Stradanje riječkih Talijana – holokaust?

Stradanje riječkih Talijana – holokaust?

Grad Rijeka, zahvaljujući neurednoj povijesti, ima muzejske ustanove i izvan Hrvatske. U mjestu Gardone, na jezeru Garda, legendarni je Vittoriale, ambijentalni muzej posvećen Gabrieleu D’Annunziju, pjesniku-vojniku, osloboditelju Rijeke 1919–1920. te predsjedniku Talijanske kraljevske akademije 1937–1938. Ta institucija redovito izdaje časopis vezan uz arhivsku građu koju čuva. No, ovaj put osvrnut ćemo se na Arhiv – Povijesni muzej Rijeke u Rimu i glasilo Fiume: reviju za jadranske studije, čiji je posljednji broj otisnut neposredno prije Nove godine.

Duša je te revije Amleto Ballarini. Čovjek dramatična imena – Amleto je Hamlet! – rodio se 1933. u Rijeci, a majka mu je bila Hrvatica – kao i većini najzagriženijih iredentista. Grad je napustio kao dijete, diplomirao je političke nauke u Genovi, a od 1978. živi u Rimu, radeći u državnim službama. Između ostaloga surađivao je u uglednim časopisima Il Secolo d’Italia i Il Tempo. Danas je odgovorni direktor revije, a bio je i predsjednik Društva za riječke studije te dogradonačelnik Slobodnog grada Rijeke u izgnanstvu.

Autor je povijesnih knjiga: Nepoznati holokaust (L’Olocausta sconosciuta, Rim, 1986); monografije o Riccardu Zanelliju, predsjedniku Riječke države (L’antidannunziano a Fiume, Trst, 1995); Riječki doprinos holokaustu (Il tributo fiumano all’Olocausta, Rim, 1999. – pri čemu on pod holokaustom razmatra stradanje riječkih Talijana, a ne Židova!). Bio je jedan od urednika hrvatsko-talijanske knjige Žrtve talijanske nacionalnosti u Rije-ci i okolici 1939–1947. ( Rim, 2002).

Iz navedena jasno je da esuli (izbjeglice) imaju dvije teme kojima se stalno vraćaju: D’Annunzio u Rijeci 1920. te egzodus dijela Riječana, Istrana i Dalmatinaca nakon Drugoga svjetskog rata.

Uz Ballarinija posljednji broj realizirali su Giovanni Stelli, kao urednik, te članovi redakcije čija bi se prezimena hrvatskom ortografijom mogla napisati kao Justinčić, Lajčinić, Golemović, Mičić, Pamić… Upravo dvojnost kulturnog i nacionalnog identiteta pokreće ovo izdanje, no pomirljivost je više iznimka nego pravilo, tako da i dalje preteže iredentistički duh, pomalo ocvao s obzirom na proteklo vrijeme i sve bljeđa sjećanja. Talijanska Rijeka postojala je pravno samo od 1924. do 1943, no stalno se nastoji od toga sumornog razdoblja napraviti nekakvo zlatno doba lokalne povijesti.

Najzanimljiviji tekst u ovom šesterobroju potpisuje Emiliano Loria, i to pod znakovitim naslovom: Za talijansku Rijeku: riječki iredentizam u dokumentima Arhiva – Povijesnog muzeja Rijeke. U članku se analizira ono razdoblje sutona Austro-Ugarske kad je Rijeka bila »mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski«. Iz tih zbunjujućih vremena Loria donosi prepisku Riccarda Gigantea (u tri navrata gradonačelnik Rijeke; majka Hrvatica), Enrica Buricha (Burić) i Icilija Bacciccha (Bačić). Tekst je ozbiljan, nezavisno o spornim idejama kojima je natopljen. Sustavan pristup jasniji je kad se navede činjenica da je Loria diplomirao povijest s radnjom Obnova riječkog autonomaškog pokreta 1944–1947. Nakon što je dovršio specijalizaciju arhivistike djeluje pri Arhivu – Povijesnom muzeju Rijeke u Rimu.

Osim njegova priloga, vrijedi obratiti pozornost na osvrte, jer se navode neke i nama zanimljive knjige. Jedna od njih je Gastone Canziani: A Fiume con d’Annunzio. Lettere 1919–1920. (Longo Editore, Ravenna, 2008). U knjizi je sakupljeno 26 pisama koje je tada mlad autor pisao obitelji vezano uz situaciju u Rijeci. Ono što odvaja ovo neveliko djelo od niza sličnih opori je realizam dragovoljca koji je samo nekoliko puta vidio Poetu-Komandanta, a većinu vremena proveo je po rovovima na rubu grada.

Druga je zanimljiva knjiga ona Dunje Badnjević: L’Isola nuda (Goli otok, Bollati Boringhieri). Dunja je bila petogodišnje dijete kad su njezina oca Esrefa Badnjevića, inače veleposlanika Jugoslavije u Egiptu 1945, odveli 1951. na Goli otok. Knjiga je književno promišljanje toga događaja, dijelom zasnovana na očevu dnevniku, a dijelom na njezinu obilasku napuštene kaznionice. Prema nekim podacima, između dvadeset i pedeset tisuća ljudi završilo je u tom okrutnom koncentracijskom logoru, od kojih je do dvije tisuće bilo talijanskih komunista zanesenih Staljinom. Ono što knjizi daje dodatnu zanimljivost jest da je Dunja Badnjević, četrdesetak godina u Italiji, odgovorna za djela Ive Andrića kod izdavača Meridiani Mondadori.

Od knjiga koje se samo spominju možemo navesti: Gabriele D’Annunzio, Lettere d’amore a Barbara Leoni (Milano, 2008) i Massimiliano Ferrara, Ante Pavelić. Il duce croato (Udine, 2008). Ponekad se iznenadimo koliko je svijet postao nepodnošljivo malen i na kojim mjestima možemo sresti krhotine naše povijesti. Časopis Fiume bizaran je pokušaj da se na životu održi grad koji zapravo nikad nije postojao – barem ne na onakav način kakvim ga se žele prisjećati stariji Fiumani.

Igor Žic