku riječ volim te

Znači spasi me od progonstva

Riječ sloboda

znači mali cvijet koji nikad neće

biti darovan nama

Riječ sreća

Spasi me od okrutne smrti

Riječ budućnost

Spasi me od mračnog zaborava

* * *

Sve što je božansko trenutno je

Vječnost je izmišljotina đavola

Ljubav je časovita i prolazna

Mržnja je vječna

Sve je na svijetu vječno

Samo je ljubav prolazna

Mi boga otkrivamo u poljupcu

smiješku, pogledu, dodiru

Pa ih onda ponovno pronalazimo u sjećanjima

kako bismo dozvali izgubljenog boga

i lakše podnijeli

mutnu rijeku godina

Mi hranimo našu ljubav našom krvi

Moja kafana

Moja je kafana prazna. Jedna oronula kuća

Na kraju sela, s prozorom u mjesečinu

Tu sâm nalijevam čaše i pijem do svanuća

I prizivam drage, odsutne, u samotničkom vinu.

I najednom začujem glasove, bas i harmoniku

Sve što je duša mogla, a nije znala (ni smjela)

sada se riječ po riječ slaže u tmurnu kroniku

I ljubav završava prije no što je i započela.

Moja je kafana prazna. Tek ubogi stol i stolica

Gdje je sjedio nekad bezbrižni kočijaš beskraja

Što je puštao zmajeve i tjerao dječja kolica

U radost i u visinu, u obzor gdje se spaja

Moja duša s plavetnilom, srce sa zavičajem.

Ljudsko je zlo veliko i sveobuhvatno, malo

Je ptiče ljubavi i drhtavo. A sve od sebe dajem

Da sačuvam neuhvatljivo, jedino preostalo.

Moja je kafana prazna. Duh lavande i šuma

Tamjan su duši onih što smijeh im je prerezan.

Oni se smiju nad labirintom i prahom mog drumaJer ne razumiju strah, ni razlog da bude se oprezan.Kako ću ti prepoznati lice u tom rajskom obilju

Što leži na rubu ubogoga hercegovačkog sela?

Htio bih te voljeti u vinogradu, u medu, u divljem biljuAl ljubav završava prije no što je i započela.

Sarajevo, 22. srpnja 2008.

U Beogradu, deset godina nakon rata

Ista slika u ramu hotelskog prozora

Užurbani poslovni ljudi, gradski zgubidani

Ozelenjela stabla, koja prvi put primjećuješ

Miris rijeke diže se sokakom poput dima

Mlade žene koje te ranjavaju ljepotom.

Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutni

stranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinu

Odakle su jurodivi spremali paklene odrede

Gdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganske

violine, uz šutnju i nezainteresiranost onih

Što su te nekad zvali bratom pjesnikom.

Dunav je ovdje mirniji nego na Kagranu

Gdje si šetao deset godina uzvodno, užasnut

Sad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljen

Kao čovjek kome su kirurškim putem

odstranili sposobnost da se čudi i da uživa

u svijetu, koji ga još mami na grijeh.

Dunav što razdvaja bratske narode, Donau

U antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicu

Crnjanskog, iz koje munja osvijetli tvoju

nekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog:

Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara.

Naš bog je krv.Srpanj, 2007.

Nitko

»Jesi li ti naš?« pitao me pijani Kiklop,

Usmjerivši prema meni svoje krvavo oko

»Jesi li sa našim narodom ili si protiv?«

Ja sam se nešto vadio na Trakla.

»Jesi li, pičko, Turčin

ili Hrvat,

koje ti je ime?«

»Ja se zovem Odysseus što znači kralj Itake

gospodar lutanja, melankolije i poraza«,

rekao sam.

»Oudeis?«, upitao je on

»Da«, odgovorio sam, »točno tako«.

Ja se zovem Nitko«.

Korčula

Đuri Tadiću

Vjerovao sam da ću zadnje godine života

provesti na Korčuli

U dugim šetnjama pokraj vinograda

Ili satima gledajući kako valovi oplakuju stijene

iznad kojih se kao duše u limbu skupljaju

sjene potopljenih mornara

Ili za bonaca kad spajaju se nebo i more u plavoj crtipripremati se za lijet bez povratka

Mislio sam kupiti kakvo potkrovlje,

ili kamenu kućicu

Ali sam osiromašio u ratu

A i domaće stanovništvo je

postalo nepovjerljivo prema pridošlicama

Iako pripadam njihovoj vjeri

doživjeli bi me kao uljeza

Kao beskrupuloznog Hercegovca

kavgadžiju i Turčina

Koji je došao tu da im opljačka zemlju

Otme životni prostor

Pod firmom priče o nekakvoj vječnosti mora

i potrage za lanjskim snjegovima

davno ugaslim plovidbama.

Auferstanden aus Ruinen

Na buvljoj tržnici

Mauerpark u Berlinu

Kupio sam singlicu

sa himnom DDR-a

Uskrsla iz ruševina.

Kad sam pjesmu zavrtio

na svom starom gramofonu

Zvučala je nekako poznato,

Čak sam je spontano počeo i prevoditi

»Domovino, uskrsla iz ruševina,

da nijedna majka više

za sinom ne plače«.

To je moja himna, pomislio sam.

Jer se njezina država raspala

Jer su skršeni njeni jarboli,

Jer su utihle njene parade

Jer su poderane njene zastave.

Jer malo koga na svijetu osim mene

pjesnika poražene zemlje

Potonula zavičaja

uzbuđuju njene poruke

diraju njezini akordi

Uskrsla iz ruševina

I potonula u svanuću

Uskrsla iz ruševina

I potonula u sjećanju

Uskrsla iz ruševina

I potonula u zaboravu.

Hektorov hrast

Parvi dan:

Čitali smo pjesme u Tvrdalju

Iznad ribnjaka, prošloga ljeta

Ribe su šutjele na naše riječi

Turisti bljeskali kamerama

Iz zemlje su nicali stihovi

o umirućem koji preklinje brata ubojicu

da kaže njihovoj majci kako je ostao

u tujoj zemlji iz koje se on ne može

od milinja odiliti.

Drugi dan:

Drugi dan sjedosmo u vinariju

U Svirču, pismo vino Hectorovich

Što ga je napravio Andro, gledamo

Kroz kolonade izmaglicu ljetnog

Kao sudnjega dana

Bog će prema nama biti milostiv

Jer mala je razlika između ljubiti i

ubijati. Nut, reče, kako je bašćina lipa saj!

Nut oni lipi sad, nut tarsja onoga.

Najgore od sveg je stablo spoznaje

Treti dan:

Plovili smo prema uvali Lozna

Mlađi su pili i pjevali

Stariji samo pili, trećega dana

I gledali melankolično niz pučinu

Mladi kroz durbin

Gole kupačice na stijenama

Ča večer lovismo po moru sviteći

Za nestvu dilismo gdi može doteći

Petre, na tvome šumornome stablu

Samo sam žut, treparav list

Rapsod tragične strane borbe za opstanak

Primivši 2007. Goranov vijenac, Mili Stojiću na hrvatskoj je književnoj pozornici poručeno da se njegovo poetsko iskustvo može s lakoćom preslikati i uklopiti u varijantne modele suvremene hrvatske poezije te će on odsad definitivno putovati dvosmjernom cestom na relaciji Bosna i Hercegovina – Hrvatska. Naravno da mu je najdraže vraćanje na racionalno konstruirana semantičko sadržajna polja hercegovačke zavičajnosti, što je uzrokovano i posljednjim nesmiljenim ratom, a Stojić je od onih koji je zastrašen budućnošću i beskućništvom bio posebno pogođen. Pjesme iz prvoga razdoblja odmiču se od sarajevske estradne škole te vrve pojmovnom nestalnošću i lutajućim subjektom koji još uzmiče ukrasima ljudske opstojnosti.

U novim pjesmama on širi značaj zavičajnog geo-grafema, ali i europsko-svjetskih toponima i to kulturološko-povijesne evokacije, uglavnom spretno i lijepo, odnosno suvislo upotrijebljene. Riječ je o pjesniku koji se kreće svijetom ukazujući na društveni stratum i sudbinu bosanskohercegovačkog lokaliteta. Osjećajno misaona stanja njegovih pjesama, u kojima se prepoznaju i egzistencijalne spoznaje, obavijena su zaleđem rata, razdobljem agresije i neprestanim političkim raspravama i uzbuđenjima, a takva stanja ne trpe dekor, već se odmah jezično čvrsto usidre u referentima. Stoga Stojić prati ritam razgovorne komunikacije te će njegova poetska deskripcija (tipološki i evokacijski) biti slična matricama mladoga i najmlađeg hrvatskog pjesništva. Njegova privlačna snaga je u sličnoj besjedovnosti i onda kada se referira na svjetsku literaturu, a i onda kada male beznačajne stvari zna prevesti u veliki događaj. Na taj način on stvari konsolidira i kontrolira, a nama otkriva paralelni svijet. Za Stojića život nije neprikaziv te je on pomalo i rapsod koji nam priča uglavnom tragičnu stranu borbe za opstanak. Pjesnik svijet promatra nakon masovnih deportacija i koncentracijskih logora iz migracijske, prognaničke i socijalno nezavidne pozicije, uglavnom bosanskih Hrvata i Bošnjaka, ali i drugih nesretnika koje su drugi ratom poharali, neimaštinom filali i koje su iznevjerili moćni, agresivni i bogati grabežljivci. Pogađa ga prolaznost i starost, a njegove su ljubavi uvehle, nimfe su mu ostarjele, a humci nikada neće doživjeti uskrsnuće. Ipak, izbjeglička i egzilantska nostalgija podsjeća nas da u jednom trenutku povijesti neki umišljeni redatelji života nisu mogli postati nosioci moralnosti i blagostanja te je stoga prevladala tjeskoba u prostranim božjim odajama.

Sead Begović

Bilješka o piscu

Mile Stojić rođen je 1955. u Dragićini (Bosna i Hercegovina). Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio je u Sarajevu od pisanja i uređivanja književnih publikacija. Nakon toga više od jednog desetljeća radio kao lektor na Slavističkom institutu Bečkog sveučilišta. Trenutačno je zaposlen kao urednik na Bosanskohercegovačkome radiju u Sarajevu.

Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanski, engleski, a pjesme uvrštene u sve relevantne antologije suvremene bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Objavio dvadesetak knjiga beletristike, te dvije antologije hrvatskog modernog pjesništva.

Dobitnik je nagrade Šimićevih susreta (1971), Slova Gorčina (1974); Pečata varoši sremskokarlovačke (1976), Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju prvu knjigu u Jugoslaviji (1978), Nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine (1980), Nagrade Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji (1988), Nagrade Izdavačke kuće Planjax za najbolju pjesnički knjigu u BiH (1999), Nagrade Buchpremie Austrijskog ministarstva kulture za jednu od deset najboljih knjiga objavljenih u Austriji 2000. godine, te Goranova vijenca za cjelokupni opus 2007. godine.