Pomiriti nepomirljivo

Pomiriti nepomirljivo

Prizor iz predstave

Nova predstava glumca i redatelja Renea Medvešeka premijerno je izvedena u zagrebačkom Kazalištu Trešnja 7. veljače. Tekst Nina d’Introne i Giacoma Ravicchia Robinson & Crusoe još je 1985. rezultirao uspješnom predstavom za djecu. U dramaturškoj obradi Olje Lozica i redateljskoj postavi Renea Medvešeka tekst je postao predstava Ne, prijatelj! u kojoj se majstorski nadigravaju i igraju Saša i Živko Anočić.

Prizorište je predstave (scenografija Tanje Lacko) krov koji seže duboko u gledalište. Iza njega je more, čiji šum kao da se ponekad čuje u predstavi. Na krovu se susreću dva vojnika u različitim uniformama. Jedan je do otoka doveslao probušenim čamcem, a drugi je tri dana plivao da bi se spasio nakom pada zrakoplova. Bez hrane i vode, njih dvojica na otoku provode nekoliko dana. No sama priča i ne bi bila toliko zanimljiva, da između njih dvojice ne postoje prepreke, od kojih je odora tek prva. Jedan od vojnika – u hrvatskoj verziji predstave onaj kojega glumi Živko Anočić – govori mješavinom hrvatskog i engleskog jezika i njega publika uglavnom razumije. A drugi, kojega tumači Saša Anočić, govori nerazumljivim i drukčijim jezikom koji publika možda i može percipirati kao arapski, ali do kraja predstave ne može biti u to sasvim sigurna. Saša Anočić predstavlja se Živku kao Džamalan, što pomaže u takvu prepoznavanju govorenog je-zi-čnog uzorka. A njihovo poznanstvo počinje sukobom i tučnjavom koju su Saša i Živko vrlo uvjerljivo i uigrano izveli. Kada su se od međusobna svladavanja i zarobljavanja umorili, sklopili su krhko primirje.

I tada počinje druga vrsta priče, ona o komunikaciji koja postoji čak i onda kada su jezici kojima se komunicira toliko različiti da u njima nema ni jedne jednake riječi. A komunikacija postoji samo zato što nekoga želite razumjeti. I stoga su trenuci u kojima Živko počinje razumijevati Sašin izmišljeni govor zapravo ganutljivi zbog svojevrsna komunikacijskog prepoznavanja sebe u onom drugom. A u tom prepoznavanju vrlo je bitan trenutak Živkovo odustajanje od predstavljanja. Jer, kada uzrujan Sašinim nerazumijevanjem uzvikne Idiot!, ta riječ do kraja predstave ostane njegovo ime. I on ga sam prihvati kada, pokazujući sinovu fotografiju, kaže: »Mali Idiot.«

Iako su ključni trenuci u predstavi (Sašino sviranje melodije pazuhom, bacanje reketa za badminton da bi u sljedećoj sekundi u ropotarnici kuće Živko pronašao drugi, pronalazak ženskog suncobrana i pravljenje zastave od ženskih gaća) toliko puta viđeni da njihova poznatost malo zasmeta, njihova primjena u cjelini predstave zapravo je suptilna i duhovita. Niz duhovitosti kulminira u pronalaženju stare Unisove pisaće mašine i pisaćeg papira, od kojega će nastati poruka u boci. Poruku Saša diktira Živku, a on je prevodi publici. Ona ima i duhovit p.s., koji glasi: »Prenesite svima tople pozdrave. Pošaljite Džamalanu nove žuto-plave čarape i jedan reket.«

Stvaranje glazbe pronađenim stvarima kao glazbalima i pretvaranjem krova u plesnu dvoranu, a pronađene ženske odjeće u partnericu za ples, prekida se prisjećanjem obitelji. I baš kao svi vojnici ovoga svijeta, Živko – Idiot i Saša – Džamalan nose slike obitelji u novčanicima. Što je obojicu podsjetilo da se trebaju vratiti kući obiteljima. Ali mjesto na kojem su proveli zajedničke trenutke im je kao novi dom i oni ga pospreme prije nego što krenu prema moru. Potpuno razumijevanje dvojice glumaca rezultiralo je napetom i zanimljivom predstavom, iako su njezini motivi o pronađenu prijateljstvu između dva neprijateljska vojnika prilično poetični. Ali nema toga što suigra dvaju glumaca koji su uistinu prisvojili likove koje tumače ne može prenijeti gledateljima. I zadržati njihovu pozornost na obostrano zadovoljstvo.

Lidija Zozoli