Putovanje bez kretanja

Putovanje bez kretanja

»Putovanje je preduvjet stvarnoga života, života u kojemu vid i sluh napokon dolaze na svoje; putovanje je prostor za spontanost i otvaranje prečaca između oka i riječi«, rečenice su kojima u pogovoru putopisne knjige Zvjezdane Jembrih Ljetopisi Sanja Lovrenčić propituje pojam putovanja i otvara prostor pisanju o njemu. No putovati se može i bez kretanja, čak i bez napuštanja svoje sobe, a da takvo putovanje zadrži sve prethodno apostrofirane osobine. Štoviše, takvo putovanje ima i prednosti – ništa ne košta, a putnika lišava straha od vremenskih neprilika i prevrtljivosti godišnjih doba, ali ga oslobađa i straha od kradljivaca, bolesti ili prometne nesreće. Takvo je jedno putovanje – putovanje vlastitom sobom dugo 42 dana – još davne 1790. obavio francuski plemić Xavier de Maistre. Tijekom te pustolovine on je bilježio zanimljive činjenice koje je uočio i misli koje su mu putem iskrsavale, što je sve potom i objavio u knjizi Putovanje po mojoj sobi, čiji smo hrvatski prijevod prošle godine dobili zahvaljujući izdavačkoj kući Altagama, urednici Višnji Bošnjak i prevoditeljici Dijani Machala.

Xavier de Maistre (1763–1852) bio je francuski aristokrat izrazito pustolovna duha, što se očitovalo i u činjenici da je odabrao vojnički poziv, a služeći kao časnik u Italiji 1790. zbog sudjelovanja u dvoboju bio je osuđen na kućni pritvor u trajanju od 42 dana. Iako prije nije ni pomišljao da bude pisac, tom je prigodom došao na ideju da napiše roman kojim će svoje zatočenje pretvoriti u prednost i uz pomoć duha, mašte i intelekta savladati ograničenja nametnuta boravkom između četiri zida te tako osvojiti nove prostore slobode. Sukladno Johnu Ruskinu – kojega je žalostilo što ljudi malokad zapažaju pojedinosti kojima su okruženi jer time sebe lišavaju užitka u ljepoti – Xavier de Maistre smatrao je da ako nismo sposobni izvući potrebno zadovoljstvo i uočiti ljepotu u bilo kojem mjestu (pa tako i u svom svakodnevnom okružju, odnosno u prostoru vlastite sobe) iluzorno je očekivati da ćemo je prepoznati, odnosno da će nam ljepota išta značiti u dalekim predjelima i u nepoznatim mjestima.

De Maistreova soba imala je oblik izdužena četverokuta, opsega 36 koraka, no njegovo se putovanje ipak sastojalo od više koraka jer je putovao i uzduž i poprijeko i dijagonalno, pa čak i cik-cak, bez unaprijed određenih pravila i metode, jer je, kako sam veli, »njegova duša toliko otvorena za svakojake misli, sklonosti i osjećaje i tako neutaživo prima sve na što god naiđe, i u neprestanoj potrazi za ljepotom i radostima koje su tako rijetke da bi samo lud čovjek odbio zaustaviti se, pa ako treba i skrenuti s puta ne bi li uživao u svemu na što naiđe«. Stoga je i putovanje svojom sobom temeljio na slijeđenju vlastitih misli, kao što lovac slijedi svoj plijen ne trudeći se držati nikakve utrte staze – od naslonjača do kreveta, od jedne do druge slike na zidu (opisujući slike autor se upušta u dijaloge s likovima na njima ovjekovječenima i fabulizira naslikane prizore), od zrcala do pisaćega stola te od ladice s pismima do police za knjige, kao središnjeg mjesta sobe i »posebno bogate zemlje kojom s užitkom putuje«. Putujući od jednog predmeta do drugog u njemu se bude uspomene, oživljavaju anegdote, asocijacije, misli i ideje; njegov živahan um vodi ga prostranstvima daleko onkraj sobna četiri zida, a svijet poprima neslućene obrise i oblike, što Xavier De Maistre sve pretače u lepršavu, sanjarski-poetičnu, razigranu, lucidnu i radošću življenja ispunjenu prozu – da bi istekom šestotjednoga roka zatočenja naposljetku i zažalio što je vrijeme tako brzo proletjelo, žalobno svjestan da svakodnevni život ne ostavlja dovoljno prostora za predah, snatrenje i kontemplaciju.

Osim raskošnim opisima, refleksijama i uspomenama, knjiga je ispunjena brojnim filozofskim introspekcijama (istaknimo tek zanimljivu digresiju o taštini, razmatranje razlika između glazbe i slikarstva, uz apostrofiranje premoći likovne umjetnosti, te na više mjesta u knjizi razmatranu tezu o dualitetu ljudske naravi i podijeljenosti ljudskog bića na dušu, tj. razum, i drugo, tj. životinjski nagon, što je dvojstvo koje, prema De Maistreu, uglavnom djeluje zajedno i usklađeno, ali se ponekad međusobno bore za prevlast, a veliko je umijeće razborita čovjeka da ukroti svoju životinjsku stranu, onemogućivši je da nas nagoni na nerazumne postupke). No najdojmljivijima pokazuju se dionice nježnih, poetskih, sentimentalizmom obojenih minijatura, od kojih svakako treba izdvojiti lirsku epizodu o osušenom cvijetu, ganutljiva autorova prisjećanja na pokojna prijatelja, kao i dojmljivu kontemplaciju o krevetu (»U krevetu se rađamo i u krevetu umiremo; to je prevrtljiva pozornica na kojoj ljudski rod naizmjence igra u zanimljivim dramama, smiješnim farsama i strašnim tragedijama. Čas nam je to kolijevka ukrašena cvijećem, čas prijestolje Ljubavi, čas mrtvački odar«).

Putovanje po mojoj sobi neprijeporno je remek-djelo; dojmljiv i poetičan antiputopis u kojemu nas Xavier De Maistre vješto potiče na otvaranje očiju i razdvajanje vlastite okoline od pukih uporabnih svojstava kojima je inače obilježena; potiče nas gledati uokolo kao da nikad prije na tom mjestu nismo bili, pa makar to bila i naša, kako često pogrešno mislimo, dobro nam poznata spavaća soba. Tek na taj način predmeti počinju oslobađati skrivene slojeve svojih vrijednosti i zadobivati identitet onkraj svojih uporabnih značajki te malo-pomalo život počinjemo otkrivati u svoj njegovoj višestrukosti, bogatstvu i zanimljivosti. I tako, ničeovski kazano, postajemo dijelom »neznatne manjine onih koji znaju učiniti mnogo ni od čega«.

Božidar Alajbegović