Pismo Josipu Severu u 2009.

Josip Sever, autoportret

Dragi Joža,

Dvadeset godina otkako te nema prošlo je munjevito. A kako je tek tebi koji si munja? Obraćam ti se stoga, ne da te začudim ovim poznatim i nešto manje poznatim podacima o tebi, nego da shvatiš kako si postao opće mjesto, gradivo za enciklopedije, i unatoč tome i hvala bogu ostao kamen spoticanja.

Premda si započeo objavljući u časopisu Razlog, a zatim u njegovoj biblioteci, ti već od početka pokazuješ da ne slijediš pjesničko iskustvo egzistencije, koje je šezdesetih godina prošloga stoljeća bilo dominanta pjesničkog diskursa, nego da svoje pisanje shvaćaš nagonski kao iskustvo jezika. Dvije jedine zbirke koje si objavio za života, Diktator (1969) i Anarhokor (1977), a tomu se pribrajaju i one posthumne Borealni konj (1989) i Svježa dama Damask trese (2004), koju je prema rukopisima rekonstruirao Branko Maleš, označile su sve izrazitiji prijelaz od poezije ideologizirana označenog (smisla) k poeziji označiteljske spontanosti. U svojim pjesmama oslanjaš se na tečevine rus-kog futurizma, osobito Hljebnikova i Kručoni-ha, koji nastoje na ravnopravnosti svih riječi, čime se, usporedno s neutralizacijom povijesne dimenzije, uspostavlja njihova planetarno-folklorna poravnatost. Druga sastavnica, u ponečem upravo oprečna, fascinacija je agitacijsko-propagandnim tonom koji nose poeme Vladimira Majakovskog, a koja u tebe rezultira „diktatorskom“ dikcijom. Ti dokazuješ da poezija nije intimističko govorenje sebi u bradu, nego rječita pljuska građanskoj ravnodušnosti, pobuna pjesničke riječi protiv služenja ičemu drugome osim svojoj šamanskoj gesti. »Kad čitamo Severove magične zvukovne obrede«, kaže Dubravka Oraić Tolić, »u njima slutimo dubinski rad arhajskog jezičnog mišlje-nja kojemu je zvuk unaprijed dan kao smisao, tekst unaprijed kao svijet...«.

Kao i u ostalih pjesnika šezdesetih godina, povijest je u Diktatoru neodređena asocijacija koja se odnosi na uvijek i nikad. Istovrsno je i zemljopisno određenje događaja koje odaje tvoje nagnuće prema egzotici kao planetarnom folkloru, bilo da je riječ o »maštalačkoj Aziji« (Prostrano sagorijevanj) uz koju su vezana epska događanja ili o drugim zvučno sugestibilnim toponimima. U tom tvom zvučnom majstorijanju smisaone strukture važne su na tragu strategije tvojih sažetih poluepova u kojima se futuristički projekt budućnosti slama u fantastičnu postmodernističku prošlost. Tako se može dogoditi da se u tvom poetskom limbu susreću azijski kanovi i egipatski faraoni, grčki zakonodavac i nacistički glavešina, reformator kršćanstva i francuski enciklopedist, grčki i slavenski vrhovni bogovi, najveći ruski pisac i najveći njemački operni skladatelj. Tvoje riječi, gdje osobna imena, labavo vezana za smisao, postaju pukim imenskim metaforama te se »javljaju kao samostalne semantičke i foničke jedinice, žive atomizirane i rasparcelirane kao paroles en liberté« (Tonko Maroević). Dok u Diktatoru gradiš pojedine pjesme na tematskom konceptu (npr. glazba u pjesmi Dobra stara muzi), u svojoj drugoj zbirci, Anarhokoru (1977) – s iznimkom uvoda, pjesme Kompozicija u parapsihološkim bojama – taj koncept postaje neprepoznatljiv. Zapravo, tvoje su teme pretežno prešutne, jer ono što začinje događanje pjesme nije tema nego svojevrstan paradigmatski verbalni delirij. U tom deliriju dolazi do izražaja jedno od glavnih tvojih gradbenih načela: aliterirajuće izvođenje više riječi iz jedne ishodišne, dakako uz njihovu što veću semantičku razdaljenost: »U Anarhokoru, u doba postmoderne i postmodernizma, Sever je izgubio tu i svaku drugu nadu, a njegovo se pjesništvo rastočilo u magičnu anarhiju strukture« (Dubravka Oraić Tolić). Nakon Anarhokora opsjeda te usud eurazijsko-afričkog kopna pregažena kugom, gladom i ratom, gdje pjesnik na planu beskonačne sinkronije luta kao nomad pisma.

Većina proučavalaca tvog opusa slaže se oko njegove trodijelne raščlanjenosti. U prvoj, diktatorskoj fazi, nastojiš usustaviti smrt modernizma vezujući je za sidra zvuka riječi (označitelja). U drugoj, fazi anarhokora, ti anarhiji zvukova nalaziš mjesto u postmodernoj sinkroniji globalnog medijskog sela, gdje uprizoruješ svoje »fragmentarizirane poeme« (Dubravka Oraić Tolić). Tu gradbeno načelo može biti čak remboovska boja vokala, kao primjerice u Kompoziciji u parapsihološkim bojama. U trećoj, apokaliptičkoj fazi, prepuštaš se sugestijama »apokaliptičkog govora« (Sanjin Sorel). U toj fazi reklo bi se da se povijesno vraća kao raskomadana avet ili rastrgani simulakrum ideologija, koja se ponovo kuša uspostaviti u svojim zlokobnim navještajima. Već u Diktatoru vidio si »Europsku smrt« kao »smrt europe«, ali istom u svom posljednjem ciklusu, Kisikovoj djeci, kad opominješ: »zvuci su vuci«, ti slutiš odmazdu označenih te genijalno najavljuješ rasplet tisućljeća: »Sablast Europe kruži komunizmom: Baš raspada se Sistem / Sistematski sistem se raspada...« To je niz naslova koji se neumoljivo nižu: pjesma O, ljudi, spasite rat pravorijek je svjetskoj politici devedesetih godina i njezinim tragičnim posljedicama. U istom smislu treba čitati i pjesme Balada o hrvatskom i srpskom jeziku, Zvuci su vuci sa »Z« na početku i Predsjednik Sjedinjenih Histeričkih Država. U vremenima kad je Nikola Šop pjesnika proglasio »rasproročenim prorokom« i poetska se mistifikacija može pokazati golom istinom (i to gore po istinu).

Od objavljivanja Diktatora tvoj utjecaj na mlađu hrvatsku poeziju ne prestaje rasti. Tako u drugoj polovici sedamdesetih godina Branko Maleš konstatira u novijoj hrvatskoj poeziji pojavu koju je nazvao »semantički konkretizam«. Oprimjerio ga je poezijom Milorada Stojevića, Zvonka Makovića, Saše Meršinjaka, Slavka Jendrička, Seada Begovića, Branka Čegeca, Anke Žagar i svojom vlastitom, opisavši ga kao »svrgavanje smisla s nekadašnje pozicije konstitutivnog elementa tradicionalne poetike na sadašnju ‘mnogomotivsku’, ‘fragmentarizacijsku’ funkciju u tekstnoj strukturnoj hijerarhiji...« Drugim riječima, poglavito tvojim utjecajem označiteljski je aspekt dobio prevagu nad aspektom označenog, smisla, čak više od toga što se događa u tvojim stihovima. Eto, dragi Joža vraćam te u vrijedne ruke i usta Gorana Matovića, on ti je najvjerniji.

U Zagrebu, 28. siječnja 2009.

Zvonimir Mrkonjić