Razvučena burleska

Razvučena burleska

Prizor iz predstave

Kronično destimulativno organiziranje našega kazališnoga života ogleda se i u radu rubnih kazališta, koja, čini se, također umiju raditi u korist vlastite štete. Dok u Ljubljani i Splitu najnoviju uspješnicu suvremene francuske dramske autorice (inače i glumice i redateljice) Yasmine Reza izvode središnja kazališta u najboljim dostupnim uvjetima rada, u Zagrebu se složene zadaće njezina moglo bi se reći intelektualnoga bulevara, koji između ostaloga zahtijeva tradiciju njegovanja građanskoga salona i smiono poniranje u tragikomične strane aktualnoga stanja duha, danas nekritički prihvaća kazalište skromnih mogućnosti (redateljica je Franka Perković) bez obzira na to što mu je glumački prvak proslavljeni glumac Ivica Vidović, koji se i prigodom najnovije premijere pokazao u najboljoj formi i dao kreaciju koja će se pamtiti.

Nažalost uloga koja je njemu dodijeljena i koja u njegovoj interpretaciji zajedno s pojedinim trenucima u nastupu Borisa Svrtana nedvojbeno obogaćuje izvedbu nije takva da pokreće situaciju niti može osvjetlati cijelu predstavu. Sve ostalo čini se pogrešno izabrano. Da Yasmina Reza, u hrvatskim radijskim i kazališnim izdanjima otkrivena devedesetih, ne niže na našim pozornicama uspjehe za uspjesima uključivši predstavu komedije Art u izvedbi Teatra u gostima i režiji Relje Bašića pa sve do nedavnoga gostovanja Boga masakra iz Ljubljane u režiji Janusza Kice (sa Sašom Pavček, Brankom Šturbejem, Silvom Čušin i Igorom Samoborom) na pozornici Dramskoga kazališta Gavella – sudeći po premijeri Boga masakra Teatra Rugantino u Histrionskom domu moglo bi se zaključiti da se je svjetski priznata autorica u potpunosti komercijalizirala i snizila kriterije.

Nema dvojbe da se svaki vrijedni dramski tekst može redateljski pročitati na različite načine. Jedino je važno da se ponuđeno čitanje, u kojem su neki slojevi previđeni, a neki istaknuti, potvrdi na sceni. No ako se izostavi cjelokupan društveni kontekst drame o nasilju svuda oko nas, posebice među mladima, koja se isprepleće s komedijom papagajski profesionalizirane frazeologije o civilnom društvu i obrani ljudskih prava, pa susret dvaju bračnih parova suzi na virenje kroz ključanicu u uzajamno raskrinkavanje naoko skladnih bračnih odnosa – izvedba ne može doprijeti dalje od slutnje roditeljskih korijena dječjega ponašanja. Bez obzira na visoke glumačke domete, što bi ostalo od predstave Art da je izostavljena tema snobizma i problematičnosti ocjenjivanja uradaka suvremene umjetnosti? U režiji Franke Perković mati jedanaestogodišnjega dječaka, ambiciozna nazoviznanstvenica Veronique Gordane Gadžić, nije današnja kaćiperka koja žonglira rječnikom sociologije i antropologije, a slučaj otekle usnice i ozlijeđena zuba svoga sina od udarca trenutnoga (ne)prijatelja iz škvadre istražuje s elegantnim prenosnim računalom na koljenima u svom pedantno i pretenciozno uređenu stanu pred dosad nepoznatim, zbunjenim posjetiocima, roditeljima optuženoga nasilnika iste dječačke dobi, koji bi trebali dati i potpisati izjavu za zapisnik, nego sve to čini nekako uzgred kao blaga, mekoputno ženstvena, pomalo sentimentalna i vrlo ozbiljno shvaćena braniteljica svih žrtava nasilja na svijetu od onih u Africi o kojima čita i piše učene rasprave, do vlastitog sina i kćerina hrčka za čija se prava zalaže. Jedini koji njezinu misiju ne shvaća ozbiljno, ali to nikomu osim publici postupno i obzirno ne daje do znanja, jest Ivica Vidović u sjajno ostvarenoj ulozi domaćičina muža, papučara, mamina sina, sebično odana vlastitoj udobnosti. Par uzvanika grublji je i izravniji. Ne osjeća se odveć nelagodno u nametnutoj situaciji, prepuštaju se bez distance prigodnom druženju, jedino je suprug, Boris Svrtan, glumeći kako glumi nadasve uspješna poslovnoga čovjeka, nepristojno duhom odsutan odnosno razmetljiv igrajući teatar u teatru s mobitelom. Majci optuženoga dječaka povjerena je najburlesknija strana predstave, koja se pomalo pretvara u lakrdijanje s mnogo praznoga hoda i usiljeno izvedenih gegova. Urška Raukar, kojoj bi možda više pristajala uloga autoritativne pseudoznanstvenice, mora iživcirana optužbama rabijatno nasrtati na suigrače i višekratno povraćati u lavor i šire, što nije baš zabavno gledati. Ipak je najveća slabost predstave njezina posvemašnja ravnina, odsutnost iznenađenja i gradacije, nefunkcionalno ponavljanje istih detalja. Ima čak i prizor u kojemu se četvorka na pozornici doslovce valja od smijeha pred posve tihim gledalištem. Poput čovjeka koji ne može ispričati vic jer ga unaprijed guši vlastiti smijeh. Isto tako poenta dvosatno razvučene burleske ostaje nejasna.

Korektne kostime potpisuje Barbara Bourek, invencijom štedljivu scenografiju Ivo Knezović, imena prevoditelja(ice) nema na popisu.

Marija Grgičević