Tajna uspjeha Mire Gavrana

Tajna uspjeha Mire Gavrana

Knjiga za vrijeme u kojem je hrabrost reći da si normalan i sretan…

Na prvi pogled onomu tko od knjige eseja traži znanstvenu razinu, zaokruženost u sadržaju, jednoznačnost u žanru, nova knjiga Mire Gavrana Književnost i kazalište (Naklada Ljevak, 2008) učinit će se prilično zbrkana. Sadržajem knjiga govori o dvama umjetničkim područjima (i o kazalištu i o književnosti), iako nosi ime Mire Gavrana kao autora, više od pola knjige tekstovi su drugih ljudi, a žanrovski je raznolika, od Gavranovih autorskih zapisa preko novinskih razgovora do pogovora Gavranovim knjigama (s većom ili manjom pretenzijom znanstvenih eseja). Uvršteni su pogovori dramama od prve knjige Zatočenici (1984, Mladen Martić) do najnovije (Neočekivane komedije, 2008, Sanja Nikčević), uz Anu Lederer, Davora Špišića i Gordanu Muzaferija, dok su o prozi odabrani pogovori Julijane Matanović, Milovana Tatarina i Marinka Krmpotića.

No unatoč tomu knjiga ima i jedinstvenost i svoju svrhu postojanja, a njezino je objavljivanje vrijedan potez. Jedinstvenost je u temi, jer tema je svih tekstova Miro Gavran. Sam je Miro Gavran točno rekao u predgovoru komu je namijenjena: kao što je i sam želio čitati knjige o piscima čija je djela volio, složio je knjigu o sebi jer ima sve više gledatelja, čitatelja, novinara i studenata koji žele o njemu saznati više. To ne čudi jer riječ je o našem najizvođenijem dramatičaru, jednom od izvođenijih dramatičara u Europi, jedinom živom dramatičaru s festivalom posvećenim njegovim djelima izvan domovine (u Slovačkoj), piscu s brojnim objavljenim proznim djelima u zemlji i izvan nje…

No ova je knjiga mnogo više od priručnika za upoznavanje uspješna pisca. Koliko god dugo poznajem i autora i njegovo djelo, moram priznati da sam ostala zadivljena pročitavši sve te tekstove na jednom mjestu. Knjiga se odlično uklapa u ime ugledne biblioteke Naklade Ljevak – Razotkrivanja, jer razotkriva Gavrana i kao čovjeka – njegov svjetonazor, i kao pisca – njegovu poetiku. Zadivila me hrabrost tih stajališta jer u obama slučajevima Gavran ide protiv glavne struje.

Plivati protiv glavne struje

»Meni je kao piscu uvijek bila želja doprijeti do srca mojih gledatelja i čitatelja. Roman i predstava moraju nas nasmijati ili rasplakati – ako se to ne dogodi nije se dogodila ni umjetnost!«

Kao pisac (što se vidi u izabranim pogovorima) bio je hrabar javno slijediti svoju ljubav za priču, emociju, čak i u vremenima koja su proglašavala smrt priče (postdramsko kazalište) i zabranjivala emociju ili javno proglašavanje vlastite ljubavi prema glumcima, a kazališta kao mjesta ravnopravnih sudionika usred vladavine redateljskog teatra, koji najčešće samo iskorištava sve ostale sastavnice. Nije to bio lak izbor jer zbog njega dugo nije bio u službenoj glavnoj kazališnoj struji, postoji dnevni list koji ne bi objavio razgovor s njim ni da dobije Nobelovu nagradu, ali voljelo ga je kazalište. Nikada nije bio na listi najprodavanijih knjiga (iako su na njima bile knjige sa po desetak prodanih primjeraka), ali su ga voljeli čitatelji pa se njegovi romani tiskaju u nekoliko izdanja i postoje liste čekanja u knjižnicama. Što bi Gavran rekao, nije ni mogao ispasti iz mode jer nikada nije bio u modi.

Tko će kupovati knjige normalna čovjeka?

Ono što je u knjizi ipak najhrabrije razotkrivanje je vlastitoga života! U eri istresanja vlastitog prljavog rublja za samo mrvicu medijske pozornosti (od sadržaja ormara poznatih razvedenica do TV-emisije gdje ljudi iznose svoje tajne), on zna sačuvati svoju privatnost, a opet reći mnogo o sebi. Zato jer ne iznosi nebitne i neukusne privatnosti nego važna stajališta o životu koja doslovno živi. Zanimljivo je da su sva ta stajališta suprotna mitovima o tome kako književnik treba izgledati.

Miro Gavran usuđuje se ići protiv nametnute slike traumatizirana pisca, buntovna, izgubljena, rodno nedefinirana ili zbunjena, nesretna od malih nogu! On se ne plaši priznati da ima obitelj koju voli i da je sretan monogamist! O svom djetinjstvu govori kao o sretnom dobu, izvire iz toga toplog zapisa ljubav prema obitelji. Iako su mu roditelji bili seoski učitelji, skromni i pošteni ljudi, umjesto uobičajenih umjetničkih velikih pobuna protiv uskogrudnih roditelja, on je izrastao u skromna i poštena čovjeka! Kao i brat mu i sestra, koji su se također ostvarili i obiteljski i profesionalno.

Mene sve to fascinira jer znam kako je jak mehanizam pritiska, koji od pisca traži drukčiju sliku i ponašanje i kako je taj mehanizam vrlo okrutan prema onima koji se ne uklapaju! Tri velika američka biografska hit-romana J. T. LeRoya govorila su o životu nesretnoga mladića koji je u djetinjstvu bio zlostavljan, a poslije upao u pakao droge i muške prostitucije. No kad se otkrilo da je romane napisala sredovječna kućanica, nitko za njih/njega/nju više nije želio ni čuti. To govori o snazi mehanizma uspjeha, koji traži pisce s tragičnim pričama ili ih prisiljava na izmišljanje, jer navodno nitko ne želi kupovati knjige sretna čovjeka! Gavran dokazuje da to nije istina.

Mora li pisac biti pobunjenik protiv Boga ili stvara li se samo iz pobune i nesreće?

Da bi umjetnik bio dostojan visoke literature, još od romantičarske pobune, može ili izgubiti Boga, ili zanijekati Boga, ili se pobuniti protiv Boga. Dvadeseto stoljeće dovelo je to do vrhunca, a u takvu svijetu Miro Gavran izjavljuje da se svaki dan moli Bogu! Uz to je napisao biblijsku trilogiju (Judita, Ivan Krstitelj, Poncije Pilat) jer svako vrijeme treba, kako kaže Gavran, »ispočetka ispripovjediti biblijske priče jer su poticajne za oslikavanje naše suvremenosti.« U vrijeme kad se svaka afirmativna umjetnost (a osobito duhovne tematike!) smatra propagandom, on je uspio napisati afirmativnu, a opet umjetničku prozu s biblijskim temama.

U svijetu koji je izgradio mit da umjetnik može velika djela stvarati samo iz muke Miro Gavran ne stidi se reći da stvara iz radosti! Kako Gavran kaže: »Najsretniji sam kad sjedim za svojim radnim stolom i kada pišem (…) smatram srećom da je moj hobi iz mladosti postao moje zanimanje.« Stvara iz ljubavi jer radi ono što voli, i nikada mu nije bio problem prazan papir, nego brojne ideje koje mu se vrte po glavi i koje zapisuje u bilježnice za poslije…

Ne samo da radi protiv temeljnih mitova koji su nametnuti liku pisca nego i odbacuje poznate mehanizme kojima su mnogi postigli uspjeh. Iako u suvremenom književnom prostoru znamo pisce koji su postali poznati zahvaljujući političnom angažmanu s ove ili s one strane, a ponajviše napadajući onu drugu stranu, on nikada nije javno ogovarao kolege! Iako su neki pisci napravili karijeru vani na kritiziranju vlastite zemlje, on nikada nije krio ljubav prema vlastitom gradu (»Moja priča o Zagrebu je tipična priča o provincijalcu nekritički zaljubljenom u „veliki grad“«), kraju odakle je potekao (Slavoniji) ili svojoj zemlji (Hrvatskoj). Nema skandala vezana uz profesionalni život Mire Gavrana! A ipak ga igraju po svijetu! Znamo pisce koje su stvorili medijski ili neki drugi klanovi, ali kako sam Gavran kaže: »Ljudi koje su klanovi stvorili i održali u književnom životu nikada ne mogu saznati koliko njihovo djelo vrijedi samo po sebi.«

Skromnost je vrlina

Ono što je najzanimljivije jest da je unatoč svim uspjesima – bio i ostao skroman. Kad mu se spomenu uspjesi, kaže sretan sam »da se to ljudima svidjelo«. A dokazano se svidjelo više od šezdesetorici ljudi koji su ga preveli na tridesetak jezika, a od kojih polovicu nikada nije vidio! Gavran se ne boji priznati utjecaje i pomoć pri pisanju. Unutar mita o piscu priznaju se utjecaji nekih jako dalekih i jako mrtvih pjesnika, dok Miro Gavran na početku svake svoje drame ističe tko mu je pomagao oko dovršavanja posljednje verzije, dijalektalnoga profiliranja likova ili čak izbora naslova (Krešo Zidarić imenovao je komediju Muž moje žene).

Skroman je do te mjere da nije u ovakvu knjigu stavio ono što je on napravio za druge. Kao netko tko prati hrvatsko kazalište trideset godina, znam da je u tom vremenu Miro Gavran napravio najviše za razvoj hrvatske suvremene drame. U vremenu kad je dramsko pisanje (osobito domaće) bilo na niskim granama, kad su svi govorili da nema dobrih pisaca, on je, kao jedan od rijetkih afirmiranih pisaca u osamdesetima, pokrenuo Scenu suvremene hrvatske drame i pripadne biblioteke, a poslije časopis Plima. Budući da su ti projekti bili za mlade neafirmirane pisce, nije ni igrao ni objavljivao sebe, nego je to doista napravio za afirmaciju vlastite struke, a upravo tu su se afirmirali temeljni pisci kasnijega desetljeća. Godinama je, i to u vremenima u kojima se govorilo da se nikoga ne može naučiti pisati, vodio radionice za mlade pisce. U svijetu u kojem se umjetnici boje dati drugima koristan savjet iz straha da će im sve što drugima daju nedostajati Gavran je nesebično otvarao vrata drugima, davao korisne upute, savjete, adrese i kontakte. Iako to u knjizi ne spominje, važno je reći, jer njegov uspjeh dokazuje da se uspjeh ipak ne može istrošiti davanjem. Ili, kako kaže Gavran citirajući Sv. Pavla: »Drugima možemo dati samo ono što smo dobili«!

Otkrivene tajne uspjeha!

Danas je uspjeh Gavrana kao pisca nepobitna činjenica. Čak i oni koji ga ne vole od njega žele doznati tajnu uspjeha. Ova knjiga jasno je pokazala da je uspio u životu bez onih uobičajenih pomagala, nasuprot nametnutim slikama i obrascima ponašanja umjetnika. Ali je u njoj i zapisan taj toliko tražen ključ uspjeha: raditi ono što voliš, odabrati svoj put, slijediti put vlastitoga talenta i srca. Unatoč tome što je bio loš đak unutar učiteljske obitelji (nakon oca i majke, koji su mu predavali u osnovnoj, u srednjoj školi književnost mu je predavala sestra!) oduvijek je volio čitanje i pisanje pa je tako jednoga ljeta obrijao glavu da ima razlog ostati kod kuće i čitati. A kad je otkrio da postoji škola za pisce, putovao je iz Nove Gradiške u Zagreb svaki tjedan gledati kazališne predstave i kasno se noću vraćao kući, jer je kao jedan od uvjeta prijemnog iz dramaturgije pisalo da treba posvjedočiti poznavanje zagrebačkoga kazališnog repertoara!

I takav je ostao i dalje, odabrao je da studira i radi ono što voli (studirao dramaturgiju i postao profesionalni pisac!) i to je radio punim srcem. Iz knjige se vidi da u vlastiti talent treba ulagati rada i truda, da ga treba razviti, tako da se radi pošteno i da se profesionalno odnosi prema sebi i svom talentu, ali i svakom suradniku na poslu ili kolegi!

Zaključak ili za čitanje onima koji su na početku puta

Gavran i u svojim esejističkim tekstovima slijedi osnovnu tezu da čitatelja treba dotaknuti – nasmijati ili rasplakati, pa će ovdje biti i mudrih tekstova (da se predstave njegovih tekstova po raznim zemljama razlikuju po ritmu!) i emotivnih (o prijateljima, gradu, djetinjstvu) i duhovitih tekstova (o postmodernizmu u Jugoslaviji) ili autoironijskih (deset najčešće postavljenih novinarskih pitanja), ali i jasno izraženih stajališta (da javna televizija ne treba glumiti komercijalnu, ili zapis o slobodi). Knjiga donosi i brojne korisne popise (objavljivanje, izvedbe, imena), ali mislim da je njezina najveća vrijednost u hrabrosti da se prizna da se može živjeti normalan, običan život i biti uspješan pisac. Da takav život, koji je ipak život većine ljudi, ima svoje mjesto i u literaturi, da imamo pravo tražiti da i takvi životi budu tema jer imaju svoj umjetnički prostor ili, kako bi rekao Gavran, »da obične junake pogledamo iz neobičnog kuta«. Što je najvažnije, nadam se da će tu knjigu pročitati i oni koji odlučuju o svojem životu, osobito oni s talentom i kreativnošću. Nadam se da će imati hrabrosti odlučiti se za sretan i ispunjen život, da će odabrati da studiraju i rade ono što vole (a ne ono što je pametno ili se nosi), živjeti s ljudima koje vole i voljeti ljude s kojima žive, pomagati i dijeliti s drugima jer darivanjem se ne može istrošiti izvor iz kojega se puniš darovima… Da će u svome životu primijeniti tajnu uspjeha Mire Gavrana!

Sanja Nikčević