Sašijmo bijelu kocku

Autorica Margareta Kern

Tekstilna umjetnost, umjetnost vlakna, u Hrvatskoj često pretpostavlja modni dizajn u svojim komercijalnim ili alternativnim konceptima, kreiranje neizbježno odjevnih predmeta koji se prezentiraju uglavnom na modnim revijama. Termini textile art i fibre art u skandinavskim zemljama, primjerice, podrazumijevaju nešto posve drugo; dvo- ili trodimenzionalne umjetničke objekte (slike, reljefe, skulpture, instalacije….) koji, uz manje ili više samostalnosti i slobode, pronalaze svoje mjesto u galerijama i muzejima. O problemu statusa tekstilne umjetnosti u nas svjedoči i činjenica da ne postoji specijalizirano visoko obrazovanje za taj umjetnički smjer, kao ni strukovna organizacija koja sustavno radi na afirmaciji i promociji tekstilnih umjetnika. Koje se sve forme skrivaju ako se jednostavna tkanina izreže na nepravilne komade i ponovno sastavi prema intuiciji? Upravo iz tih razloga krenula sam u istraživanje domaćega terena. Rezultat nije posve sustavan ni konceptualno ujednačen, međutim otvara prostor talentiranim mladim tekstilkama koje su vrlo hrabro zagreble u ovaj zanimljiv kreativni procijep između primijenjene i lijepe umjetnosti, što god ti termini mogu značiti u akademskom ili estetskom sustavu. Svrha je ovoga teksta detektirati punktove, mapirati umjetnike i njihove poetike što pokrivaju najrazličitije pozicije unutar polja tekstilne umjetnosti. Možda supostavljanjem neovisnih koncepata slika postane intrigantno šarena.

Tajči Čekada možda je jedna od medijski najzastupljenijih mladih tekstilnih umjetnica, koja svojim modnim performansima, kostimografijom i modnim dizajnom vješto provocira, komentira i estetizira sustav umjetničke razmjene. Riječka umjetnica oblikuje modne kolekcije koristeći se kao polazištem nekim lajtmotivom svakodnevice, koji vrlo specifičnom personalnom fantazijom ili metaforičkom redukcijom postaje nesvakidašnji modni objekt. Imena njezinih kolekcija, Vozi me na Jadransko more, Dagnje, Diplomatska oprava za pregovore među vrstama, Metalna pička, Posmrtna odijela, Mars nisu marketinške dosjetke; to su uistinu naslovi kojih je uloga jednaka ulozi naslova bilo kojega umjetničkog djela. U kontekstu tekstilne umjetnosti, koja čini radikalni odmak od modne industrije, ključni su upravo Tajčini performansi. U suradnji s umjetnicima kao što su Krešo Kovačiček, Vladimir Dodig Trokut, Damir Stojnić i Zlatan Dumanić nastaju akcije i situacije koje s mnogo humora i hrabrosti komuniciraju s publikom. Jedan su od takvih radova i Embryo live, gdje Krešo Kovačiček u ulozi embrija migolji u posteljici izrađenoj od ljepila za tapete, ili pak revija Nemojte mi samo reći da su ovi modeli nenosivi, nastala uz asistenciju autolimara. Tajči Čekada proširuje svoja umjetnička sredstva i jezik potpuno neopterećena normama i zabavljena potencijalima koji proizlaze iz materijala, priče, interakcije s drugim kreativcima. Ona kolonizira raznolike prostore, od modnih revija, do ulica, klubova i galerija, čime se proširuje i komunikacijsko polje.

Autorica Josipa Štefanec

Pulska umjetnica Mav-rina Pacenti tek-stil-om gradi površine, namjerno izbjegavajući tradicionalna slikarska sredstva i postupke. Polazeći od primarne umjetničke potrebe, a to je inovacija, ona se koristi prugastim tkaninama različitih oblika koje povezuje kontinuitetom linije. Osim što nastaju vrlo neobične igre oblika i smjerovi njihovih kretanja, Marina Pacenti analizira filozofska pitanja u umjetnosti, kao što su sudbina autorskoga rukopisa i vidljivost poteza na likovnom djelu. U vremenu kad se ona najčešće razmatraju u digitalnoj umjetnosti, ona ih aktualizira na polju tekstilnoga. Njezina platna stvaraju apstraktne, minimalističke kompozicije, koje se s pozicije likovnosti mogu analizirati prema klasičnim estetskim kriterijima, no upravo su postupak i izbor materijala ono po čemu djelo Marine Pacenti nudi jednu od zanimljivih mogućnosti tekstila.

Autorica Tajči Čekada

Sličan je pristup tekstilu kao sirovini za izgradnju ekspresivnih umjetničkih formi i Josipe Štefanec, mlade umjetnice iz Zaprešića. Autorica upotrebljava platnene trake koje prstenasto spaja, oblikujući apstraktne skulpture. Mekana, izdužena tijela vise sa zidova i stropa poput fantastičnih izraslina stvarajući krajolik razigranih površina i nepravilnih oblika. Nastaje vrlo sugestivni ambijent koji izaziva psihološka i emocionalna stanja usporednoga svijeta. Ipak, na drugoj razini, pitanja koja su otvorena s radom Marine Pacenti mogu se ponoviti i u ovom slučaju, iako je estetika potpuno različita. Josipa Štefanec kipari u tekstilu, a pritom čini dvostruki obrat; čvrstu trodimenzionalnost zamjenjuje mekanim formama, a pokret vlastitom rukom, šivaćim strojem. Ali u jednom je dubljem sloju ruka koja vodi formu elementom linije, koja paralelnim gibanjima ostvaruje osjećaj kontinuiteta, sigurna trajanja i topline koju tekstil neizbježno nosi sa sobom.

Autorica Paulina Jazvić

Svijet fantastičnih bića stvara i mlada riječka umjetnica Sanja Stojković. Bakterija ili Brižna dušica samo su neki od stanovnika novog planeta Zemlja, koji su oblik stekli lutajući svemirom. Tom dugom šetnjom Sanja im je oblikovala tijela, uzimajući najbolji genetski materijal koji veliki univerzum nudi. Kako je mnogo planeta, tako je i mnogo oblika; zapravo oni su potpuno neiscrpni i posve individualni. Budući da svaka lutka traži svoju priču, Sanja Stojković svojim malim tekstilnim bićima kreira i cjelokupni narativ; njih zanima tko su ta čudna bića, kako su nastala i kamo idu, no, još bitnije, zašto su nastala i što nam govore? Potaknuta globalnim biološkim i društvenim kaosom, Sanja Stojković nudi duhovito rješenje opstanka: ljudi se moraju mijenjati, a zato im cijeli kozmos stoji na raspolaganju. Za taj intelektualni i kreativni odmak umjetnica, studentica grafike, odlučila se za tekstil. Pust koji poziva na dodirivanje čini se idealnim materijalom za trodimenzionalne lutkice čiji se neobični oblici i boje umiljavaju svakomu tko ih gleda, jer one gledaju natrag, i to velikim očima.

Lutke su čest motiv i zagrebačke umjetnice Pauline Jazvić, no njezin je koncept bitno drukčiji. Jazvićeva svoje medijski i sadržajno složene instalacije gradi od nađenih ili izrađenih predmeta, koji mogu biti stare lutke, kukičani podmetači ili etikete s odjeće (Mali meni), dijelovi igračaka, kutije, bočice, cipele (Mala prodavaonica užasa, Bibliobus art). Na prvi pogled te postmodernističke cjeline, koje ironiziraju i komentiraju vlastitu i društvenu svakodnevicu, ne posjeduju specifičan odnos prema tekstilu koji smo bez problema uočili u prethodno predstavljenih umjetnica. Ipak, Paulina Jazvić medijom se koristi u ovisnosti o sadržaju: ponekad su to intervencije na ready-made-objektima, a ponekad sašivene lutkice i jastučići ili uredno složena bijela košulja s ornamentom od čavlića. Najčešće su kombinacije, jer njezin je rad ponajprije složena metafora zasićena semantičkog polja. Paulina Jazvić umjetnički je poliglot; ona istovremeno slika, gradi objekte, šiva, stvara kazalište sjena, intervenira u gotove predmete, opsjeda misli i osjetila na svim razinama. U njezinu radu ne postoji hijerarhija medija, što mi se čini jednim od važnijih smjerova u vrednovanju suvremene umjetnosti.

Autorica Ružica Mikulić

Niz ću završiti predstavljanjem Margarete Kern, interdisciplinarne umjetnice podrijetlom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koja živi i radi u Londonu. U mnogim njezinim radovima šivanje i raznoliki rituali s kojima je ono povezano postaju pokretač za istraživanje identiteta, osobnih mitologija, memorije, prošlosti i sadašnjosti, tradicije i suvremenosti. Prošle godine u Zagrebu (svibanj, HDLU) predstavljen je njezin projekt Odjeća za život i smrt. Dva ciklusa fotografija predstavljaju dvije prijelomne faze: ulazak u život odraslih i pripremu za vječni život. Margareta Kern snimila je na različitim lokacijama jedan u urbanim sredinama potpuno zaboravljen, ritual pripremanja odjeće za vlastiti sprovod. U drugom ciklusu pak snimila je djevojke kojima je Margaretina majka šivala oprave za maturalnu zabavu, kreirajući prema fotografijama holivudskih zvijezda na crvenom tepihu. Dva supostavljena svijeta ujedinjuje isti lajtmotiv: značenje odjeće u posebnim životnim situacijama. On razotkriva mnogo više od navike i običaja; odjeća, njezino nošenje, proces njezina šivanja u specifičnim uvjetima salona u privatnom stanu objedinjuju niz emocionalnih i socijalnih elemenata koji su za svakoga pojedinca neponovljivi. O tome svjedoče Margaretini radovi poput Kafa i Desa te Kratka povijest moje obitelji, u kojima je upravo šivanje poistovjećeno s izgrađivanjem prijateljskih i obiteljskih odnosa. Margareta Kern nije tekstilna umjetnica u smislu kreiranja objekata, ona je tekstilna umjetnica jer tekstilom filtrira cio svoj umjetnički izraz.

Ovih šest kratko predstavljenih mladih umjetnica pokazuje vrlo različite pozicije koje se mogu graditi unutar medija tekstila/vlakna kao područja likovne umjetnosti. Nijedna od njih, izuzev Margarete Kern, nije studirala tekstilnu umjetnost, dakle nije se sustavno specijalizirala za medij u kojem radi, nego ga je odabrala za istraživanje bez institucionalnog okvira / poticaja / modela / određenja. Tajči Čekada diplomirala je na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji te modni dizajn pri talijanskoj školi mode i dizajna Callegari; Marina Pacenti završila je studij likovne umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, smjer grafika; Josipa Štefanec i Paulina Jazvić diplomirale su najprije na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a potom na Akademiji likovnih umjetnosti, dok je Sanja Stojković još studentica Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, smjer grafika. Nedostatak formalnog obrazovanja svojevrsna je prednost u slobodi, individualnom istraživanju, koje se ne mora čistiti od mentorskih uzora, zakonitosti izrade i obrade, neprijepornih autoriteta. Ali sustav, bilo dobar ili loš, stvara određenu sigurnost, on je stalna točka koja se može dodatno potvrđivati, reinterpretirati ili negirati; ukratko, na njega se može referirati.

Autorica Marina Pacenti

Iako je ovaj tekst posvećen mladim, manje afirmiranim pojavama unutar tekstilne umjetnosti u nas, čini mi se važnim kratko se osvrnuti i na umjetnice / umjetnike srednje generacije, jer čak i u sveukupnosti tekstilna je umjetnost dosta rijetka biljka.

Strukture i reljefi Ružice Mikulić, građeni od impregniranog tekstila, organdija i vune, u kombinaciji s drugim materijalom kao što je aluminij, akrilik, PVC, na sadržajnoj razini istražuju polja misaonih i duhovnih asocijacija, a na formalnoj eksperimentalni karakter i mogućnosti strukture, oblika i površina. U pojedinim radovima naslov ograničava / usmjerava interpretaciju, npr. Pismo jednom prijatelju, Himera, Eho, no često je naziv samo Linija, N pa njihov doživljaj djelomično ovisi o tome koliko je promatrač spreman prepustiti se idejama zapletenim u niti.

Eugen Borkovsky također ostaje u području apstraktnog, no njegovi ciklusi Arboreusi, koji su nastajali tijekom više desetaka godina, komuniciraju daleke obrise grmova, drveća, velikih listova ili čak kukaca. Doživljaj objekata / instalacija Eugena Borkovskog, ne samo putem forme nego i boje i dimenzije, proizlazi iz organske apstrakcije; njegovi radovi, bilo da su postavljeni u galerijski ili prirodni okoliš, stvaraju ambijent, total neke usporedne prirode.

Autorica Sanja Stojković

Vesna Kolobarić pronalazi posve drukčije, figuralno izražavanje. Ciklus Fron-talni tam-tam, primjerice, nastao je obli-kovanjem poprsja, krhkih, prozirnih i nježnih, koji odvojeni od glave i ostatka tijela djeluju poput spiritualnih portreta.

Niz bi se mogao nastaviti, no čini mi se važnim istaknuti koja su polja izražavanja i načini rada bili zanimljivi umjetni-ci-ma koji su karijere započinjali u dru-gom umjet-ničkom, kulturnom i društ-venom kontekstu, a novi su trendovi naznačeni djelovanjem upravo onih koji stvaraju u novom okolišu tranzicije i globalizma.

U našem domaćem kontekstu, na primjeru tih umjetnica/umjetnika, može se zaključiti da, iako malobrojne, mlade tekstilne umjetnice izražavaju se posve različitim poetikama i jezikom. Bilo bi neozbiljno na temelju šest individualnih opusa govoriti o bilo kakvu klasificiranju, jer svaka klasifikacija znači i određeni gubitak upravo osobne specifičnosti, ukalupljivanje. Jasno da je ona nužna za usustavljivanje područja za koje se nadam da će biti još više kako umjetničkog materijala tako i teorijskog zanimanja, no u ovom trenutku možda je važnije dati poticaj ponajprije mladim kreativcima da se upuste u ispitivanje tkanina i vlakana, kao i galerijskim i muzejskim ustanovama da ih u tome motiviraju.

Još samo nekoliko niti

I dok je ova priča prolazila put od moga računala do Vijenca, moje su se želje, prije svakog očekivanja, obistinile u zagrebačkoj galeriji ULUPUH, koja je od 15. do 24. siječnja organizirala izložbu Dekonstrukcija tekstila. Njezina autorica, Maša Štrbac, kao polazište uzela je filozofski postupak pokazivanja skrivene strukture te ga pretočila u kontekst tekstilne umjetnosti.

Umjetnice, uglavnom članice ULUPUH-a, na različite su načine pristupile temi, nastojeći strukturu ogoljeti, uvećati, isparati, izložiti kao ključni element umjetničkog objekta.

Nataša Jeletić, nakon precizna postupka crtanja nitima između dvaju slojeva suknje, svoju je intervenciju nastavila i na tijelu lutke, koje je oblijepila komadićima tkanine čiji spojevi stvaraju sasvim drukčiji crtež, istodobno čineći novu, produženu strukturu.

Ivana Zozoli dekonstrukciju je provela do-slov-no – kontroliranim paranjem pletiva do-bila je vrlo fragilnu, pauči-nastu povr-šinu, čiji su i vizualnost i materi-jalnost po-sta-li sasvim drugo od prvobitnoga.

An-dri-jana Subotić-Pjajčik, na vrlo sugestivan na-čin, plete svoj rad oko mitološkog lika Arahne. Videoprojekcijom i strukturama koje vise sa zida supostavlja dva neodvojiva postupka: šivanje i paranje.

Igru potke i osnove interpretirale su studentice Tekstilno-tehnološkog fakulteta (Zorica Gantar, Adriana Štimac, Ana Vuković, Maja Katanić, Nataša Knežević – mentorica Andrea Pavetić), u velikom mjerilu na podnoj instalaciji, odnosno na kvadratima čije žičane niti gustoćom prepleta čine raznolike uzorke. Na istoj ideji, ali posve drukčijom estetikom i postupkom, gradila je i Eleonora Apostolova.

Ružica Mikulić potpuno je subvertirala tradicionalno tkanje: tekstil je zamijenila PVC-nitima koje slobodne vise čineći dinamičnu igru svjetla i sjene; osnova je sasvim nestala, no struktura se nipošto nije izgubila.

Vesna Kolobarić i Wanda Tudja-Strahonja koriste se različitim materijalom, ali svi se podređuju logici niti. Frkano Vesne Kolobarić pretače se uz kukičanje, frkanje, lemljenje i papier maché u cjelinu neobičnih oblika, a Valjak W. T . Strahonja mogao bi biti neka daleka slika koče istkane od šarenih žičanih dijelova.

Dekonstrukcija tekstila svakako pruža konstruktivan pogled u potencijale hrvatske tekstilne scene, koja nije ograničena na modne piste, nego otvara baš ista pitanja kao i bilo koji novi ili tradicionalni umjetnički medij.

Ivana Podnar