Skica pokreta, snaga geste

Skica pokreta, snaga geste

Ljiljana Zagorac ne odstupa od eksperimentalnih principa svoje generacije čak i kad su već pomalo zastarjeli. Ritualno odvijanje njezinih košmara na pozornici zato je možda teško pratiti, ali riječ je o sustavnu kreiranju plesnoga događanja koje nije ni eksperimentalno u smislu bježanja od plesa, ni zabavno u razvijanju veza s plesom.

U tom je smislu Ljiljana Zagorac istraživačica, koja sustavno slijedi prepletanje plesa i drugih medija, ali tako da sam ples ne izgubi na značenju, točnije da ostane umjetnost, a ne tek medij. To ne znači da je Skica za pokret samo pokret, niti da je samo skica zasnovana na crtežu Nikole Šimunića, jer se razvija od naizgled slobodna, možda čak i oslobođena pokreta do intenzivirane, gotovo ritualne geste. Najzanimljiviji trenutak izvedbe je onaj kad gotovo hipnotičkom mirnoćom, čiji intenzitet prati samo nepotpisana postrock-glazba, izvođačica stegnutoj stajaćoj figuri oduzima tek jednu ispruženu ruku u raskošnu trajanju koje zaobilazi čak i suvremene kanone izvedbe kao misterija, ali namijenjena i običnoj publici. Naprotiv, kao i u posljednjem, nastupu u Gradecu, ta članica udruge llinkt! ostala je zaražena virusom konceptuale koja zadržava izvedbenu razinu, ne poništava pokret, ali ni tijelu ne oduzima značenje. Ta produkcija nije neobična plesna pustolovina ni bravurozni labuđi pjev karijere započete još dok je Novi val bio mlad, nego iskustvena, promišljena i razrađena posveta vlastitoj ustrajnosti i zasluženu nasljeđu.

Dramaturgija Mladena Vukića odvodi je od slaganja doslovne skice iz nekoliko neatraktivnih, ali promišljeno postavljenih dijelova razlomljena likovnog originala, preko zamišljenosti nad njim, do iščeznuća u projekcijama Jadrana Bobana, koje na gledalište prenose nedoslovne odsjaje izvedbe. Predstava zato nosi dvojaku poruku: svjesno ispisivanje suvremenoplesnih trendova i zagovora – susret plesa i likovnosti.

Igor Ružić