Sirenski zov anarhije

Sirenski zov anarhije

Prizor iz predstave

»Svaki put kada sam upadao u kazalište očekivao sam da bi se moglo dogoditi nešto, ali to nešto dogodilo bi se rijetko, gotovo nikada...« (Šovagović, Ilijada 2001, prozna verzija). Doista, tako je, samo s vremenom čovjek ima sve manje nade, ili sve više skepticizma, možda i zapada u rutinu: na Dubrovačkim ljetnim igrama očekuje Hamleta i Na taraci, a u Dramskom kazalištu Gavella, ako već ne baš gavelijansku, ono barem kakvu-takvu dramu. No ne može se reći da kazalište, barem od vremena do vremena – ne iznenađuje.

Od Šovagovićeva autorskog projekta Ilijade 2001, premijerno izvedenog 29. siječnja, ma koliko taj naslov bio (nespretna) parafraza naslova Kubrickova glasovita filma, očekivala bi se (ako već ne epska, poznavajući autora), ono barem neka scenska radnja, (ono) nešto što bi se dalo sažeti, i, možda, prepričati. Kako je kazalište društveni ritual, ljudi pitaju: O čemu je riječ u Ilijadi? Koja je tema te prilično reklamirane – veli ta ista reklama – priče o nama? Istini za volju – ne znam, priznajem. Znam da viđena Ilijada nije priča te da baš i nije o nama. Tijekom otprilike sata i pol scenskoga zbivanja pozornicom promiču glumci u ulogama papirnatih i djetinjastom imaginacijom prozvanih likova (Arterije Fraz, Pizo Tetejac, Leopoldije Sv. Munivrana, Mrkva, Kukananović...), govoreći tekstove o svemu i svačemu, često lišene ikakve unutarnje koherencije ili elementarne logike, koje se u komunikaciji bilo koje vrste valja držati, jer je inače komuniciranje vrlo otežano, ako ne i nemoguće. Čini se da jedna obitelj ima ozbiljnih financijskih teškoća (eto veze s našom svakodnevicom), no s druge strane tu su i košmarne scene iz rata (?), kabaretski voditelj koji govori nekom aproksimativnom verzijom slovenskoga, kao i drugi stanovnici podrijetlom iz bivšejugoslavenskog milieua... Nikada nije dosadno, jer nijedan prizor ne proizlazi iz prethodnog, niti ima s njime vidljivih veza; mjesta radnje također pokazuju filmsko podrijetlo (i sklonost) autora, s obzirom na to da mogu biti bilo gdje između neba i zemlje. Ne postoji definirana tematsko-motivska linija, ni iole cjelovita crvena scenska (Arijadnina) nit, koju bi gledatelj mogao pratiti i tako se izvući iz labirinta: najprimjerenija odrednica stila Ilijade bila bi – dramaturgija snoviđenja u halucinogenom stanju, parodija ekspresionizma ili nemušti nadrealizam.

U kontekstu rasprave, nešto tijekom, a više nakon predstave, spominjao se glasoviti tok svijesti. No teško da je takav postupak primjeren ili primjenljiv na (u namjeri) dramsko djelo – pa i onaj romaneskni samo je prividni nered. Bit umjetnosti i jest u takvu uređenju nereda, u slobodi koja slobodno prihvaća i primjenjuje pravila koja su joj inherentna, i koja i ostalima (koji nisu identični Autoru) omogućavaju da konkretno djelo dožive, razumiju i prihvate kao umjetničko. Drugim riječima, između toka svijesti i neosviještene svijesti – popriličan je jaz. Doslovno shvaćanje krilatica, na raznim razinama, donijelo je već dosta zala. Tok svijesti, paradoksalno, traži disciplinu veću od one koja je nužna za konvencionalno fabuliranje te nikako ne znači potonuće u tmine kaosa. Proklamirana tehnika, ipak, doima se i općenito neprikladnom za teatar, što zbog njegove kolektivne naravi, što zbog sama njegova raison d’ętre, a to je prelazak rampe i uspostava zajedništva s publikom, zajedništva u slobodi, ali i lucidnosti misli i riječi. Privlačna je lažna sloboda, taj sirenski zov anarhije – no, moja sloboda mora ipak biti ograničena slobodom drugih, inače se ja, od najvećega slobodara, libertinca ili libertara, pretvaram u najgora tiranina – u Kaligulu, primjerice.

Preostaje još spomenuti provokaciju, kao mogući razlog ove predstave. Umjetnost doista smije, mora i može načeti sve teme i ogoljeti dileme: kad to čini suvislo i smisleno, pripadaju joj sve pohvale, jer se time širi prostor slobode i otvara mogućnost sučeljavanja mišljenja i rasprave, bez kojih je društvo frustrirano i autistično. Kad to čini posredovanjem mračnih i nejasnih, košmarnih aluzija – njezine su zasluge mnogo manje, a možda uopće i ne postoje. U moru besmislica teško se prepoznaju ozbiljna i istinska pitanja te tada umjetnost trivijalizira i ta pitanja, kao što banalizira, svodeći se na razinu dosjetke, i samu sebe. Doista, je li Isus imao klempave uši? Zvuči li vam to kao blasfemija? Ne, prije kao drugorazredna srednjoškolska dosjetka.

Zaključujem ovaj tekst nastavkom citata s njegova početka: »... Uglavnom, bilo je ljudi koji su svaku božju sekundu u danu mogli pretvorit u nepodnošljivu paniku ili u nepotrebno tumaranje, ali ja se nisam dao. Eh, da, Pavo je bio sa mnom...« Većina gledatelja nije imala svog Pavu, ili se njihov Pavo udaljio nakon prvih, recimo, pola sata. Realno ili metaforički.

Boris B. Hrovat