REAGIRANJA NA TEKST Slava i otrov Marine Tenžera (Vijenac, 29. siječnja 2009)

Dogmatizmom ukusa na pluralizam mišljenja

Nema nikakve dvojbe da je Dušan Džamonja jedan od najvažnijih hrvatskih kipara, pa i likovnih umjetnika druge polovice dvadesetoga stoljeća. Još je nedvojbenije da je postigao međunarodni uspjeh, inozemni odjek, veći od bilo kojega drugog vršnjaka ili suvremenika iz naše sredine, jer je zastupljen u iznimno autoritativnim muzejima, zbirkama i povijesnim pregledima, a pratili su ga valjda najugledniji i najglasovitiji kritičari iz europskih metropola (gdje je redovito izlagao na cijenjenim mjestima). Uvjeren sam da nas njegov svjetski status mora veseliti kao dokaz postignuća autora s formativnim premisama hrvatskog ambijenta, jer to također možemo primiti i kao svojevrsno priznanje potencijalima kulturnoga kruga iz kojega je Džamonja poniknuo i koji ga je (ipak) prvi prepoznao.

Nepotrebno je i neprimjereno stoga pozivati se na inozemne autoritete u svrhu prozivanja domaćih povjesničara umjetnosti koji su se usudili iskazati svoje stajalište o cijenjenom umjetniku, koje se možda nekomu nije u cijelosti svidjelo. Stanovita kritička distanca ne može se proglasiti hrvatskim jalom, a dobar ukus nije nipošto povrijeđen mogućnošću da (i) u trenutku rastanka s velikim umjetnikom iskazi poštovanja zadrže i mjeru objektivne društvene procjene ili pak začin subjektivnoga estetskog stajališta.

U prigodnom članku Slava i otrov Marina Tenžera okomila se na dijelove dviju izjava naših kolega Ive Šimata Banova i Željke Čorak. Kod prvonavedenoga smeta joj razdvajanje autorova kreativnoga dometa i društvenoga ponašanja: »Žao mi je samo što mu njegova velika umjetnost nije pokatkad bila dovoljna… što je imala s malim privremenim moćima političara.« Ona u tome vidi i osudu zbog poltronstva (što je svakako odveć snažna formula-cija), previđajući dimenzije stvarnoga superlativa (»velika umjetnost«), kojim je kritičar najdostojnije popratio nestanak poštovanog autora. Uostalom, da paradoks bude potpun (iz perspektive uređivanja lista, na susjednoj stranici istoga broja Vijenca tiskan je cjelovit i više no pozitivno intoniran nekrolog Džamonji iz istoga pera (Ive Šimata Banova).

Kod drugonavedene autorice Marinu Tenžera sablažnjava dio izjave: »svojom dosjetkom u materijalu – čavlima i lancima ostvario je ko-heren-tan svijet oblika… Osobno sam smatrala najboljim Džamonjinim djelom pokrov na grobu njegovih roditelja«. Ne znam zašto bi se, nakon iskustava konceptualne umjetnosti, tvrdnja o »dosjetci u materijalu« smatrala pejorativnom, te kako bi se »koherentan svijet oblika« mogao proglasiti restriktivnom formulacijom, kad je to gotovo najviše i najljepše što se o nekom umjetničkom ishodu uopće može izreći. A pravo Željke Čorak da odabere rad koji preferira i načelno je neporecivo, a što je taj rad upravo pogrebnoga karaktera asocijativno se baš prikladno veže uz prigodu.

Za razliku od Marine Tenžera, koja spoznaje o umjetniku pretežno zasniva na razgovoru s njim, Željka Čorak i Ive Šimat Banov imaju više-deset-ljetnu praksu praćenja umjetnikova rada i kompetentna pisanja o njemu. Ne oduzimamo ni njoj pravo da iznosi što zna i umije, ali stariji kolege jamačno su imali razloga i za svoje visoke ocjene i za eventualnu distanciranost u odnosu na umjetnikove prevelike društvene zahtjeve. Tko iole poznaje problematiku Džamonjine donacije gradu Zagrebu, shvatit će kako se nije lako nositi s teretom (financijskih, prostornih i personalnih) obveza što ih ta donacija nameće onomu koji bi taj dar trebao prihvatiti.

Svjesno uzimam rizik da sad i ja budem etiketiran kao primjer hrvatskog jala i čovjek bez dobra ukusa, koji ni u trenutku smrti ne može zatomiti poneku opasku. Ali ako o mrtvom umjetniku i možemo kazati »sve najbolje«, to nas ne priječi – niti nas u javnom ophođenju treba priječiti – da njegovu društvenu ulogu razmotrimo s više strana, ovisno o relacijama što ih s vremenom i prostorom svojega djelovanja uspostavlja. Dati Džamonji što je Džamonjino može se jedino ako se pritom ne uskrati ono što bi trebalo i drugima pripasti.

Džamonjinoj veličini neće smetati usporedbe, jer on jednostavno jest velik. Ne znam međutim, po čemu je Marina Tenžera zaključila da ga je Carlo Giulio Argan proglasio »najvećim simbolistom našega vremena«, kad u čitavom opsežnom tekstu monografije nema takva kvalifikativa. Na najmanje deset mjesta govori se o simboličnosti kiparevih oblika i o simbolizmu njegove umjetnosti, no nema aksioloških usporedbi ni eksplikativna iz-dva-janja po vrsnoći. A Arganovim superlativom – već u uvodnoj rečenici – služi se kao oružjem kojim bi trebalo ušutkati naizgled rezervirane gla-sove domaće kritike.

Ne znam zašto je trebalo pisati i objavljivati čla-nak kao što je Slava i otrov, kad je zapravo najotrovnija tek rečenica kojom se Marina Tenžera obraća starijim kolegama, okrstivši ih ironično »hr-vat-skom intelektualnom kremom«. A Željka Čo-rak i Ive Šimat Banov ne samo da zaslužuju opće poštovanje nego bi redakcija Vijenca trebala po-sebno voditi računa o njima kao o svojim temelj-nim i dokazanim suradnicima. Uvjeren sam da oni sami ne traže nikakav popust, ali kamo se zaputio Vijenčev novi kurs kad je u stanju tako olako lomiti štap nad osobama koje su u te novine ugradile velik dio svojeg intelektualnog kapaciteta i spisateljskoga dara?

Tonko Maroević

Jad jala ili jal jada

U prošlom broju Vijenca dospio sam zaslugom rečenice-dvije u članku Slava i otrov Marine Tenžera (zajedno sa Željkom Čorak) u kontekst hrvatskoga jala. Vidim da je sve moguće pa i mene dovesti u vezu s hrvatskim jalom?! Dosad tamo nikada nisam bio! Za titulu hrvatskoga jalstvenika nekoliko riječi (izgovorenih telefonski) u povodu smrti umjetnika što su nastojale izbjeći bljutavost i sterilnost frazetina o velikom, važnom, nezaobilaznom znajući dobro da zagrobni život u Hrvata ne postoji i da su smrti u Hrvatskoj doista definitivne da definitivnije ne mogu biti. I sada – ja i hrvatski jal? Hajte, molim vas!

A minimum je zahtijevati da se rečenica – dvije pročita kako je napisana, a ne kako se nekomu čini da je napisana. Napisano je: »Žao mi je samo što mu njegova velika umjetnost nije pokatkada bila dovoljnom… Što je ona imala s malim i privremenim moćima političara…?« U nekoliko prigoda (Vjesnik, Vijenac, Kontura) ponovio sam srodnu tvrdnju. I to je hrvatski jal!? Nisam znao.

O tome što sam rekao ili što sam mislio dovoljan je i članak u prošlom, dakle istom broju Vijenca: »Djelo u svjetskim kolekcijama, galerijama i muzejima, umjetnik o kojemu su pisala najveća imena, koji je izlagao na najdičnijim… mjestima svjetskih metropola trošio je snage s onima koji su se trebali brinuti o tužnim i nezavidnim stanjima ne samo njegova djela (primjerice o spomeniku u Jošanima u kojem željezo plače po kamenu a u proljeće povijuše skrivaju taj zanimljivi blok). A umišljajući da je javna moć njihovo opravdanje dohvatili su se kipara i pogađanja s umjetnikom kao da dijele milost ili svoju prčiju i kojima je jedini cilj zagorčiti život najboljem i najvećem, najboljima i najvećima.« Ili u posljednjoj Konturi: »On zna da ima protivnike kao što ih ima i sve što vrijedi u Hrvatskoj (i što više vrijedi, to je i veći otpor i djelu i čovjeku)…« itd.

Ponovit ću i ovaj put da veliki umjetnik i jednako velika umjetnost nije trebala moljakati i pogađati se s tipovima koji su se domogli trenutnih političkih moći i tako simulirati ravnopravan razgovor između umjetničke neprolaznosti i birokratske trenutne beznačajnosti? To je poanta. I to je sve. I to je, što nisam znao – hrvatski jal?!

Sažeto rečeno veliki umjetnik i umjetnost nije trebala imati mnogo s moćnicima koji fliperiziraju grad, provincijaliziraju, ruraliziraju i uništavaju javne gradske prostore, postavljajući drvene čaplje i drangulije u najužem središtu grada i stvaraju pustinje bez ljudske riječi… Stoga bih se radije na ovome (i svakom mjestu) svađao s onima koji uništavaju memoriju grada, intimne prostore pretvaraju u javne, a javne u privatne, koji nasađuju spomenike mimo volje umrlih kipara (Meštrović) ili kreature koje neoprezni zovu Ljudevitom Gajem, koji preseljavaju Zid boli (koji je nemoguće preseliti), koji traže dostojno mjesto Prvom predsjedniku, a ne pomišljaju stvoriti dostojno mjesto itd. Radije s njima nego s meni inače simpatičnom i marljivom Marinom Tenžera. Ali što je – tu je. Što ću kada sam već dio zločinačkoga pothvata, tj. hrvatskoga jala!

Ipak, Marini Tenžera želim bolje dokaze hrvat-skoga jala od jedne ili dvije krivo pročitane rečenice. Ne može slabost nepažljiva čitanja biti razlogom naljepnice. Želim joj temeljitiju analizu toga zla. Naljepnice na pogrešnome mjestu nisu prinos hrvatskom jalu, nego hrvatskom jadu.

Marina Tenžera spominje velika imena koja su pisala o Džamonji. Znam i ja da su velika. Od njih sam učio. Neke i poznavao. Čast njihovim imenima, a još više djelima. Veliki svijet i velika imena. Ali njihovo ime nije uvijek dovoljno. Pročitajte što su pisali o Kulmeru ili o Džamonji; o socijalizmu, o plemstvu, plavoj krvi unutar crvene ideologije, o revoluciji, Jugoslaviji…, a znatno manje o samu djelu. Vjerujete mi, bolje su pisali i pišu o našim umjetnicima (pa i o Džamonji) Radoslav Putar, Tonko Maroević, Igor Zidić, Zdenko Rus, Zvonko Maković, Branko Franceschi… O sebi – neću.

Inače hvala na intelektualnoj kremi. Samo nisam ja nikakva krema, nego tvrda kora kruha (a i to mi se čini preuzetnim i neskromnim).

Ive Šimat Banov