Pakleni kauboji

Čestitam hrvatskim rukometašima na srebrnoj medalji, osvojenoj na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Zagrebu 2009. Igrače ću zvati onim imenom koje im jedino i pristaje, a to su hrvatski rukometaši ili hrvatski rukometni reprezentativci. No kako prije svega naši mediji uvijek nastoje (i uspijevaju) »podizati tenzije« – pa makar te „tenzije“ rezultirale i demoliranjem stadiona, tramvaja, autobusa, vlakova, pa i cijelih gradova – tako se nepoznat netko (»u svrhu kolektivne navijačke histerije«), valjda kao pandan igračima hrvatske nogometne reprezentacije (vatreni), dosjetio „genijalna“ imena i za naše rukometaše – pakleni. Ako je već trebalo (je li doista?) istaknuti vatrenost, kako se nitko nije sjetio ognja, pa ih prozvao npr. ognjenima?! Uz ključne pojmove pakao i pakleno napravljeni su plakati i za ovo prvenstvo, a i TV reklame pozivale su publiku u brzoizgrađene dvorane diljem Hrvatske jer će ondje biti pakleno – i zato što igraju naši pakleni i zato što će to biti žestoki, paklenski okršaji. Pod tim je geslom sámo prvenstvo i počelo. No igrači su još od Portugala 2004. sebe interno zvali drukčije, jer se s imenom pakleni navodno nisu mogli poistovjetiti. Naslućujem i zašto. Svatko bi im u visokopostotnoj katoličkoj Hrvatskoj mogao prigovoriti kako to da se idoli svekolikih narodnih masa zovu pakleni, a zna se što je u kršćanstvu pakao – mjesto vječnih muka vragova i grešnika, kamo će, po Kristovim riječima, »sve zavodnike i zlikovce baciti u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zubâ« (Mt, 13, 41–43). U paklu, dakle, vlada sotonska vlast. Paklenik, pakljenik i paklenjak isto je što i vrag te osuđenik na vječne strašne muke. To strašno mjesto pakao (od pakal, a u nekim slavenskim jezicima prema obliku nebo te i u nas u starijem jeziku paklo, npr. u J. Mikalje, češ. peklo, polj. pieklo, rus. pëklo), pa i sama riječ (stsl. püklú, lat. pix, picis, dem. picula, grč. píssa, njem. Pech), značili su prvotno smolu, katran (koji su danas istisnuli riječ pakal u tom značenju). Kristijanizacija se poslužila folklornom predodžbom o gorućoj, rastopljenoj smoli u paklu, u kojoj će trpjeti izgubljene duše (što je iskoristio i Dante u dijelu svojega Pakla). Inače sam o paklini, pehu, paklarama i sl. već pisala, pa to neću ponavljati.

Naravno, u nadijevanju imena pakleni našim rukometašima netko je (svakako brzoplet) po tko zna koji put istrčao pred rudo, čemu smo i u mnogim drugim stvarima izrazito skloni. Pa kako se onda zovu ti nekoć pakleni momci? Zovu se hrvatski tako lijepo i domoljubno – kauboji. Vjerojatno i nadijevanje imena izlazi iz istih nespretnih i nepromišljenih mentalnih sklopova kojima se može dodati još jedna hrvatska disciplina – trčanje pred rudo – koju smo također imali prilike vidjeti na upravo završenom Svjetskom rukometnom prvenstvu. Bila je to epizoda s postavljanjem pa potom skidanjem svih zastava zemalja sudionica na Narodnom trgu u Zadru zbog zastave jedne zemlje sudionice, Srbije. Našem svijetu nije prirasla za srce ni ona stara narodna: ispeci, pa reci, jer bi bilo bolje da su predvidjeli možebitne negativne reakcije, pa zastave zemalja sudionica postavili samo oko sportskih borilišta (što je propis), nego što su svojim činom, štono riječ, usprskali stvar do daske. No možda upravo zahvaljujući našem kaubojskom brzom projahavanju, blato s njihovih kopita nije oblatilo metropolu i središnju državnu vlast (koja na sve to šuti, kao da je riječ o kakvoj lokalnoj sportskoj priredbi, a ne o svjetskom prvenstvu).

Zašto ni kauboji nisu baš sretno rješenje? Razloga ima više. Da se razumijemo: protiv izvornih kauboja nemam ništa. Dok smo bili djeca, rado smo se igrali kauboja i Indijanaca, jedne od brojnih igara na otvorenom, pri čemu su oni grlatiji bili povlašteni kauboji, a ja sam uvijek dospijevala u redove gubitnika, Indijanaca. No bez obzira na to, kauboji ipak s Hrvatskom, a pogotovo s rukometom, nemaju nikakve veze, pa je svaka takva asocijativna veza promašena. Mislim da ni tvorci takva imena ne znaju što sve riječ kauboj znači, a još manje koje sve konotacije može imati. Već po načinu pisanja vidi se da je kauboj pohrvaćeni angloamerikanizam (engl. cowboy; cow, krava + boy, dječak, momak) i da pripada kontekstu američkoga Divljeg zapada. Kauboj je onaj tko čuva krave, tko posjeduje krave, kravar, govedar; to je i konjanik, jahač s Divljeg zapada, gonič stoke, koji može biti častan, ali i nečastan – sve do unajmljene hulje i brzopoteznoga hladnokrvnog ubojice. U američkom slengu to je i vratolomna osoba, nepromišljen vozač koji ne poštuje prometna pravila, a u pionirsko doba osvajanja Divljeg zapada on je često bio čovjek izvan zakona, gangster, revolveraš, populariziran poglavito nakon ustoličenja cijeloga jednog filmskog žanra – vesterna – pa je kauboj i glumac u američkim vesternima, obično pustolov i slamač ženskih srdaca, koja teško mogu odoljeti upravo tom odmetničkom, gangsterskom i revolveraškom šarmu. Zna se da je zakon u zemljama koje se tek oblikuju čudna biljka, pa je i šerif, vođa lokalne policije u SAD-u, nerijetko bio i tužitelj i sudac, a za svoje postupke nije odgovarao nikomu. Zato se i u nas, npr. za neke samovoljne lokalne moćnike, kaže da se ponašaju ili kaubojski ili kao lokalni šerifi, jer je takav nasilnik u svojoj maloj sredini bog i batina, on o svemu odlučuje i svi ga se boje. Inače je šerif (engl. sheriff) prvotno značio upravitelj grofovije (shire, grofovija + reeve, glavar okruga, upravitelj).

Što se od svega ovoga (uz, eventualno, još šeretski pogled Johna Waynea ispod kaubojskoga šešira u kojem kaubojskom filmu) može prenijeti na hrvatske rukometaše? Ne igraju ni u kaubojkama, ni u trapericama (traper, lovac na krznaše zamkama, stupicama i klopkama), ni u farmericama (farmer, američki seljak, poljodjelac), ne resi ih, srećom, gangsteraj ni izigravanje zakona, dapače u rukometu kao momčadskom sportu striktno se drže pravila, uputa trenera i pokoravaju se sudačkim odlukama. Zapravo, ako se bolje razmisli, pridavanje ičega kaubojskoga (nasilničkoga, izvanzakonskoga, lopovskoga, pustolovnoga) hrvatskim rukometašima trebalo bi ih vrijeđati. Zacijelo bi se uvrijedili da ih je tko nazvao čobanima, što kauboji, kao čuvari stoke i često ljudi sirova ponašanja, jesu. No kako to u nas biva, mediji su dva (loša) rješenja spojili u treće – pakleni kauboji. Zato, još jednom, čestitam – ne srebrnim paklenjacima ni srebrnim kaubojima, nego srebrnim hrvatskim rukometašima. I hrvatskim se jezikom vodi boj – za narod svoj!

Nives Opačić