Seks i provincija

Seks i provincija

Postoje komedije koje su samo komedija, ali postoje i one koje više govore onim što ostaje nakon smijeha. Upravo je takav Nagon suvremenoga njemačkog dramatičara Franza Xavera Kroetza, koji je u prijevodu i na nagovor Pave Marinkovića u Gradskom kazalištu Požega u listopadu prošle godine postavio slovenski redatelj Matjaž Latin.

Iako naizgled tek lascivna kronika zataškana seksualnog skandala, ona je prije svega nimalo ugodno i nimalo blago seciranje provincijalizma u samoj njegovoj biti. Zato u Nagonu ništa nije slučajno, pa se svi humorni elementi, koji se na prvi pogled čine tek dosjetkama dostojnima najobičnije farse, slažu u bitno ozbiljniju studiju mentaliteta. Zaplet je relativno jednostavan: cvjećarnicu pored groblja vodi bračni par srednjih godina, kojima pomaže mlada radnica. Dolazak suprugina brata iz bolnice, gdje je liječen od kompulzivne masturbacije i ekshibicionizma, zamršuje ustaljenu idilu dnevnoga rintanja i noćnih prigovaranja tek ponekad prekinutih konkretnim odnosom među supružnicima, koji oboje ostavlja nezadovoljenima. Neuspješni pokušaj pomoćnice da zavede uplašenoga brata odvodi je suprugu, koji zbog nje zanemaruje zakonitu družicu pa ona, očekivano, počinje smišljati osvetu.

Iako predstava protječe u veselu tonu, ona i takva uspijeva pokazati patologiju skrivenu iza urednih okućnica srednje Europe. Svejedno je zapravo radi li se o Njemačkoj, Švicarskoj ili Austriji, kako je naznačeno izborom kostima i imenima likova, kao što i groblje pored kojeg se Nagon odvija ne mora pripadati nekom manjem provincijskom mjestu. Može to biti i neka od metropola spomenutih zemalja, pa će opet središnja tema ovoga komada biti jednako razvidna, a njegova kritika jednako snažna. Sam naslov sugerira kako je upravo nagon, nezadrživ i neukrotiv, ta središnja tema, dok je njegovo potiskivanje usustavljeno u religijsko-civilizacijski kompleks usađenih pravila i normi ponašanja ono prema čemu je uperena većina Kroetzovih satiričkih strelica. Ostatak je rezerviran za frustraciju i licemjerje, što je rezultanta nagona i susprezanja, na kojima počiva dobar dio europskog, ali i ne samo europskog, uređenoga života simbolički jasno predstavljena brižno čuvanom fasadom, kako društvenom, tako i onom sasvim konkretnom, kućnom.

Iza spuštenih roleta te fasade događa se, primjerice, i sve ono zbog čega se danas svi čude Josefu Fritzlu i njegovoj toliko godina silovanoj obitelji. No sigurno je i on, baš kao i Otto u živopisnoj interpretaciji Ljube Zečevića, za sebe smatrao da je kulturni čovjek, i dok drugima nameće ograničenja, sam ne vlada vlastitim nagonima. Zato mrzi strance, opušta se uz neku vrstu turbofolka njemačkoga govornog područja, točnije ostacima narodne glazbe podložene suvremenim tehnoritmom, a prema supruzi se ponaša kao prema robinji, po potrebi i seksualnoj, koju je kadar odbaciti jednako brzo kao i mladu ljubavnicu. Ženski likovi zato su zanimljiviji: suprugu Hilde igra Antonija Stanišić kao potpuno zrela glumica u stanju vladati scenom i pritom se dobro zabavljati, dok mladu Mitzi tumači možda čak za nijansu odveć brza i točna Jelena Vukmirica. Najmanje dojmljiv, djelomično i zbog takve uloge, mladi je Ivan Vukelić, još student Akademije dramske umjetnosti čije potencijale tek treba otkriti.

Sveukupno, Matjaž Latin režirao je Nagon kao brzu satiričnu formu, voajerski pogled u unutrašnjost modela po kojem većina živi: vrline javne – poroci tajni. Na trenutke je pretjerao u otpuštanju kočnica, ali je zato glumcima dao mogućnost da se igraju na pozornici koju su kičem prikladno pretrpali Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić. U Satiričkom kazalištu Kerempuh predstava bi bila pravi hit, dok joj je kao produkciji Gradskoga kazališta Požega gostovanje u KNAP-u zagrebačkoga Centra za kulturu Peščenica bila nažalost tek treća izvedba.

Igor Ružić